Denisu Vinceku u spomen – Umjesto kave 31. svibnja 2021.

Čuvši, dan iza, 17. svibnja 2021., samo sam otvorila novi dokument. Tekst. A nisam mogla baš ništa napisati. Ni plakati, samo me je gutilo. Morala sam razmisliti i kad sam zadnji put bila tako žalosna. Kad mi je umrla mama? Kad je iznenada otišla fascinantna prva najuzornija hrvatska seoska žena Štefica Krčmar? Ili moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić? Uvijek iznenada. Kao da je ponovno otišla Irena Lukšić. Nismo bili u Zagrebu, ali su me doma za čitanje po povratku, odmah do ruke, čekale zadnje Zlatarske iskrice, koje mi je poslao očekujući kolegijalno mišljenje. Vidjela sam u Jutarnjem i natječaj za najbolje školske novine i kanila sam ga podsjetiti da ih pošalje i ponovno, koji već put razvali. Na Lidranu je već razvalio. I drugo, i kao najbolji knjižničar u nas. A onda… prepoznala bih ga i noću, moj omiljeni Kobaličin šešir na fotki gdje Denis Vincek potpisuje mi svoju knjigu, pofotkao nas moj Miljenko Brezak, a i naš Večernji list kao izvor navodi Facebook. Kolega Željko Slunjski citira me pišući in memoriram čovjeku sa pet indeksa.

Denis Vincek upisuje posvetu na svoju knjigu / Fotografija Miljenko Brezak, 11. srpnja 2019.

Pisala sam višekratno o njemu, o onome što radi, 2019. Denis Vincek Vinc – mentorske iskrice iz školske knjižnice te 2020. o Odličnom novinarstvu u kratkim hlačama pa smo se fotkali tu u susjedstvu u Tesla’su. Prije u Vivasu, kad je sve po dvaput dolazio sa svojim učenicima prikupiti materijal na školske novine. Prepoznali smo se ponovno prije koje godine, on mlađi gotovo dvadeset godina, mogla bih mu biti mama. Kad smo oboje bili u Večernjaku, uredila sam i objavila u Vrtu, obično na naslovnici ili duplerici, nekoliko njegovih lijepih reportaža, stilogenih, iz njegova Zagorja ili s Paga. Za duplericu. Kad me zvao da bi me njihove Iskrice intervjuirali, pristala sam i, što ne bih ni za koga, na fingiranje kako me u kontekstu izgovorenoga o ocjenjivanja hrane mlate kulenom (upotrijebili smo jeftiniju seku!). Sa svojim učenicima dolazio je dvaput, na razgovor  na fotkanje, usput. Piće, slastice, zezanje. (Njegov ravnatelj još mi duguje štrukle.)

Smilio mi se kad bi mi, čak i u meni nevjerojatna vremena, poslao pitanje o kuhanju juhe – odmah sam otvorila fajl za kuharicu-početnicu (ako je ikad napišem, bit će njemu posvećena), o temperaturi na kojoj se pere šareno ili bijelo rublje, o tome kako ga je najbolje objesiti. Ostavši sam, morao je sve životne banalije naučiti preko noći. Na fejsu se još vrte njegove vešmašine i na balkonu suši rublje. Razvaljivala me je njegova gotovo dnevnička upornost i trud za nekoliko nas najupornijih pratitelja. Nije se ni trudio da nas namnoži. Fascinirao me je zahvalan za tanjur tople savijače sa sezonskim voćem. I silan trud i ideje za kreaciju i međunarodnu suradnju s učenicima, za poučavanje kolega. Spremao je nebrojena predavanja online, kad više nije išlo uživo. Učitelj!

Već mi nedostaje. Denis Vincek, Vinc nije uspio pročitati moji novi roman u nastajanju u kojem sam važan muški lik nazvala po njemu, dopustio mi je. Korona ga je pomela u 49. Nije prvi, ali više od drugih natjerao me je da se ponovno udubim o smislu: tko smo, što smo, zašto smo? I nikako da se odmaknem od pomisli koliko (nam!) je još mogao dati…

20210517 – 202100524

Odlično novinarstvo u kratkim hlačama – Umjesto kave 1. lipnja 2020.

