20220910
Oznaka: Denis Derk
Posljednja volja golubice iz crnoga maslinika – Umjesto kave 10. travnja 2022.
Već je dovoljno mrtva da joj se svi mogu diviti bez rezerve, da je kanonom priznaju i ovi i oni. Možda joj primjerice i u Akademiji, kojoj je bila samo dopisnim članom, pripreme kakav tematski skup u čast današnje 100. obljetnice rođenja? Možda rođendan Vesne Parun 10. travnja postane Dan poezije, možda i hrvatske poezije, umjesto da datum prisvaja i prekriva crno breme endehazijske obljetnice? Uza sve što je prigodno – mi baš volimo prigodno – otisnuto, snimljeno, emitirano, izgovoreno napokon većina citira akademika Antu Stamaća s oproštaja s poetesom da je ona legitimna nasljednica Tina Ujevića.
A ja se pridružujem čitanjem i slušanjem vječnih stihova, ne samo zato što sam u Stubičkim Toplicama prije koje godine za svoju pjesmu Haljina za snove nagrađena Nagradom Vesna Parun, skulpturom akademskoga slikara Ivana Tuđe, svojevrsnim, kako ga vozač nazva auspuhom, nego zbog ljepote i ljubavi, onima vječnima, kojima nas je učila. A mi, htjeli ili ne htjeli vidjeti, čuti. Svatko doma ima barem koju, ako ni koju onda lektirnu, knjigu Vesne Parun. Možda, gorčino, izdanu u vlastitoj nakladi. Sad navodno dvoje s novim knjigama, izborima, sabranim djelima zbog neurednih autorskih prava, zbog opisivanih i snimanih crnih vreća pretrpanih arhivom koje su je pratile sve do stubičkotopličke bolničke sobe.
Ali ima zato maestralnih knjiga o Parunici, takozvanih novih čitanja i interpretacija, među kojima odskače Golubica iz crnog maslinika/ Studije o književnom djelu Vesne Parun Sanje Knežević. Izvanredna profesorica na zadarskom sveučilištu i doktorica znanosti predstavila je svoju knjigu – rekla bih žensku! – u subotu 12. ožujka 2022. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u društvu jedne od urednica izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević, recenzenta doc. dr. sc. Tina Lemca i Anite Šikić, direktorice Hrvatske sveučilišne naklade, koja je sa Sveučilištem u Zadru izdavač knjige. Odlična je naslovnica s portretom pjesnikinje, koji je kombiniranom tehnikom naslikao također pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić. Kao i obično, dramska umjetnica Marija Sekelez nadahnuto je čitala izabranu Parunicu kao ilustraciju jedinstvenoga znastvenoga hommagea pjesnikinji, posve novoga pogleda na hrvatsku književnost u kojoj je u čitatelja omiljena mnogo manje nego u službenim pregledima i još bez pravoga mjesta koje zaista zaslužuje.
Sanja Knežević u svojim pitkim znanstvenim esejima – i rekla bih: ženskom knjigom! – Poetesu natkriljuje pojmom mediteranizma, ne samo zato što je tipična Dalmatinka, nego pripadnošću tome krugu od antike kroz bujne stvarne i pjesničke krajolike s drevnim maslinama, mirisnim čempresima i borovima, kroz otočnost, i životnu i pjesničku, od rodnoga Zlarina, Visa i Brača do Šolte u kojoj je našla vječno počivalište. Izvlači za pjesnikinju smjelu metaforu Penelope iz Homerova rebra, referira se na Platonovu Gozbu, posve ženski a opet znanstvenički definira komplekse neostvarenoga, i ljubavi i majčinstva, kroza stihove duboke boli i sućuti, trpnje i patnje ali ne mučeništva, ne samo Ti koja imaš nevinije ruke, Psalme nerotkinje, nego kroz jedinstveno, teško i s čim usporedivo djelo, kaže, ostvaruje trajno potomstvo.
Kneževićeva potom analizira simbol ptice, slobode koje natkriljava ne samo vrhove najviše drveća planina, nego i svakidašnjicu iz koje je i mogla nastati suvremenicima neugodna satira sa stanom bez grijanja i tople vode u Studentskom gradu u Dubravi, ali i s mnoštvom čudesnih sjećanja. Sjećam se primjerice kako je Nives Gajdobranski, njezina družica, s povratka s ukopa ispričala kako je na misi zadušnici bila sama s lokalnim svećenikom.
