Dražen Klarić, glavni urednik, koscenarist i redatelj filma “Vjesnik: posljednje izdanje”, i Božica Brkan, nekadašnja vjesnikovka i večernjakovca i autorica knjige “Novinarska trilogija” (Foto Miljenko Brezak)
Naravno da sam Draženu Klariću, režiseru i koscenaristu filma VJESNIK: POSLJEDNJE IZDANJE sinoć na premijeri u MSU darivala svoju knjigu NOVINARSKA TRILOGIJA, predstavljenu prije nekoliko dana u HND-u. Pa nadovezasmo se. Da sam ja radila film, jasnije bih izdvojila linije imenjaka – samoga dnevnog lista i najveće izdavačke kuće od Atene do Beča. Sugovornici su licentia poetica, većina o boljoj prošlosti. S razlogom, jer Vjesnik je važan dio hrvatske povijesti i kulture. Što dalje od potonuća, to će se više vidjeti i Večernjak i Styria nisu mu se mogli odužiti bolje nego umjetnošću.
Ekipa koja je radil na filmu poslije projekcije (Foto Miljenko brezak)Branko Tuđen, nekadašnji, i Dražen Klarić, sadašni glavni urednik Večernjeg lista, i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)Sa sudionicima filma Milivojem Pašičekom i Brankom Tuđenom, izuzeto uspješnim glavnim urednicima listova NIŠP Vjesnik (Foto Miljenko Brezak)
Zaključak je to moje filmske večeri Dražena Klarića ( iste smo godine nagrađeni Zagorkom HND-a, a zakratko mi je bio odličan šef!). Čestitke i hvala. Bila sam ondje među starijima, a i među rijetkima koji su radili i u Vjesniku i u Večernjem i pisali za većinu odavno nestalih kućnih naslova. Najdraže mi je što je film bio povod za ponovni susret s mnogim dragim ljudima iz mojih 30 novinarskih godina, što u uspravnom a što u položenom neboderu. Neki su mi nedostajali. Živjeli vjesnikovci, zapisujte sjećanja. Ja sam se, eto, prisjetila i da sam zadnje u Gordoni gledala – GAZDU…
Branko Tuđen sa svojim večernjakovcima Dianom Glavinom, Zlatkom Herljevićem, Mladenkom Šarić, jubicom Gatarić i Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)Božica Brkan, urednica nagrađivanoga Večernjakova priloga Vrt, i njegov grafički urednik Ivica Glad (Foto Miljenko Brezak)
‘Novinarska trilogija’ ima društveni značaj, istaknuo
je Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, na
predstavljanju trilogije koju čine tri romana Božice Brkan – ‘Lift’,
‘Rez’ i ‘Privremeno neuporabljivo’.
Nakon što je srušen Vjesnikov neboder, romani ostaju svjedočanstvo o
novinarskom profesionalizmu i nekadašnjim odnosima u redakcijama kakvi
danas više ne postoje, napomenuo je Zovko na predstavljanju knjige u
Novinarskom domu u Zagrebu. Božica Brkan književnica je, novinarka,
urednica, blogerica i kolumnistica, autorica slavne ‘Enciklopedije
špeceraja’, jedine kolumne koja je započela u Vjesniku, a nastavila se u
Večernjem listu i na internetu. ‘Novinarska trilogija’ obuhvaća romane
objavljene tijekom protekla tri desetljeća, kojima je zajednička tema
novinarstvo.
Lada Žigo Španić, također književnica i nekadašnja novinarka, opisala
je ‘Novinarsku trilogiju’ kao dobru književnost o našem iskvarenom
novinarstvu, napisanu istodobno novinarski i književnički, psihološki i
panoramski, fiktivno i autentično, pripovjedno i ugođajno. Kako je
istaknula, Božica Brkan izdržala je do (prijevremene) mirovine za
novinarskim deskom, u izvana neurotičnom, a iznutra bešćutnom ozračju.
Nakon toga, odmorena i preobražena, posvetila se pisanju brojnih knjiga
koje dobivaju sve veću medijsku pozornost. U sva tri romana glavna
junakinja zove se Dora, čime je autorica, možda i nesvjesno, povezala
djela još tijekom njihova nastajanja.
Denis Derk pozdravio je ideju da se romani o novinarstvu ponovno
objave kao trilogija te primijetio da je Božica Brkan napisala
svojevrsnu literarnu kronologiju propasti novinarstva u Hrvatskoj.
Božica Brkan osebujna je pojava u hrvatskom književnom životu koja se ne
uklapa u okvire književnog establišmenta, rekao je Derk, podsjetivši i
na druge ugledne pisce-novinare iz Večernjeg lista, u kojem je autorica
provela velik dio radnog vijeka. Među njima su, osim Božice Brkan,
Renato Baretić, Branka Primorac, Damir Karakaš, Goran Gerovac, Dražen
Ilinčić, Korana Serdarević, Lada Žigo Španić, Želimir Ciglar, Stipe Čuić
i Zvonimir Milčec.
