…
Brkan se osvrnula i na utjecaj najgledanijih emisija na živote djece i odraslih.
Začudim se što i HRT ima usred dana, kad je moguće da su djeca sama doma, inače dobre filmove na kojima stoji informacija da se ne preporučuje mlađima od 12 g. Pretpostavljam da i Tvoje lice, i Farmu, i Sudbinu, pa i Dnevnik – ako ne i nešto gore – djeca gledaju ili s roditeljima ili sama s TV, u svojoj sobi. Čak i TV-emisije za djecu odnosno nešto što hini školski program, i kad su zanimljive i za odrasle, glumataju kao da se radi zabavni show. Mora li baš sve biti zabavno? U svim medijima nedostaje, a na TV se osobito vidi kako nema informacija nultog stupnja, objektivnih ili kvalitetne razmjene mišljenja, kad se već svaku večer na svim kanalima o nečemu trabunja. Formati se očito moraju puniti! Sve je postalo marketing, o čemu govori upravo najveća gledanost valjda i najskupljih emisija s reklamama sve duljim. Usred filma, prije dnevnika itd.
Najveća gledanost Nove TV proistječe iz poštovanja gledatelja, objašnjava Brkan. Npr. kako da odličan Downton Abbey bude gledan kad ga, iako na HTV 1, odsele iznenada u ponoćni termin?
Ne mogu se načuditi što također turska sapunica Ranjena ljubav na RTL-u krene i ničim izazvana, osim valjda mjerenjem gledanosti, ide odjednom samo poslijepodne i što je seljakaju u razmaku od dva sata bez ikakve najave gledateljima ili s pogrešnim najavama. Može biti kvalitetnija koliko hoće, kad joj ne daju daha. To je inače ozbiljan i stalan problem RTL-a. Zapravo, prisjećam se da su tako ubijali novine i magazine koje vlasnici nisu htjeli. Uspjeli su!
Kada govorimo o medijskoj pismenosti, Brkan smatra da je nekoliko naraštaja izgubljeno (kao i u pismenosti u užem smislu!), što se po njoj vidi iz glumatanja i istih ograničenih nekoliko fraza kada i u najobičnijim anketama gledatelji trebaju sami nešto izreći za kameru, mikrofon. Od malih nogu djeci valja približavati medije kao sredstvo i medije kao sadržaj. Dati im mogućnost da uspoređuju sami, najkvalitetnije i najbedastije, počevši sa selfijem. Mislim da će, ukaže li im se nenametljivo, bez zabrana, ali kontrolirano, ovisno o uzrastu, prepoznati ono što je važno. Najveći je problem što nedostaje kriterija i medijski opismenjenih eduktora, pogotovo za elektroničke medije, jer većina, htjela – ne htjela, potječe iz vremena tiska. Ali tko bi se bavio medijskom pismenošću, kad se ne opismenjujemo ni za život s vlastitim tijelom, a onda, da bismo bili valjda manje nesretni, i misli pustimo na TV-pašu.
Link na cijeli članak autorice Ivane Horvatek: