Danas nas je napustila poštovana kolegica novinarka Ogla Vujović. Opraštam se s njom tekstom objavljenim u mojoj najnovijoj knjizi Novinarska trilogija, u kojoj na stranicama 299. i 300. među Prilozi o romanu: Rez / Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. donosim njezinu kulturnu emisiju Evergreen Radio, intervju sa mnom objavljen na Hrvatskom radio Sljemenu, emitiran u ožujku 2013. Žao mi je što joj nisam uspjela ni uručiti knjigu koju ćemo predstaviti na FraMaFu festivalu reportaže i reportera u petak, 13. studenoga 2026. u podne u našem Novinarskom domu. Hvala, Olga!
Olga Vujović: Nije ni za tramvaj ni za plažu
„Ime Božice Brkan većina naših slušatelja obično povezuje s kulinarskim umijećem, međutim ovaj put razgovaramo o onom njezinom drugom dijelu, rekla bih u šali, spisateljske duše, a to su prozni tekstovi. Osim što je poznata po kratkim pričama, Božice Brkan voli pisati i romane. Najnoviji roman pod nazivom Rez u izdanju nakladničke kuće VBZ je priča o fotografu kojeg je netko ustrijelio, a ta priča nije, da tako kažemo, pravocrtna, već brojni poznanici tog istog fotografa pričaju ne samo o njemu, nego i onome što je moglo dovesti do toga ubojstva.
Naime, zanimljivo je da Božica Brkan ne samo da se dotiče intimne sudbine jedne osobe koja je sudjelovala u Domovinskom ratu, već pripovijeda i o onima koji su bili na neki način izravno ili neizravno upleteni u život prije tog rata i život za vrijeme rata. Isto tako, taj rez s jedne strane znači doslovce rez preko vrata nekog čovjeka, ali isto tako i estetsku kategoriju, a to je zlatni rez. Pa Božice, kako ste uopće se odlučili pisati takvu vrstu romana? Proza koja je teška, a opet s druge strane vrlo se lako čita.
Pa mislim da nisam uopće bila u situaciji da odlučujem hoću li to pisati ili ne. Jednostavno sam zapisivala nekakve ideje koje su mi dolazile, zapravo nekoliko godina. Onda se dogodilo stjecajem okolnosti, rekla bih životnih, na kraju krajeva također i u životu, jedno samoubojstvo koje me je strašno potreslo i još nekakve druge, dakle, slične stvari koje vas jednostavno nagnaju da se to nekako sve ukriža i da jednostavno ono što se obično kaže da se samo napiše. Jednostavno vas natjera da završite tekst.
Uvijek se šalim pa kažem da ljudi opisuju ono što im se događa, pa ste tako vi za milje sveukupnog događaja, osim što ste izabrali jedno selo na obali rijeke, izabrali i redakciju novina.
Pa da, u principu mislim da je najiskrenije što možete pisati i zapravo možete najbolje opisati onaj dio koji poznajete. Ovdje je bio moj radni milje, ja sam bila ipak 30 godina profesionalna novinarka, tako da mi je to na neki način poslužilo kao mjesto događaja, odnosno događanja, jedno od mjesta, ali vrlo važno. Osim toga, znam dosta ironično reći, s obzirom da moderno novinarstvo, aktualno, sadašnje, recentno, da se poslužuje time da izmišlja, dakle da može pisati fikciju kao nekadašnje pravo novinarstvo, ja sam se ovdje zapravo koristi- la citatima iz stvarnosti da mi budu fikcija.
Budući da vas oni koji čitaju suvremenu poeziju prepoznaju i kroz ne samo štokavski, već i kajkavski jezik, vi ste se i ovdje odlučili jednom liku dati jezik. Međutim, moram priznati da to nije onaj pravi zagorski.
Pa ovo je pravi moslavački, zapravo pravi kekavski. Malo smo razgovarali o tome i profesor Zvonko Kovač ima vrlo zanimljivu tezu da ja kajkavskim, odnosno tim svojim graničar- skim kajkavskim, kekavskim, kekavicom, da pišem i koristim te riječi u blizini smrti. To me je malo šokiralo, nisam o tome tako razmišljala, ali što više o tome razmišljam, mislim da to drži vodu. Zapravo sam koristila nekoliko izričaja, da tako kažem, i samoga kajkavskog, jer ipak počinjem u žargonu, recimo, lik gostioničara govori žargonom. Niz je takvih monologa. Zatim postoje likovi koji govore kekavicom. Koristila sam kekavicu svojega tate, onom koja se govorila do sredine prošloga stoljeća. Sad već ima vrlo malo govornika i mislim da sam zabačeni kraj u koji smještam ratne događaje izabrala misleći da mi vjerojatno moji neće zamjeriti. A profesor Kovač ima također vrlo zanimljivu tezu da sam prvi puta izvela kajkavski na prvu crtu, gdje kajkavski zapravo nigdje nije bio za vrijeme Domovinskog rata. Baš ondje gdje su se vodile borbe. Na kraju krajeva, je Česma, a moje selo Okešinec je uza samu Česmu, bili granica s Turskom, stoljećima, tako da sam tu nekakvu zamišljenu granicu, Reku, odnosno Rijeku, povukla kroz više vremena, kroz više država i kroza više nekakvih razmišljanja. Da sam mogla likove dovesti u situaciju da ih ona spaja i razdvaja.
U šali bih rekla da ste u trendu skandinavskih krimića zato jer uzimate naoko kriminalistički element, a to je leš. Da biste onda, pokušavajući naći počinitelja ubojstva, zapravo prepričali priču o socijalnoj situaciji u kojoj se likovi kreću. Vi ne razrješujete ovaj slučaj, ali čini mi se da ste jako blizu da točno precizno definirate o čemu se radi u našim životima.
Pa ja sam, zapravo mislila da sam ja riješila slučaj, a nisam mislila uopće da pišem krimić. Pisala sam one prave ljubiće i mislim napraviti ozbiljan ljubić. Radim na tome. Dok na kraju ovaj roman, kad je trebalo opisati, nisu opisali kao krimić, nisam o njemu uopće razmišljala što on jest. A napet je. Rekoh da se može čitati na tri razine, pa i posve površinski, na plaži i može vam biti zabavno. Ako ne želite, ne morate se upuštati dublje. Možete negdje srednjom dubinom, a i dubinski i onda možete tu svašta iščitati. Dakle, može vam biti jako zabavno, a može vam biti i mučno.
Plaža je kod mene sinonim za tramvaj zato jer ja vrlo često čitam u tramvaju, posebice ako su knjige džepnog formata, ali vam mogu reći da nisam uspjela to čitati u tramvaju, da ipak nisam mogla ostati na tom površinskom sloju. Hvala vam lijepa. Bila je to Božica Brkan, a povod razgovora je njezin roman Rez.
Osamdeset osam cijelih jedan.“
