Čuvši, dan iza, 17. svibnja 2021., samo sam otvorila novi dokument. Tekst. A nisam mogla baš ništa napisati. Ni plakati, samo me je gutilo. Morala sam razmisliti i kad sam zadnji put bila tako žalosna. Kad mi je umrla mama? Kad je iznenada otišla fascinantna prva najuzornija hrvatska seoska žena Štefica Krčmar? Ili moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić? Uvijek iznenada. Kao da je ponovno otišla Irena Lukšić. Nismo bili u Zagrebu, ali su me doma za čitanje po povratku, odmah do ruke, čekale zadnje Zlatarske iskrice, koje mi je poslao očekujući kolegijalno mišljenje. Vidjela sam u Jutarnjem i natječaj za najbolje školske novine i kanila sam ga podsjetiti da ih pošalje i ponovno, koji već put razvali. Na Lidranu je već razvalio. I drugo, i kao najbolji knjižničar u nas. A onda… prepoznala bih ga i noću, moj omiljeni Kobaličin šešir na fotki gdje Denis Vincek potpisuje mi svoju knjigu, pofotkao nas moj Miljenko Brezak, a i naš Večernji list kao izvor navodi Facebook. Kolega Željko Slunjski citira me pišući in memoriram čovjeku sa pet indeksa.
Pisala sam višekratno o njemu, o onome što radi, 2019. Denis Vincek Vinc – mentorske iskrice iz školske knjižnice te 2020. o Odličnom novinarstvu u kratkim hlačama pa smo se fotkali tu u susjedstvu u Tesla’su. Prije u Vivasu, kad je sve po dvaput dolazio sa svojim učenicima prikupiti materijal na školske novine. Prepoznali smo se ponovno prije koje godine, on mlađi gotovo dvadeset godina, mogla bih mu biti mama. Kad smo oboje bili u Večernjaku, uredila sam i objavila u Vrtu, obično na naslovnici ili duplerici, nekoliko njegovih lijepih reportaža, stilogenih, iz njegova Zagorja ili s Paga. Za duplericu. Kad me zvao da bi me njihove Iskrice intervjuirali, pristala sam i, što ne bih ni za koga, na fingiranje kako me u kontekstu izgovorenoga o ocjenjivanja hrane mlate kulenom (upotrijebili smo jeftiniju seku!). Sa svojim učenicima dolazio je dvaput, na razgovor na fotkanje, usput. Piće, slastice, zezanje. (Njegov ravnatelj još mi duguje štrukle.)
Smilio mi se kad bi mi, čak i u meni nevjerojatna vremena, poslao pitanje o kuhanju juhe – odmah sam otvorila fajl za kuharicu-početnicu (ako je ikad napišem, bit će njemu posvećena), o temperaturi na kojoj se pere šareno ili bijelo rublje, o tome kako ga je najbolje objesiti. Ostavši sam, morao je sve životne banalije naučiti preko noći. Na fejsu se još vrte njegove vešmašine i na balkonu suši rublje. Razvaljivala me je njegova gotovo dnevnička upornost i trud za nekoliko nas najupornijih pratitelja. Nije se ni trudio da nas namnoži. Fascinirao me je zahvalan za tanjur tople savijače sa sezonskim voćem. I silan trud i ideje za kreaciju i međunarodnu suradnju s učenicima, za poučavanje kolega. Spremao je nebrojena predavanja online, kad više nije išlo uživo. Učitelj!
Već mi nedostaje. Denis Vincek, Vinc nije uspio pročitati moji novi roman u nastajanju u kojem sam važan muški lik nazvala po njemu, dopustio mi je. Korona ga je pomela u 49. Nije prvi, ali više od drugih natjerao me je da se ponovno udubim o smislu: tko smo, što smo, zašto smo? I nikako da se odmaknem od pomisli koliko (nam!) je još mogao dati…
20210517 – 202100524