Na predstavljanje ‘Novinarske trilogije’ Božica Brkan donijela je
prva izdanja svojih romana. U novom izdanju sva tri romana popraćena su
medijskim prilozima koji su pratili njihova prva izdanja, kao i QR
kodovima s poveznicama na radijske emisije i intervjue. To je bio
poseban izazov za dizajnera Jenija Vukelića.
Roman ‘Lift’, s podnaslovom ‘Politička melodrama’, objavljen je 1993.
godine, a bavi se demokratskim promjenama i pomicanjem pozicija
redakcijskih šefova. Radnja se odvija u liftu Vjesnikova nebodera, koji
je nedavno srušen. O romanu su pisali Igor Mandić, Ana Lendvaj i Mirjana
Dugandžija, a njegovo prvo izdanje uredio je Veljko Krulčić, također
prisutan na predstavljanju trilogije.
‘Rez – Leica roman u 36 slika’, objavljen 2012. godine, započinje
ubojstvom, a govori o ratnom novinarstvu i svjedočenju ratnim zločinima.
Roman je bio u najužoj konkurenciji za Nagradu VBZ-a, a prvo izdanje
uredio je Marko Pogačar.
Roman ‘Privremeno neuporabljivo’, objavljen 2022. godine, opisuje
događaje neposredno prije i nakon zagrebačkog potresa 2020. godine.
Glavna junakinja Dora novinarka je koja do iznemoglosti radi za gradski
portal čija je vlasnica vrlo zahtjevna. Prvo izdanje uredio je Miljenko
Brezak, koji s Božicom Brkan vodi izdavačku kuću Acumen i kao izdavač
potpisuje ‘Novinarsku trilogiju’. Sva tri romana imaju snažne ženske
likove, što je jedno od obilježja proze Božice Brkan.
‘Novinarsku trilogiju’ pozdravili su kolege književnici i novinari
svih generacija, ispunivši dvoranu Hrvatskog novinarskog društva. Na
jednom mjestu okupila se i rijetko viđena ekipa novinarskih selebritija,
među kojima su bili nekadašnji glavni urednici Milivoj Pašiček i Branko
Tuđen, danas aktivni blogeri i urednici portala, koji pokazuju da
novinarska znatiželja, kondicija i kvaliteta nimalo ne ovise o dobi.
‘Novinarska trilogija’ Božice Brkan premijerno je predstavljena na
Fra Ma Fu festivalu reportaže, novinarstva i stripa, u sklopu kojeg je
predstavljeno i izdanje ‘Strip i stripologija’ Zlatka Posavca. O knjizi
su govorili Veljko Krulčić i Vid Jeraj.
Vrhunac ovogodišnjeg, jednodnevnog festivala bila je tradicionalna
dodjela nagrada za najbolje reportaže u svim medijima. Osmero mladih
nagrađenih reportera zahvalilo je organizatorima i istaknulo koliko im
znači priznanje iskusnijih kolega.
Za predstavljanje knjige Novinarska trilogija Božice Brkan u Novinarskome domu, Perkovčeva 2, u petak, 13. studenoga 2026. u 13 sati poziv je osobito srdačan. Kako tim događajem otvaramo 12. FraMaFu Festival reportaže i reportera, organizator je prepustio grafičko oblikovanje pozivnice Davoru Schunku, koji otpočetka daje prepoznatljiv izgled festivala nadahnutoga slavnim reporterom rođenim Virovitičaninom Franjom Martinom Fuisom. A za svaki slučaj i Jenio Vukelić, koji otpočetka oblikuje sva Acumenova izdanja, pa je dizajnirao i ovu knjigu, a i prepoznatljivu pozivnicu.
Uoči prvog predstavljanja NOVINARSKE TRILOGIJE Božice Brkan na 12. FraMaFu Festivalu reportaže i reportera u Novinarskom domu u Zagrebu, Perkovčeva 2, u petak 13. studenoga 2026. u 13 sati, s velikim poštovanjem i zahvalnošću želimo podsjetiti na ljude koji su u svoje vrijeme, unatrag kroz i više od tri desetljeća, pisali i objavljivali u tisku, na radiju i TV o romanima Lift / Politička melodrama, Azur journal 1993. Rez / Leica-roman u 36 slika, V.B.Z. 2012. i Privremeno neuporabljivo, Acumen 2022. U Trilogiji citiram i Igora Mandića, Anu Lendvaj, Josipa Grbelju i Olgu Vujović, mislimo na njih. Kako i ako smo se mi ostali pogubili, i na ovaj način želim ih pozvati po autorski primjerak.