Poslije čitanja pjesama u Društvu Hrvatskih književnika, na Pjesničkom buketu za Vesnu Parun 30. ožujka 2022. – ne znam ništa napamet, ali, zanimljivo, znam koji će Paruničin stih uslijediti – Stipe Čuić ispričao je kako se, iako se nisu ni poznavali, u tadašnjemu socijalističkom SIZ-u kulture Parunova odrekla stana u njegovu korist, jer je imao ženu i malo dijete, a Joško Ševo, koji je pjesme V. P. čitao uz Anju Šovagović-Despot i Jelenu Perčin, prisjetio se kako mu je, kao mladome govorniku svojih stihova na proslavi nekoga svog rođendana u Studentskom centru, na bini, darivala dar umotan u stari papir. Bila je kugla za na bor, koju je kupio još njezin otac i koju je cijeli život nosila sa sobom. Nedostajala joj je trećina, pa i visuljak, a kad ju je doma odmotao, postala je samo hrpica srebrnoga praha…
Denis Derk, odličan novinar i književni kritičar, prijateljevao je s Vesnom Parun od 1991. do njezine smrti 2010., 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama i o tome još 2012. kod VBZ-a objavio neobičnu, knjigu posve drugačiju od one Sanje Knežević, s kojom se po mojem sudu odlično dopunjuje. Posljednja volja Vesne Parun bogato je ilustrirana fotografijama, a predstavlja isječke s iz njezina života i stvaranja svevremenih stihova te osobito onoga što iz daleka nije iščitano – proze, književnosti za djecu te satire, osobito one s kurcomlatima, koja je mnogim mjerodavnim Vesninim suvremenicima, posebice u kulturi, dizala živac.
Ta je – rekla bih muška knjiga! – prema Derkovim riječima nastala iz dva rukava: jedan je Paruničina želja da njih dvoje, pjesnikinja i urednik, objave antologiju nesretnih hrvatskih književnih sudbina – zato knjiga i nosi podnaslov Antologija nesretnih sudbina! – a drugi je njegova novinarska nakana da iz prve ruke posvjedoči, skicira posljednja dva desetljeća života i stvaranja strasne žene koja je od rasne ljepotice doživjela teške bolesničke dane kao nepokretna starica naružena strumom, ali je neprestano 70 godina pisala, bilježila. Živjela kroz svoje pisanje. Kroz njega je i danas živa i – sve življa. Prigodno, ne bez razloga, jer je izuzetno aktualna kao i 12.-15. rujna 1992. kad je nastala i 22. listopada 1992. objavljena u 82. broju Hrvatskoga rukopisa Večernjeg lista, pročitao je odlomak iz Ode za transeuropsku željeznicu Vesne Parun:
(…) I doći će ptice k Tinu, valu, na idealnu rijeku
A ona će teći kroz lug i začarana žita.
Protutnjat ćeš sutra željeznice nesita
kužnim ovim Balkanom kao gluh jazz kafanom,
žilama Panonije, zemljom Kulina bana.
Kurs: Kanal La Manche, Montmartre, Pakrac, Ilok.
Probit ćeš Papuk i Maglaj. Pregazit Tisu i Timok.
S onustran Uralske kose transeuropski vlak
zbacit će monokl, cilindar, brkove, frak.
Pronaći će ložač u oknu elektronskom
Sibir, gigantski silos. Tvoj novi, Europo, dom.
Ondje te čekaju, tihi, u smjernom pokajanju
s rukama požutjelim od neba i od ptica
i tijelom punim modrica Raskoljnikov i Sonja:
Kraj njih u travi ukrašen malajski bodež kris.
– Mi ubili smo babu
krvopiju!… Dobrodošla
kćeri Sredozemlja, uzjaši sunčeva konja!
Raskoljnikov. I Sonja. Nečitljiv sudski spis.
Trust mozgova. Klub bogatih. Eureka!
Suklja iz vimena kravljeg nafta umjesto mlijeka.
Od boga Marsa ište Hrvatske seljačke stranke
bard, da skine embargo
na gnoj i poljsko oruđe.
Elito državotvorna, pokaži častan dlan:
pod brijegom Afrodite čuči vam Džingiskan!
Za ovaj planet Zemlju đavo ima svoj plan
lucidan i brz, u orbitu netom mu uđe.