U vrijeme kad se mediji i bez pandemije i potresa utrkuju u otpuštanju novinara ili barem smanjivanja prava, plaća i honorara te kad jedan od ministara u Vladi RH i javno izjavljuje znakovito svi mi znamo te novinare,kako uopće pomladiti novinarski zanat? Kako uopće odgajati i odgojiti mlade novinare? Čak je ove kljaste školske godine i LiDraNo odgođen. Srećom je Jutarnji list zadržao tradicionalni natječaj za najbolji školski list godine promovirajućioriginalnost, marljivost, poduzetnost i medijske vještine hrvatskih učenika i njihovih profesora.Da to nije lako znam s lidranskih i drugih ocjenjivanja i iz pozicije đaka i iz pozicije mentora i iz pozicije ocjenjivača. 

Naslovica 61. broja Zlatarskih iskrica

Nadam se da će se na njemu ponovno iskazati i Zlatarske iskrice, već višestruko na nacionalnoj razini nagrađivan školski list učenika OŠ Ante Kovačića Zlatar i područnih škola u Donjoj Batini i Martinščini. Osim tiskanoga, ove godine natjecat će se, čujem, i novim online izdanjem. Nadam se da će unatoč nevremenu imati dostojnu konkurenciju kako bi u nemalu krizu zagazili mainstreammediji imali i za budućnosti vidjeti da novinarstvo, ono pravo, profesionalno, multimedijalno neće propasti, da će samo dobivati na vrijednosti. Usporedo, naime, iščitavam i i Zlatarske iskrice iz rujna 2019. i monografiju mojega nekadašnjeg Večernjeg lista Šezdeset godina s vama(proslavili prošle godine!). 

Izlog broja – impresum, sadržaj i uvodnik glavnog urednika

A uspješne školske novine mentorira moj nekadašnji kolega Denis Vincek, dopisnik i urednik regionalnog izdanja iz Večernjaka, a sad školski bibliotekar i voditelj brojnih edukativnih, pa i međunarodnih multimedijalnih projekata. Još se jednom potvrđuje da boj ne bije svijetlo oružje ni pare već boj bije srce u junaka. Kad se zna, jednostavno se zna, dostaje samo – iskrica. Ona koja pridonosi održavanju vječne vatre novinarstva kao javnoga dobra, moćne Riječi svejedno je li pisana ili izgovorena, a protiv nehumane digitalizacije, zaglupljivanja masovnim medijima, društvenim mrežicama i drugim besmislenim deminutivčićima. Za novinarstvo s mudima nisu nužne duge, posve dostaju već i kratke hlače.

Fejkanje ilustracije zbog odličnog i točnog naslova

Ne hvalim mlade kolege  – već sam o njima i našim susretima oduševljeno pisala – samo zato što sam imala čast gostovati na njihovim stranicama, zapravo biti temom u temi broja o zdravoj prehrani, valjda im je bilo zanimljivo, jer sam završila na dvostrukoj duplerici. Moram govoriti o mladim kolegama i tome mladom, a zrelom novinarstvu sa stavom. Koliko truda i njihova slobodnog vremena, otrgnutoga od igre ili poistovjećivanja s igrom posvetili su samo toj jednoj temi! Nekoliko njih pripremili su pitanja za poduži razgovor, koji su i snimili, pa su ga skinuli u tekst, pa kratili svu silu kartica, pa zaokružili koncepcije, pa autorizirali (što danas rijetki rade!), pa onda nekoliko tjedana kasnije za ilustraciju usred ljeta ponovno su došli u Zagreb i nije im bilo teško snimiti po zvizdanu i jari u jakni s kapuljačom zamišljenu ilustraciju – fejk metaforičke tučnjave. 

Božica Brkan, duplerica prva

Rekoh sumnjičavo: Deca, ni za koga drugog to ne bih učinila niti sam činila!Naravno da su se kesili i zezali na moj račun, ali pristojno, dobro odgojeni. Ali, rekoh sebi, kad se djeca toliko iskreno, predano trude, kako im nećeš pomoći!? Čak i u priči o njihovim zagorskim štruklima. Na kraju mi je samo žao, znam ja sebe, što smo se zadržali na kulenovoj seki, koja baš nalikuje pendreku, a ne dograbili neki razvikani slavonski domaći kulen. Doduše, proizvodnja tekućega godišta nije uspjela ni dozreti, a nije baš ni uzorno zdravo.  