O romanu Lift / Politička melodrama pisali
su: Mirjana Dugandžija, Vjesnik; Život je limunada; J.(osip)
Grbelja, Večernji list: Gorak okus novinarstva; Josip Grbelja,
Novinar: Razgolićeno novinarstvo; Vladimir Brnardić, Hrvatski
vojnik: Lift: politička melodrama iVladimir Nedanoski,
Praktična žena, Beograd, intervju s Božicom Brkan: „Lift“ je krenuo:
Naslovnica romana Lift, oglikovao Studio za grafičke ideje
O romanu Rez / Leica-roman u 36 slika u
knjizi su:Strahimir Primorac, Vijenac: Ubijanje riječi,
slike i sjećanja / Čvrst zagrljaj rata i tranzicije; Zvonko Kovač,
Kolo: Noćne more tranzicije; Dunja Detoni Dujmić, Republika i
knjiga kritika Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011.-1015.: Kamera,
snimka, rez Karolina Lisak Vidović i Helena Sablić Tomić: Rez u
hrvatsku prozu; razgovor u Kulturi na Prvom, Kritička rubrika Kutija
slova, urednica Karolina Lisak Vidović, emitirano 1. ožujka 2013.; Olga
Vujović, intervju s autoricom romana, Hrvatski radio Sljeme, Evergreen
Radio, urednica Olga Vujović, emitirano u ožujku 2013.: Nije ni za tramvaj
ni za plažu; Mario Harapin, Kajkavskim, kad ni jednim drugim
jezikom ne ide; Emisija Priče ispod Medvednice i Ivančice, urednik,
Hrvatski radio Prvi program, emitirano u dva dijela od 23 do 24 sata. 3.
i 10. travnja 2013.
Danas nas je napustila poštovana kolegica novinarka Ogla Vujović. Opraštam se s njom tekstom objavljenim u mojoj najnovijoj knjizi Novinarska trilogija, u kojoj na stranicama 299. i 300. među Prilozi o romanu: Rez / Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. donosim njezinu kulturnu emisiju Evergreen Radio, intervju sa mnom objavljen na Hrvatskom radio Sljemenu, emitiran u ožujku 2013. Žao mi je što joj nisam uspjela ni uručiti knjigu koju ćemo predstaviti na FraMaFu festivalu reportaže i reportera u petak, 13. studenoga 2026. u podne u našem Novinarskom domu. Hvala, Olga!
Olga Vujović kao moderatorica jednoga od panela na Dvotočki, festivalu književnih žanrova 28. svibnja 2022. (Foto Miljenko Brezak)
Olga
Vujović: Nije ni za tramvaj ni za plažu
„Ime Božice Brkan većina naših slušatelja obično povezuje s kulinarskim umijećem, međutim ovaj put razgovaramo o onom njezinom drugom dijelu, rekla bih u šali, spisateljske duše, a to su prozni tekstovi. Osim što je poznata po kratkim pričama, Božice Brkan voli pisati i romane. Najnoviji roman pod nazivom Rez u izdanju nakladničke kuće VBZ je priča o fotografu kojeg je netko ustrijelio, a ta priča nije, da tako kažemo, pravocrtna, već brojni poznanici tog istog fotografa pričaju ne samo o njemu, nego i onome što je moglo dovesti do toga ubojstva.
Naime, zanimljivo je da Božica Brkan ne samo da se dotiče intimne sudbine jedne osobe koja je sudjelovala u Domovinskom ratu, već pripovijeda i o onima koji su bili na neki način izravno ili neizravno upleteni u život prije tog rata i život za vrijeme rata. Isto tako, taj rez s jedne strane znači doslovce rez preko vrata nekog čovjeka, ali isto tako i estetsku kategoriju, a to je zlatni rez. Pa Božice, kako ste uopće se odlučili pisati takvu vrstu romana? Proza koja je teška, a opet s druge strane vrlo se lako čita.
Naslovnica Novinarske trilogije Božice Brkan
Pa mislim da
nisam uopće bila u situaciji da odlučujem hoću li to pisati ili ne.
Jednostavno sam zapisivala nekakve ideje koje su mi dolazile, zapravo nekoliko
godina. Onda se dogodilo stjecajem okolnosti, rekla bih životnih, na kraju
krajeva također i u životu, jedno samoubojstvo koje me je strašno potreslo i
još nekakve druge, dakle, slične stvari koje vas jednostavno nagnaju da se to
nekako sve ukriža i da jednostavno ono što se obično kaže da se samo
napiše. Jednostavno vas natjera da završite tekst.
Uvijek se šalim pa kažem da ljudi opisuju ono što im se događa, pa ste tako vi za milje sveukupnog događaja, osim što ste izabrali jedno selo na obali rijeke, izabrali i redakciju novina.
Pa da, u
principu mislim da je najiskrenije što možete pisati i zapravo možete
najbolje opisati onaj dio koji poznajete. Ovdje je bio moj radni milje, ja sam
bila ipak 30 godina profesionalna novinarka, tako da mi je to na neki način
poslužilo kao mjesto događaja, odnosno događanja, jedno od mjesta, ali vrlo
važno. Osim toga, znam dosta ironično reći, s obzirom da moderno
novinarstvo, aktualno, sadašnje, recentno, da se poslužuje time da izmišlja,
dakle da može pisati fikciju kao nekadašnje pravo novinarstvo, ja sam se
ovdje zapravo koristi- la citatima iz stvarnosti da mi budu fikcija.
Budući da vas oni koji čitaju suvremenu poeziju prepoznaju i kroz ne samo štokavski, već i kajkavski jezik, vi ste se i ovdje odlučili jednom liku dati jezik. Međutim, moram priznati da to nije onaj pravi zagorski.