(…)
20220408
Nerudina Sjećanja u prijevodu Željke Lovrenčić maestralna – Umjesto kave 8. studenoga 2021.
Željka Lovrenčić. Fascinantne biografije i bibliografije, koju bi sama na graničkim prijelazima po cijelome svijetu započinjala sa escritora y traductora odnosno spisateljica i prevoditeljica, doktoricu znanosti i svjetsku putnicu dugoga jezika nerijetki, neskloni joj i zavidni (ima takvih!) nastoje svesti tek na prevoditeljicu. Tekstovima se poznajemo desetljećima, a izravno, ali intenzivno ne više od desetljeća, posebice kroz Upravni odbor DHK, čije smo članice, te na književnim putovanjima koja je organizirala – ja sam imala priliku putovati u Australiju, Kolumbiju i nedavno u Crnu Goru – uvijek s povodom kao što su važne knjige, panorame hrvatskoga pjesništva, koje priprema zdušno, predanošću zaljubljenice. Još otkrivam kako to da ne piše poeziju, a rado je i često prevodi i kakva je to obostrana ljubav Željke i hispanistike.
Povod za još jedan naš razgovor je knjiga Pabla Nerude Priznajem da sam živio/ Sjećanja, koju je objavila Iris Illyrica 2020., uredila Ivana Glavaš Bakija, a prevela – Željka Lovrenčić.
Svi, poput Borisa Rašete u Expressu, hvale prijevod u kojem je obilje zaista raznovrsnih Nerudinih zapisa, koji će se sigurno citirati poput nobelovčevih ljubavnih pjesama, a nerijetko su lucidni poput onoga: Ja sam profesor života, sumoran proučavatelj smrti, a ako vam ovo što ja znam ničemu ne služi, nisam ništa rekao; rekao sam sve… Kako si odabrala za prijevod ovu knjigu obujmom i temama sveobuhvatnu knjigu, dopunjeno izdanje knjige kojom je 1974. trebao biti proslavljen Nerudin 70. rođendan? Nije ga doživio, jer je umro 23. rujna 1973., tek koji dan poslije državnog udara u Čileu i ubojstva njegova prijatelja, čileanskog predsjednika Salvadora Allendea. I prvo izdanje objavljeno je posmrtno (materijal su sredili Matilde Urrutia i Miguel Otero Silva), a drugo, pripremljeno 2016. i 2017. godine, obogaćeno je brojnim recentnim autobiografskim materijalima (predgovor i bilješke uredio je Dario Oses).
Izdavač Iris Illyrica predložio mi je da napravimo prvi hrvatski prijevod, jer je prema prvome originalnome izdanju u Beogradu knjiga prevedena davne 1975. godine. Zaklada Pabla Nerude u Čileu tražila je životopis prevoditelja i kako sam s Ivanom Bakijom Glavaš iz Iris Illyrice radila već pet, a u tisku je sada i šesta knjiga, nekako smo se svi međusobno opredijelili jedni za druge.
Koja Ti je to prevedena knjiga?
Šezdeset i sedma sa španjolskoga i na španjolski, od toga je 20 na španjolski. Nerudu nisam do sada prevodila. Za izložbu o Pablu pisala sam 2004. u povodu 100. obljetnice rođenja što smo obilježili katalogom Život i djelo Pabla Nerude uz izložbu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici za ravnatelja Josipa Stipanova u suradnji s Veleposlanstvom Čilea. O prvoj Nerudinoj knjizi pjesama Pjesme u suton pisala sam u Zborniku koji je objavila Gradska knjižnica, također u povodu 100. rođendana kad je knjižnica s Veleposlanstvom Čilea organizirala međunarodni simpozij hispanista.
Kako se si se uopće opredijelila za prijevod Nerudinih Sjećanja?
Jako volim Čile. Živjela sam u njemu ukupno pet godina, što u Punta Arenasu kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Školi stranih jezika, a što kao diplomatkinja u Veleposlanstvu RH u Santiagu. Dakako da jako volim i Nerudu, vrhunskoga pjesnika. Bila sam u nekoliko njegovih kuća. U Isla Negri više puta, upisala sam se i u knjigu dojmova. Bila sam ondje i u okviru međunarodne suradnje DHK s kolegama književnicima Borisom Domagojem Biletićem i Mladenom Machiedom, čini mi se 2012. Prevela sam i tri romana Čileanaca hrvatskih korijena, koji u toj zemlji uživaju veliki ugled.