Božica Brkan, duplerica druga

A to je samo jedna od tema, samo četiri od čak 92 kolorirane stranice koje kao glavni urednik potpisuje Matija Mikulec, onda 7.a. Uz jubilarni 60. broj Iskrica Karlo Sviben, 8.b, analizira:  Na Državnom LiDraNu za Iskrice rečeno da su superiorne a okitile se i broncom Jutarnjega lista.Trebao je kolegij od 2. do 8. razreda smisliti toliko tema, pronaći ljude, razgovarati, napisati, pofotkati, prelomiti, provjeriti. Odlična oprema, posebice naslovi. Naslućujem u učenicima koji su po potrebi novinari, literati, ilustratori, fotoreporteri… buduće profesionalce, obrtnike i kreativce. Očekujem od njih svašta do uzbudljivih filmova o životu oko sebe kakav je da jest i kako bi se mogao mijenjati. 

Kuhar i TV zvijezda Tomislav Špiček jedna je od zvijezda i školskih novina

Za svoje su osnovnoškolske novine prepoznali i ostvarili kao preventivnu i važnu, noseću, nipošto samo generacijsku temu Hraniš li se zdravo?i unutar nje, osim one moje, da u njihovoj školi čak 24 učenika ribu nije ni probalo te da su neki učenici u adolescentskoj dobi postali vegetarijanci. Anketirali su srednjoškolce i roditelje o prehrani, razgovarali sa školskom kuharicom, opegejkom, nutricionistom, zagorskim chefomTomislavom Špičekom (koji žali što u njegovu selu još rijetko osim njegova oca goje pajceke!), istražili su kuhanje na youtubu, a i 4.b pokazao je kako u 10 koraka ispeći kajzerice. Našli su i osmaša koji Rubikovu kocku složi za minutu, vrlo uspješnu mažoretkinju, učiteljicu-bajkericu koja puca iz topa, za čitatelje pripremili iskričavu kemijsku. 

Predstavljaju i starijega kolegu, Zlatarščanina Željka Slunjskog, koji slavi 50 godina rada u medijima, a i potpredsjednik je Školskoga odbora njihove škole. Opisuju tekstom i fotkama svoja razmišljanja o različitim temama i nisu u tome ništa lošiji od razglašenih kolumnista i influencera, a otkrivaju i ponešto tajni s boravka u Poljskoj, Litvi, po Hrvatskoj… Predstavljaju i četvoro irskih knjižničara u svojoj školi. Ustanovili su čak, baš kao i Charles Darwin, da biljke mesožderke – ne jedu špek. Imaju i horoskop za tekuću školsku godinu, ali tko bi mogao predvidjeti markiranje zbog štrajka, pa onda i zbog korone? Baš me zanima što će i kako o tome napisati u novome broju Zlatarskih iskrica. Neka krasno rastu ta mlada zlatarska stabla! Bravo, Vinc, odličan (5)!

20200531

Pišući ovaj tekst nisam znala da će Zlatarske iskrice i u tiskanome i u međuvremenu pokrenutome online izdanju biti najbolje ocijenjene osnovnoškolske novine na natječaju Jutarnjega lista.

20200703

Prenosimo fairpress.eu: Božica Brkan o najgledanijim TV emisijama u Hrvatskoj

 …

Novinarka i književnica Božica Brkan koja je ujedno i članica stručnog savjeta udruge VANG koja kroz programski strukturirane edukativne sadržaje zainteresirane pojedince nastoji potaknuti na razvoj nove generacije neovisnog i kreativnog novinarstva, osvrnula se za Fairpress na najgledanije emisije u prosincu 2016. godine