Pa ovo je
pravi moslavački, zapravo pravi kekavski. Malo smo razgovarali o tome i
profesor Zvonko Kovač ima vrlo zanimljivu tezu da ja kajkavskim, odnosno tim
svojim graničar- skim kajkavskim, kekavskim, kekavicom, da pišem i koristim
te riječi u blizini smrti. To me je malo šokiralo, nisam o tome tako
razmišljala, ali što više o tome razmišljam, mislim da to drži vodu.
Zapravo sam koristila nekoliko izričaja, da tako kažem, i samoga kajkavskog,
jer ipak počinjem u žargonu, recimo, lik gostioničara govori žargonom. Niz
je takvih monologa. Zatim postoje likovi koji govore kekavicom. Koristila sam
kekavicu svojega tate, onom koja se govorila do sredine prošloga stoljeća.
Sad već ima vrlo malo govornika i mislim da sam zabačeni kraj u koji
smještam ratne događaje izabrala misleći da mi vjerojatno moji neće
zamjeriti. A profesor Kovač ima također vrlo zanimljivu tezu da sam prvi puta
izvela kajkavski na prvu crtu, gdje kajkavski zapravo nigdje nije bio za
vrijeme Domovinskog rata. Baš ondje gdje su se vodile borbe. Na kraju krajeva,
je Česma, a moje selo Okešinec je uza samu Česmu, bili granica s Turskom,
stoljećima, tako da sam tu nekakvu zamišljenu granicu, Reku, odnosno Rijeku,
povukla kroz više vremena, kroz više država i kroza više nekakvih
razmišljanja. Da sam mogla likove dovesti u situaciju da ih ona spaja i
razdvaja.
U šali bih rekla da ste u trendu skandinavskih krimića zato jer uzimate naoko kriminalistički element, a to je leš. Da biste onda, pokušavajući naći počinitelja ubojstva, zapravo prepričali priču o socijalnoj situaciji u kojoj se likovi kreću. Vi ne razrješujete ovaj slučaj, ali čini mi se da ste jako blizu da točno precizno definirate o čemu se radi u našim životima.
Pa ja sam,
zapravo mislila da sam ja riješila slučaj, a nisam mislila uopće da pišem
krimić. Pisala sam one prave ljubiće i mislim napraviti ozbiljan ljubić.
Radim na tome. Dok na kraju ovaj roman, kad je trebalo opisati, nisu opisali
kao krimić, nisam o njemu uopće razmišljala što on jest. A napet je. Rekoh
da se može čitati na tri razine, pa i posve površinski, na plaži i može
vam biti zabavno. Ako ne želite, ne morate se upuštati dublje. Možete negdje
srednjom dubinom, a i dubinski i onda možete tu svašta iščitati. Dakle,
može vam biti jako zabavno, a može vam biti i mučno.
Plaža je kod mene sinonim za tramvaj zato jer ja vrlo često čitam u tramvaju, posebice ako su knjige džepnog formata, ali vam mogu reći da nisam uspjela to čitati u tramvaju, da ipak nisam mogla ostati na tom površinskom sloju. Hvala vam lijepa. Bila je to Božica Brkan, a povod razgovora je njezin roman Rez. Osamdeset osam cijelih jedan.“
Majstor iz naraštaja velikih novinara, urednika i vlasnika medija Milivoj Pašiček objavio je danas na svom portalu Total.info u rubrici Hrvatska izdvojeno intervju sa mnom u povodu moje najnovije knjige NOVINARSKA TRILOGIJA:
Naslovnica Pašičekova Totalinfo.hr s najavom intervjua
Pred čitateljima je opsežna “Novinarska trilogija” koja objedinjuje tri vaša romana nastala u rasponu od gotovo četiri desetljeća. Otkud ideja za ovakav format “tri u jedan” i koja je to glavna nit vodilja koja ova tri, vremenski razdvojena djela, spaja u neraskidivu cjelinu?
Nisam ta tri svoja romana pisala kao trilogiju, nego kao samostalne romane u desetljetnim, pa i većim razmacima i tek s pogledom unatrag nastala je ideja o trilogiji, o tome da ih zajedno uknjižimo, jer ispada da su oni, unatoč mnogim razlikama, cjelina. Ideju o njihovu zajedničkom uknjižavanju imam zahvaliti Sandri Pocrnić Mlakar, kolegici i kasnije urednici knjige, inače izdavačici “samo hrvatskih pisaca”, također novinarki s kojom sam davno radila u “Vjesniku”, čak smo usporedo pisale kolumne u “Nedjeljnom Vjesniku” ona o odnosu spolova a ja gastronomsku, a imamo kasnija svaka svoje bogato spisateljsko i uredničko medijsko iskustvo. Ideja je rođena na kavi prije valjda tri godine i tko zna bih li je privela kraju da nisam dobila poticaj Grada Zagreba za tisak knjige i da u međuvremenu baš nije dramatično planuo “Vjesnikov” neboder. Knjiga je odjednom postala neplanirano ambicioznija. I privatno i društveno. Svojevrsni nekrolog, i osobna bilješka “nad otvorenim grobom”, i mala povijest hrvatskoga novinarstva, ne samo tiskanoga. Slijed “Lift, politička melodrama” (1993.), “Rez, Leica-roman u 36 slika” (2012.) i “Privremeno neuporabljivo” (2023.) svojevrsno je svjedočanstvo kako sam na početku život shvaćala mnogo ozbiljnije, čak preozbiljno, u grču, negoli što ga shvaćam sad na zalazu, opuštenije
Čitajući vlastite tekstove iz različitih razdoblja kako biste ih objedinili u ovu zbirku od 346 stranica, koliko ste primijetili promjene u vlastitom autorskom glasu, ali i u samom društvu koje romani reflektiraju?