Koliko dugo si prevodila Priznajem da sam živio?
Petsto stranica nije lako prevesti, a pogotovo je veliki izazov ovako raznolika knjiga s mnogo pjesničkih opisa, politike, publicistike. Intenzivno sam radila dva mjeseca u vrijeme pandemijskoga lockdowna doma, po dvanaest sati dnevno, što inače ne mogu. Nije bilo ni posla, ni fitnisa, ni frizera, ničega, a i mužić mi je fino kuhao.
Uz to, prekrasan je to tekst, poetičan, raznovrstan, svjedočanstvo vremena iz ne tako davne čileanske povijesti, španjolskoga građanskog rata s Lorcom i spašavanjem ljudi kada je Neruda bio konzul u Parizu. Mnogo je zanimljivosti o Nerudinu odnosu prema politici, putovanjima, političkim strankama, ljubavi, poeziji i lijepim stranama života, jer je Neruda bio i veliki hedonist.
Jesi li doznala nešto o Nerudi što još nisi znala? Osim da je, kako je napisao Denis Derk u Večernjem listu, od uvjerenog komunista do hedonista i zavodniku koji živi poeziju? Je li ti bilo teško prevoditi nešto što je izvan tvojih životnih poimanja i stavova, primjerice prema tvrdom komunizmu, Staljinu…?
Ne. Većina sadržaja mi je i prije bila poznata. Možda sam samo doznala više detalja o poznatim činjenicama. Iz doba mladosti, o odnosu s maćehom, o brakovima, o čvrstim političkim stavovima, neovisno slagali se s njima ili ne.
Što ti je u tome bilo osobito zanimljivo?
Životopis čovjeka koji je živio u burnim vremenima i bio diplomat, pjesnik, svjetski putnik i živio je na nekoliko kontinenata. Posebno teško kao prevoditeljici, a i urednici vjerujem, bilo je teško uskladiti sva ruska i kineska imena. Težak posao preko više izvora.
Kako uopće prevodiš? Kada čitam tekst, čini mi se s lakoćom, pomno biranim riječima. Često se pitam kako prema ipak tuđem jeziku nađeš tako lijepe riječi u materinskom… Pitam se kad je nešto iz španjolskoga u hrvatski stiglo kao crveno, rumeno, a kad kao purpurno.
Prevodim najprije doslovno, a onda u drugoj redakciji teksta biram, tražim bolje, kako kažeš pomno birane riječi, kako bih iz jednoga jezika prenijela u drugi najplemenitije izvorno napisano značenje. Isto uklapam u stil koji želim postići.
Imamo i drugih hispanista, ali ne prevode često s hrvatskoga na španjolski i to na različite španjolske, da tako kažem, od onoga u Španjolskoj do svake od zemalja u Latinskoj Americi.
Osim što sam hispanistica, ja sam i komparatistica, bavim se i time. A članica sam i Hispanističke književne akademije od 2020. Hispanistički je svijet zaseban, rekla bih, ima svoju kulturu i svoj važan trag u svijetu, a bome i Latinska Amerika u književnosti ima važnih pisaca. U tome sam od svoga magistarskoga rada 2001. Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu do danas.
Što upravo radiš?
Prevodim roman Angosta kolumbijskog književnika Hectora Abada Faciolincea. Pripremam se za Hrvatski festival svjetske književnosti u Zagrebu, na koji dolaze Andres Morales Milohnic i Oscar Barrientos Bradasic, poznati čileanski književnici koje sam također prevodila na hrvatski. Među mnoštvom čileanskih autora čija sam djela prevela na hrvatski posebno bih istaknula izvrsnog pisca Roberta Ampuera, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova i nagrađenika u Kini. Njegove su romane Ljubavnici iz Stockholma i Grčke strast objavile nakladničke kuće Mozaik knjiga i AGM 2008. odnosno 2016.
A, naravno, prevodim i naše književnike na španjolski. Španjolski jezik svjetski je važan jezik, ponegdje i jači od engleskoga, a i u SAD je već drugi jezik, odmah iza engleskoga. Zato mislim da je važna promidžba hrvatskih autora na španjolskom, pa nastojim naše dobre književnike prevoditi i objavljivati po cijelom hispanističkom govornom području, od Španjolske do Meksika, Kube i Čilea.