Gledamo što gledamo, a što gledamo mnogo govori o nama. Tvoje lice… : Šarmantne zabave, umivene i ne agresivne i preglupe, podjednako zanimljive i opuštajuće za sve (uzrast, spol, obrazovanje itd.) na TV-u uopće nema. Javna TV misli da je iznad toga, pa se valjda odrekla vrlo gledanih martijevskih laganica, sve do plesanja i pjevanja sa zvijezdama (možda je uzmanjkalo zvijezda, jer se na svim kanalima vrte jedne te iste). Što da uopće gledate nedjeljom navečer kad nema dnevnih političkih tupilica? Dnevnik Nove TV…: Nova TV najmanje gnjavi, priča magazinski, human story i sl. Ljudi vole priču. Vole podijeliti stvarne muke s nekim. Informativno novinarstvo totalno se raspalo.Sudbina – Prestala gledati nakon dijela prve epizode. Uobičajena turska sapunica (predvidljivi likovi, radnja, lijepi glumci itd.) u uobičajeno vrijeme poslije dnevnika. Ljudi nemaju u to vrijeme ništa bolje za odabir. Profesionalno odrađeno, vrlo visoka produkcija, predvidivo i korektno, ali ništa više od toga, ništa zahtjevno. Farma: Snima se u mom kraju, rade na tome ljudi koje poznajem, ali ne mogu to više gledati. Pokušala sam, ali ne mogu. Očito primjereno najnižim porivima i masi. I navijanju tko će dobiti veliku lovu. Umivena bedastoća.

Brkan se osvrnula i na utjecaj najgledanijih emisija na živote djece i odraslih.

Začudim se što i HRT ima usred dana, kad je moguće da su djeca sama doma, inače dobre filmove na kojima stoji informacija da se ne preporučuje mlađima od 12 g. Pretpostavljam da i Tvoje lice, i Farmu, i Sudbinu, pa i Dnevnik – ako ne i nešto gore – djeca gledaju ili s roditeljima ili sama s TV, u svojoj sobi. Čak i TV-emisije za djecu odnosno nešto što hini školski program, i kad su zanimljive i za odrasle, glumataju kao da se radi zabavni show. Mora li baš sve biti zabavno? U svim medijima nedostaje, a na TV se osobito vidi kako nema informacija nultog stupnja, objektivnih ili kvalitetne razmjene mišljenja, kad se već svaku večer na svim kanalima o nečemu trabunja. Formati se očito moraju puniti! Sve je postalo marketing, o čemu govori upravo najveća gledanost valjda i najskupljih emisija s reklamama sve duljim. Usred filma, prije dnevnika itd.

Najveća gledanost Nove TV proistječe iz poštovanja gledatelja, objašnjava Brkan. Npr. kako da odličan Downton Abbey bude gledan kad ga, iako na HTV 1, odsele iznenada u ponoćni termin?

Ne mogu se načuditi što također turska sapunica Ranjena ljubav na RTL-u krene i ničim izazvana, osim valjda mjerenjem gledanosti, ide odjednom samo poslijepodne i što je seljakaju u razmaku od dva sata bez ikakve najave gledateljima ili s pogrešnim najavama. Može biti kvalitetnija koliko hoće, kad joj ne daju daha. To je inače ozbiljan i stalan problem RTL-a. Zapravo, prisjećam se da su tako ubijali novine i magazine koje vlasnici nisu htjeli. Uspjeli su!

Kada govorimo o medijskoj pismenosti, Brkan smatra da je nekoliko naraštaja izgubljeno (kao i u pismenosti u užem smislu!), što se po njoj vidi iz glumatanja i istih ograničenih nekoliko fraza kada i u najobičnijim anketama gledatelji trebaju sami nešto izreći za kameru, mikrofon. Od malih nogu djeci valja približavati medije kao sredstvo i medije kao sadržaj. Dati im mogućnost da uspoređuju sami, najkvalitetnije i najbedastije, počevši sa selfijem. Mislim da će, ukaže li im se nenametljivo, bez zabrana, ali kontrolirano, ovisno o uzrastu, prepoznati ono što je važno. Najveći je problem što nedostaje kriterija i medijski opismenjenih eduktora, pogotovo za elektroničke medije, jer većina, htjela – ne htjela, potječe iz vremena tiska. Ali tko bi se bavio medijskom pismenošću, kad se ne opismenjujemo ni za život s vlastitim tijelom, a onda, da bismo bili valjda manje nesretni, i misli pustimo na TV-pašu.

Link na cijeli članak autorice Ivane Horvatek:

http://www.fairpress.eu/hr/blog/2017/01/17/lana-ciboci-bozica-brkan-o-najgledanijim-tv-emisijama-u-hrvatskoj-na-televiziji-se-osobito-vidi-kako-nema-informacija-nultog-stupnja-objektivnih-ili-kvalitetne-razmjene-misljenja/