Teško.
Isprva sam mislila kako ću ujednačiti način pisanja i lekturu, ali sam
odustala, jer i to, jezik, moj je važan stilistički i društveni biljeg. Valjda
i razvitak. Od mehaničkoga velikoga i portabl pisaćeg stroja preko redakcijske
kante i laptopa. Također, prvi i treći roman mogli su biti ljubići, a treći
krimić. Hotimice neostvareni iz spisateljskoga štosa. Prvi, “Lift”, moj je prvi
roman, mladalački eksperimentalan, iz vremena velikih promjena skraja
osamdesetih i početka devedesetih pa prijelaza milenija, turbulentnih jugoslavenskih
i hrvatskih vremena, a treći “Privremeno neuporabljivo”, iz globalističke
korone, našeg potresa i društvenih potresa ipak je opušten, zezantski,
satirički. Osobno i autorski bolje se mogu nositi sa stvarima. Srednji, “Rez”,
ratni, ozbiljan je do toga da sama sa svojim likovima u tome vremenu prelaska,
uz drugo, i s analognog u digitalno, rješavam nerješivo i neriješeno. Mislim da
mogu! A redakcija je, čini se, ipak redakcija, ma tko joj bio vlasnik i tko bila
njezina neka Dora, lektorica ili ambiciozna radijska reporterka, prijateljica
ratnoga reportera ubijenoga pred njezinim očima poslije rata. A i svakidašnji
životni problemi životni su problemi. Samoj je meni zanimljivo kako se
mijenjala, obogaćivala, ali nažalost i osiromašivala, i novinarska i književna
scena, primjerice od naklada do kritika od prvoga do trećeg romana, koje
romanima ne slučajno dodajem iz različitih vrsta medija, a vidjet ćemo kako će
uopće biti tretirana “Novinarska trilogija”.
Božica Brkan s Vjesnikovim neborderom 2015., Foto Miljenko Brezak
Knjiga sadrži vaš uvodni esej o hrvatskom novinarstvu “na razvalinama Vjesnika”. S obzirom na vaša tri desetljeća rada u Vjesniku, Večernjem listu i drugim medijima, kako osobno doživljavate te “razvaline” i što nam one govore o trenutnom stanju medijske scene u Hrvatskoj?
Ponajprije sentimentalno, a bome i objektivnije nego prije požara i rušenja. S urušavanjem zidova mladalačke uspomene moje generacije samo su oživjele. I lijepe i ružne. I neće umrijeti s nama, dapače osvježavaju se. Pokušala sam, ne znam da li objektivnije ili sentimentalnije, analizirati zapravo razorne promjene u medijskoj industriji, od tehnoloških, općih globalističkih do posve sićušnih, ljudskih. Dvojim katkad što je uzrok a što posljedica. U romanima kao ne analiziram, samo pričam doživljeno i proživljeno, nadam se zanimljivo i čitateljima i onima koji su to prošli vlastitom kožom i onima koji su sa strane prateći možda štogod uspjeli vidjeli. Ni malo glamurozno, kako se glumata. Ma samo nek se podsjetimo na nekadašnje naklade i profite, na stare dobre novine “Nedjeljni Vjesnik” i “Vjesnik u srijedu”, “Start”, “Svijet”… i na to da danas imamo tek jedan-dva politička tjednika, slabo čitana i na papiru tiskana ili u e-izdanju. A sve posrće i vrvi od silnih projekata i lajkova. Spoznala sam bjelodano još jednom, opetovano, kako je lakše javno tobože poduzetno rušiti i srušiti na društveni račun negoli kreativno graditi i nešto novo, otpočetka uspješno sagraditi na svoj račun i da ipak, čak i kad to ne sadržava školski kurikul, “dva loša ubiše Miloša”. Ili tko koga već.
Promocija knjige bit će 13. studenoga u Novinarskom domu, što je iznimno simbolično. Da danas počinjete karijeru, biste li ponovno odabrali novinarstvo i što biste savjetovali mladim generacijama koje danas ulaze u tu profesiju?