20210824 – 20211107
Post scriptum
Društvo hrvatskih književnika, 3. prosinca 2021.
Nagrada „Libar za vajk“ knjizi u prijevodu Željke Lovrenčić
Na
ovogodišnjem, 27. Sajmu knjiga u Istri koji se od 19. do 28. studenog održavao
u halama bivše tvornice „Arena“ trikotaža u Puli, nagradu publike „Libar za
vajk“ dobili su memoari Pabla Nerude „Priznajem da sam živio“ u izdanje
zagrebačke nakladničke kuće “Iris Illyrica” i u prijevodu književnice
i prevoditeljice Željke Lovrenčić.
Publika je pobjednika mogla odabrati među nominiranim naslovima stručnog žirija
knjižara u kojemu su bili Dragan Dabić, Katarina Njavro i Vlatka Balinčić.
Ovogodišnja dodjela ove nagrade svoju posebnost duguje odabiru među čak
trideset knjiga (tradicionalno ih je petnaest, ali budući da prošle godine zbog
Covida 19 izbor nije održan, ove ih je godine bilo dvostruko više) među kojima
su čitatelji izabrali sjajno djelo glasovitoga čileanskog pisca. Ono će se zbog
svoje vrijednosti čuvati zauvijek – odnosno, „za vajk“, u Trezoru knjižnice
osnovne škole dr. Mate Demarina u Medulinu.
U obrazloženju odluke između ostaloga navodi se i to da „ovo izuzetno književno
djelo vjerno svjedoči o duhu dvadesetog stoljeća i pjesnikovim razmišljanjima o
umjetnosti i poeziji“.
Na svečanoj dodjeli nagrade održanoj 27. studenog, stiliziranu je skulpturu u
ime nakladnice Ivane Glavaš Bakija preuzela književnica Tatjana Pokrajac
Papucci.
Čestitamo prevoditeljici Željki Lovrenčić na Nagradi!
Više na: nacional.hr/sanjam-knjige-u-istri-memoarima-pabla-nerude-i-nakladi-iris-illyrika-nagrada-libar-za-vajk/ i sanjamknjige.hr/dodjela-nagrada-doktor-ivo-borovecki-i-libar-za-vajk/
Izvor: online izdanje “Nacional” i web stranica
“Sa(n)jam knjige u Istri”
Večernji list o Nagradi Vesna Parun
Večerni list u online izdanju 30. lipnja 2020. objavio je tekst Denisa Derka:
Božica Brkan dobila nagradu na festivalu poezije Vesna Parun za pjesmu “Haljina za snove”-
Božici Brkan upravo su objavljene dvije knjige, a nedavno je u Stubičkim Toplicama dobila i nagradu na festivalu poezije Vesna Parun
Svestrana književnica Božica Brkan nedavno je dobila nagradu na Festivalu poezije Vesna Parun u Stubičkim toplicama i to za pjesmu “Haljina za snove”. Festival je organiziran treći put u spomen na najveću hrvatsku pjesnikinju 20. stoljeća.
Autorici je na kraju festivala na kojem je sudjelovalo tridesetak pjesnika uručena skulptura “Nevinije ruke” Ivana Tuđe.
Zbirka pjesama “Nemoj mi to govoriti” Božice Brkan nalazi se i u užem izboru za dodjelu književne nagrade Društva hrvatskih književnika “Tin Ujević”.
U ocjenjivačkom sudu trećeg festivala Vesne Parun bili su predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, književnik Ludwig Bauer, dugogodišnja tajnica Društva Kajkaviana Vlasta Horvatić-Gmaz, dok je predsjednica ocjenjivačkog suda bila Marija Lamot, prošlogodišnja pobjednica ovog festivala.
Božici Brkan su nedavno objavljene i dvije nove knjige, roman “Generalov sin, Srbin a Hrvat” i zbirka pjesama “Gastrolatrija” koju uz Božicu potpisuje i velika pjesnikinja Božica Jelušić. U toj se zbirci nalazi po 25 pjesama svake autorice o hrani.
ključne riječi
Bozica Brkan Vesna Parun
20200702
Željka Lovrenčić u 2018. objavila 10 knjiga! – Umjesto kave 19. siječnja 2019.
I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić u četvrtak 17. siječnja 2019.
Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan Bilosnić, Branka Primorac, Božica Brkan koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga. Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.