Nadam se da ćemo predstavljanjem “Novinarske trilogije” – stjecajem prilika oko obljetnice paleži „Vjesnikova” nebofera i rođendana slavnoga predšasnika Franje Martina Fuisa – započeti FraMaFu festival reportaže i reportera i podsjetiti i na desetljeće te dobre strane hrvatskoga novinarstva ondje gdje ne mora sve biti utrživo, puka forma, copy paste, jedno te isto. Na prvom FraMaFu imala sam čast uvodno govoriti o reportaži i izrazila sam bojazan za uopće slobodnije forme baš poput reportaže, na rubu novinarstva i književnosti, jer je prije petnaestak godina lijepa slika koja navodno “govori tisuću riječi”, pomodno i agresivno dizajnerski bojama i oblicima gazila Riječ sve u šesnaest, protjerujući je u potpise pod fotke najsitnijim slovima, na margine i u prazne, prevelike i preduge, posve nečitke naslove navlakuše. Nema tu ni pereksa! A katkad ni etike. Na Hrvatskim studijima tri sam godine na Komunikologiji tada predavala Stilistiku u medijskoj komunikaciji čudeći se kako moji studenti, koji su odabrali buduće zanimanje koje prirodno podrazumijeva radoznalost, uopće ne prate medije i događaje. Na prvoj su godini tada upisivali još podjednko sva usmjerenja – agencije, printa, TV, radija i PR-a, a na zadnjoj još samo – PR-a ! Na to nam je svedeno novinarstvo danas, nažalost. A novinarstvo nam je još i dobro, kakvo nam je društvo. Nemam više ni savjet, svatko danas i bolje nego mi može učiti i sam kako hoće, ako hoće. Tvoj agent AI će ti pomoći, zar ne? Ako nikako, rast ćeš metodom pokušaja i pogrešaka, možda poželjnom čitanošću i, na kraju izbora – “veži konja gdje ti gazda kaže”. Nemam baš neki nedvojbeni savjet potencijalnim mladim kolegama, osim da si osiguraju što širi temelj kako bi i posao mogli mijenjati prema potrebi i nužni, kad se predomisle ili kad ih natjera tehnologija ili njihov hiroviti tajkun najuri. Meni je to bilo od koristi. A i ne bih baš voljela da sama danas moram graditi karijeru. Ne znam ni što bih odabrala za životni start. Ne bih baš ponovno novinarski i još gore influencerski život? Možda prije neki samotni otok ili kakvu zabit. S dojmljivim pogledom. Tko danas treba suvisli Tekst za bilo što!? Osiguraš neki svoj Prostor, barem internetski kao što ja činim sa svojim blogovima – žao mi je tu i tamo što prije više godina nisam ustrajala na podcastu – jer me još veseli, baš kao i s ”Novinarskom trilogijom”!?
U prolazu iz četrnaestice: neboder u prašini, rušenje, lipan 2026. , Foto Miljenko Brezak
Recenzija Lade Žigo Španić nosi intrigantan podnaslov: “O dobroj književnosti i lošem novinarstvu”. Gdje, prema vašem iskustvu, prestaje zanatsko novinarstvo, a počinje umjetnička sloboda književnosti? Smetaju li te dvije uloge jedna drugoj ili se nadopunjuju?
Lada Žigo Španić i kao iskusna i ambiciozna književnica i novinarka napisala je odličnu analizu moja tri romana odnosno književnost o novinarstvu. Ja sam ipak Solarova učenica i Tekst mi je Tekst, a Dobar Tekst je Dobar Tekst. Osnivač zagrebačke Komparatistike Ivo Hergešić svojedobno je napisao otprilike kako ne može znanstvenik napisati dobar tekst ako se nije okušao u pisanju novinarskoga teksta te kako novinar ne može napisati dobar novinarski tekst ako se nije okušao u znanstvenome. Iskustvo, praksa su važni. I druga perspektiva. Rado to primjenjujem na književnost i na novinarstvo, i ne samo tiskano. Počela sam s pisanjem i objavljivanjem pjesama kao tinejdžerica i uvijek sam slovila za stilogenu novinarku, nagrađivana sam za pomaknute vrste i sadržaje. A zanat, i pravopis i 5W i kojekakva stilistička sredstva, podrazumijevaju se. Oba mi velika životna uzbuđenja, novinarstvo i književnost međusobno mi nisu smetali osim vremenski, jer nisam mogla pisati sve u isto vrijeme. Slobode svake, pa i umjetničke imaš kad si je i koliko uzmeš. Ispada da sam najpije imala novinarsku karijeru i usput pisuckajući, na porodiljskom primjerice, postala i članicom Društva hrvatskih književnika, zaradila novinarsku prijevremenu mirovinu, a onda neplanirano prionula književnoj karijeri i uspjela napisati, djelomice sama i objaviti sve u svemu dvadesetak, ocjenjujem dobrih knjiga. Katkad se i pitam: Jesam li mogla drugačije?
Nagrađivani ste za svoju kajkavsku poeziju, priče i romane, a istovremeno ste bili britka kolumnistica i urednica. Koliko su vam stvarne priče i ljudi iz novinarske svakodnevice poslužili kao građa za likove i zaplete u ovoj trilogiji?
Da očigledno jesu, vidi se to ponajviše u romanima iż „Novinarske trilogije” i u nekim pričama. No, ipak, rekla bih novinarstvo me je učinilo zrelom i izdrilanom za moju književnost. Deadline, disciplina! Da znaš kad je gotovo i kad je dosta. Upoznala sam sjajne ljude, upadala u događaje i dospjela na mjesta gdje bez novinarstva vjerojatno ne bih, a i praktično me je posao usmjerio kamo se sama nikad ne bih, primjerice na pisanje o hrani ili ljubiće.A i svoje sam likove tanano gradila svakoga od po nekoliko stvarnih. Opisala sam u uvodnome eseju kako „Globus” nije objavio već napisan intervju sa mnom, jer sam odbila otkriti za njihovu planiranu ilustraciju koliko posto koje stvarne neboderske face ima u kojem mojem liku. Što bi kolegica Mirjana Dugandžija napisala da su se „mnogi prepoznali” i da je „nekima bilo drago, a nekima i nije”. A kolega Mazzoco na Fejsu je napisao kako se već dugo nije nasmijao kao na moj opis jednoga redakcijskog kolegija. Možda bi se stvarno roman bolje prodao…
Uz same romane i esej, uvrstili ste i književne kritike. Koliko vam je, kao autorici koja je cijeli život i sama ocjenjivala i uređivala tuđe tekstove, bitan taj “pogled izvana” na vaš literarni rad i kako se nosite s književnom kritikom?
Pa čovjeku je drago kad mu netko uopće javno analizira
rad, a kamoli dobro. Nisam ni imala
nekih drastičnih negativnih kritika, ali, da i jesam, stvarno na njih ne bih
reagirala. Znaju kritičari bolje, barem neki.
Nekada su novine imale stranice posvećene kulturi, književnosti, glazbenoj sceni, slikarstvu…. Danas kao da su rubrike kulture pobjegle sa stranica, kulture je sve manje na portalima, na radiju, televiziji. Kako to objašnjavate i koliko to štete čini umjetnicima, ali i društvu u cjelini?
Sve je postalo „scena”, a kriterija, bilo kakvih, sve je manje. Kulturnim se imenom kiti koješta, a stvarne kulture sve je manje. Akademije imaju i moja gastronomija i slične aktivnosti, a o „akademicima” ne bih osim što primjećujem da se sve češće s meni važnim ljudima opraštm sa „Ni on nije bio akademik.” Cijelo je društvo dugoročno na gubitku što već godinama sustavno zapostavljamo kulturu i čini se da zato uopće ne hajemo. Najmanje što su na gubitku sami umjetnici, socijalno, jer kome je stalo, svemu unatoč, stvorit će neku svoju umjetnost, ali društvo, kako sam nekad mislila umirujući se, nema vremena za takve egzibicije. Ne zato što ja navijam za kulturu, nego zbog razvitka društva, a to dugoročno omalovažvanje i zapostavljanje kulture je strahotno.
Što Božica Brkan radi kada je izvan svijeta stvaralaštva u književnosti, novinarstvu…?
Živim uobičajeno. Lijepo. Najdraže mi je naše druženje s
petipolgodišnjim unučićem Adrianom, graditeljem kojekakvih svjetova, budućnošću,
osobito kada traži „Baba, čitaj mi!” i odnedavno „Baba, pričaj mi!” Sva sreća
da imam što, ponajprije lijepo i dinamično djetinjstvo. Stjecajem zdravstvenih
okolnosti sve manje putujem i izlazim u kino i kazalište ili na promocije, izložbe…
Ali još svako jutro iznova započinjem pisanjem, mnoštvo tema mi je još „u radu”,
bar još jedno četiri knjige, i, uz drugo, redovito i dva bloga i jedna kolumna.
„One dies sine linea.” Ne mogu bez čitanja knjiga i novina, gledanja po
nekoliko TV filmova i serija, surfanja. Uvidjeh baš da odjednom nakon godina i
godina više nisam ovisna ni o „breakingnewsu” i prvim vijestima. A nekad smo i stan
birali ovisno o kiosku s prvim izdanjima! Unatoč ograničenoj količini kofeina,
ovisnica sam o intelektualnoj kavi s prijateljima, sve rjeđima. I našim
redovitim telefonskim „konzilijima”. Iz sadašnje životne perspektive,
ocjenjujem svoj život lijepim, bogatim i zanimljivim, ali da mogu birati, brižljivije,
štedljivije bih se ponašala s vremenom. Prevrijedan je to, a neobnovljivi
resurs i odlučno bih ga manje gubila na jalova uvjeravanja i bezvrijedne
teme i ljude, zaobilazila bih kretene u vrlo širokom luku. Moje mi dijagnoze,
baš nataložene novinarske, govore da sam od malena bila preozbiljna i da sam, a
da i ne moram biti površna kao što je postalo ovo vrijeme, mogla biti i
opuštenija u životu.
Prošloga je tjedna u srijedu, 16. rujna 2026. Društvo Virovitičana u Zagrebu prvu svoju jesensku tribinu posvetilo rođenome Virovitičaninu Franji Martinu Fuisu i Fra Ma Fu festivalu reportaže i reportera nadahnutu njime. Gost tribine Goran Gazdek, osnivač i direktor festivala, voditelj programa i glavni selektor, a uz njega i Ivana Žada i Sandra PocrnićMlakar, od početka njegovi glavni pomagači da bi se oživjelo sjećanje na njihova gotovo zaboravljenoga sugrađanina i na njegov neobičan život i bogato stvaralaštvo.