Autorski – Književnosti predana
O knjizi eseja, kritika Književnosti predana, koju je objavila Naklada Bošković iz Splita,u recenziji Tin Lemac uz drugo piše:
Navedena knjiga predstavlja vrijedan trud jedne književne poslenice. Ona nam ukazuje koliko je bitno pratiti tekuću književnu produkciju, pisati o njoj i svoje područje interesa umrežavati s različitim perspektivama. Književnost kao dinamičko polje raznorodnih komunikacijskih tokova dobilo je još jedan ulomak velikog mozaika.
O knjizi Književnosti predana sa više od četrdeset tekstova razvrstanih u dva zasebna poglavlja govorio je i Tomislav Marijan Bilosnić zaključivši:
…neospornom činjenicom kako je Željka Lovrenčić nezaobilazna figura u književnom i kulturnom životu glede hrvatsko-hispanskih veza i tema, iza koje je već stotine prevedenih djela na obje strane i isto toliko znanstveno obrađenih tema. Tekstovi ove knjige svojevrsni su literarno-kritički dokument Lovrenčićkinih preokupacija u kojima ova spisateljica progovara na jasan i jedinstven, autentičan način, izravno i iznimno argumentirano o mnogim književnim, pjesničkim ili proznim djelima valorizirajući njihove izvorne vrijednosti.
Sa španjolskoga na hrvatski, s hrvatskoga na španjolski
I danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje, španjolski, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali je Željki Lovrenčić konačni, najvažniji odabir. Ništa manje nije zanimljivo da sama uopće ne piše poeziju, ali je zapravo najviše prevodi, u čemu je najčešće vodi vlastiti ukus, ideja i sklonost, koji je nerijetko čini i izbornicom i antologičarkom te poveznicom i promotoricom poezije i književnosti iznad nacionalnih književnosti uopće. Prijevode sa španjolskoga najčešće joj nude nakladničke kuće, a katkad im, po njezinu sudu vrijedne naslove predlaže i sama, kao što hrvatske autore često predlaže španjolskim, južnoameričkim (Meksiko, Čile, Kolumbija, Bolivija…) i drugim izdavačima od internetskih i tiskanih časopisa i književnih sajmova do antologija i samostalnih knjiga. Prevoditeljica kaže:
Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditoreodnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio s prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.
Bunilo Laure Restrepo
Na hrvatski su u 2018. objavljeni Lovrenčićkini prijevodi romana Bunilo Laure Restrepo, kolumbijske književnice koju smatraju jednom od najistaknutijih suvremenih latinoameričkih književnika, novinarke i političke aktivistica osobito protiv narko-izvoza, koji snažno oslikava kroz kolumbijsko društvo u doba zle vladavine narkobosa Pabla Escobara upravo u ovome romanu. Kritičari ne preporučuju čitanje romana sklonima senzacionalizmu nego sklonima intelektualnom avanturizmu. Imitirajući bunilo iz kojega priča polazi, Restrepo iskazuje sjajan stil, savršeno vladajući svakim slovom, svakom misli, svakom idejom. Izuzetno je egzaktna, a prijevod fantastične Željke Lovrenčić ni jedan jedini zarez ne prepušta slučaju. Knjiga je tako dobro prevedena, govore oni koji to razumiju da je sasvim lako mogla biti napisana i na hrvatskom jeziku.
Ja moj brat Juana Mihovilovicha
Za AGM je prevela roman Ja moj brat Juana Mihovilovicha, Čileanca rođenoga u hrvatskoj četvrti u Punta Arenasu (gdje je Željka, prije trogodišnje diplomatske službe u Santiagu, predavala hrvatski jezik i kulturu!), koji je korijenima po Bračanin. Već je 2014. prevela i zbirku pripovjedaka Razvrstavač. Denis Derk svojedobno je napisao kako je svaka Mihovilovićeva priča svojevrsni mali roman. Roman Ja moj brat suzdržani je krik osobe koja traži samu sebe kroza svojega starijeg brata s kojim se poistovjećuje. Neumorno prolazi hodnicima sjećanja kojemu ne pribjegava, ali koja mu se na mahove vraća. Tada se uspijeva nakratko susresti s onim za koga misli da je on sam.