Neven Petrović i Goran Gazdek na tribini u Društvu Virovitičana u Zagrebu (Foto Miljenko Brezak)
Franjo Martin Fuis iliti Fra Ma Fu, kako se potpisivao pod novinske
tekstove, jedan je od najpoznatijih hrvatskih reportera tridesetih
godina prošloga stoljeća i pionir moderne fotoreportaže i turističkog
novinarstva. Hrvatsku je obilazio biciklom, prerušavajući se u skitnicu kako bi izbliza upoznao život ljudi s društvenog ruba, fotografirao vlastite reportaže i, uz drugo, pisao scenarije za stripove Andrije Maurovića.
Priča se kako je bio špijun i kako je poginuo bježeći u partizane kad
mu se avion srušio na nepristupačnom dijelu Velebita. Zanimljivo je da
je svake godine festival imao i posebno dizajnirane majice,
a najomiljenija je upravo s avionom koji je doletio iz glave
virovitičkoga dizajnera, autora stripova, ilustratora i umjetnika Davora Shunka.
Zajednička fotografija kao najava Novinarske trilogije, nove knjige Božice Brkan
A Festival reportaže i reportera Fra Ma Fu od 2015. godine okuplja
novinare, književnike, fotografe, strip-autore, filmaše i druge
pripovjedače i to uz zanimljive izložbe, promocije knjiga i filmova,
tribine, predavanja i druge događaje, na svojevrstan način putujući
Hrvatskom od starta u Virovitici preko Fažane, Brijuna i Daruvara do
Đurđevca, a 12. festival će se po svemu sudeći održati u Zagrebu u HND-u sredinom studenoga, oko Fuisova rođendana.
Sandra Pocrnić Mlakar prisjeća se početaka u rodnom gradu (Foto Miljenko Brezak)
Pisala sam također i o više gastrozanimljivosti predstavljenih na festivalu, od prvoga slavonskog pjenušca, slastica koje su kreirali školarci, lokalnoj juhi, torti, novinarskim kuhanjima itd.
Ivan Žada čita Fuisove pjesme, koje je uz prošlogodišnji festival uknjižio Veljko Krulčić (Foto Miljenko Brezak)
Na zagrebačkoj tribini
sam imala potrebu pohvaliti upornost kolega što važan dio novinarstva i kulture
dovode iz metropole u provinciju i što su šireći priču o Fra Ma Fu, reporterima
i reportaži unatrag desetljeća skrenuli pozor na tu važnu, plemenitu rubnu
vrstu između novinarstva i književnosti i na neki način vratili je iz dobrih
starih novinarskih vremena u sadašnjost i naznačili joj mjesto i u medijskoj
budućnosti, neovisno bila socijalna, politička, ekonomska, gastronomska…, ali
primjerena mediju koji je objavljuje. Kada novinarstvo svakodnevno lavira
između fakcije i fikcije, najvažnije je – ne odustati od (provjeravanja)
činjenica.
Publika odabrana, ali vrlo zainteresirana (Foto Božica Brkan)
Festival je uveo nagrade i skretao pozor i na
dobre reportaže i na dobre reportere i to ne samo u tiskanim medijima nego i u
svima drugima koji su se u međuvremenu razvijali i razvili, a s njima, nužno, i
reportaža kao novi sadržaj prilagođen samim medijima od mainstreama
radijskih i televizijskih do internetskih, primjerice na YouTubu i društvenim
mrežama, makar u citatu, kratkićima. Gazdek je to povezao s potrebom da se u
vremenu brzih i površnih informacija ponovno vratimo ljudima, terenu i
autentično ispričanoj priči.
Goran Gazdek s najljepšim dizajnom Fra Ma Fu Festivala (Foto Miljenko Brezak)
Goran Gazdek
novinarsku je karijeru započeo 1980. godine kao novinar Glasa Slavonije, a bio je
i glavni urednik Bjelovarskog lista te radio na Radio Daruvaru, Osnivač je i
glavni urednik portala Virovitica.net. Pokrenuo je i uređivao portale
Pivnica.net i Framafu.com. Danas djeluje kao slobodni novinar. Kao utemeljitelj
i direktor Festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu G. Gazdek je za njegovo
pokretanje bio nominiran i za nagradu Europske federacije turističkih novinara
POVELJA F.E.S.T. Trenutačno je i član Izvršnog odbora Hrvatskoga novinarskog društva, kojem je bio
i potpredsjednik, a predsjednik je Studijskog instituta za novinarstvo, kulturu
i obrazovanje.
Pitanja, pitanja, pitanja…otvorena za istraživnje slavnoga novinara i putopisca (Foto Božica Brkan)
O svim tim i drugim temama razgovarali su Goran Gazdek i voditelj tribine Neven Petrović, predsjednik Društvo Virovitičana u Zagrebu.