Talog kave Maria Benedettia
Poslije Primirja Maria Benedettia, za Iris Illyricu prevela je i Talog kave, omogućujući hrvatskim čitateljima upoznavanje i s jednim od najznačajnijih urugvajskih književnika 20. stoljeća i klasikom hispanskoga svijeta. Talog kave je bildunsroman, roman o odrastanju Claudia u Montevideu, glavnom urugvajskom gradu, gdje se svakih nekoliko godina seli s roditeljima i sestrom iz jednoga u drugi podstanarski stan. Tatjana Barat za Čitaj knjigu piše kako autor maestralno isprepliće pripovjedne tehnike naracije i opisivanja te uspješno balansira između dvaju pripovjedačkih lica. Također govori i o spoju maestralnoga pripovijedanja i mrvi magijskoga realizma, onoga Gabriela Garcíe Márqueza, koji je Lovrenčićevoj drag i kao čitateljici, i kao prevoditeljici i kao putnici koja bi rado za poštovaoce osmislila putovanje njegovim tragom.
Encuentros / Poesia Croata Contemporanea u Kolumbiji
U Ogrizoviću je u travnju 2018. već predstavljen izbor 12 hrvatskih pjesnika, Encuentros/Poesía Croata Contemporánea, koju je objavio Editorial Escarabajo, a u Bogoti su ga netom prije vrlo uspješno, višekratno kolumbijskoj javnosti predstavile Lovrenčić i Brkan. U uvodu knjige Baciti se u more hrvatske poezije izdavač i pjesnik Eduardo Bechara Navratilova piše:
Čitati stranice ove knjige isto je kao nalaziti se u brodu koji se ljulja na valovima Jadranskog mora jedne večeri dok je obzorje narančaste boje, staviti na leđa bocu, pričvrstiti utege za balast oko pojasa, metnuti u usta regulator zraka i baciti se na leđa u vodu, u potragu za tim blagom…
Dok upoznajemo more ovih pjesnika, također možemo baciti pogled na ono što ih okružuje i zaključiti da smo, kao što je rekao Borges, usprkos daljini koja nas dijeli, ipak svi jednaki. Smrt, ljubav, vrijeme, osnovne su teme kojima se bave ljudi na bilo kojoj strani svijeta, koliko god različiti bili. Božica Brkan nam to jasno daje do znanja u pjesmi Vermut.
Maturalac Branke Primorac u Barceloni
Ne računajući i dva naslova objavljena u Rumunjskoj, prispjela ravno na tribinu, Željka Lovrenčić je 2018. nastavila i bogatu suradnju prijevodima hrvatske književnosti na španjolski. Španjolsko-hrvatska suradnja inovirana je u 2018. uistinu raritetnim prijevodom iz književnosti za mladež Maturalac Branke Primorac, romana koji je bio dvostruko inspirativan za prevođenje: Primorčevi imaju u Madridu troje bilingvalne unučadi, a Željka je prvi put prevodila za djecu, k tome djelo s internacionalnim konotacijama zbog važnoga trenutka uodrastanju te nagrađeno nagradom Mato Lovrak za najbolji roman objavljen 1992., a prije barcelonskoga (također i čileanskoga!) na hrvatskom dosad tiskano u 15 izdanja!
Bilosnićeva uznosita posveta prevoditeljiti Tigra
Grupu hrvatskih književnika Lovrenčićeva je i 2018. ponovno odvela je i na Kubu, gdje su, primjerice Marijan Tomislav Bilosnići njegov Tigar/El Tigre – Lovrenčićeva je s Bilosnićem prošpartala i Albaniju, Rumunjsku, Bugarsku… – prihvaćeni odlično kao prije (kažu: nezaboravno!) u Španjolskoj.
Bilosnić je izrekao vrlo zanimljivu i uznositu posvetu prevođenju i svojoj prevoditeljici:
Prevoditelj poezije nije samo osoba koja poznaje jezik i književnost s koje i na koju prevodi, društvene odnose, filozofiju i etiku u među uzročno-posljedičnim sredinama, semantiku jezika, već ona mora osjetiti i razumjeti i sam zvuk i boju riječi, prihvatiti ritam poezije, poetsku bit, njezinu glazbu, onaj duh kojega neponovljivo može ponuditi samo izvornik. Uspješnost nekog pjesničkog prijevoda, mada se nikad ne može govoriti o identičnosti originala i prijevoda, ovisi ne samo o doslovnom prijevodu nego i otkrivanju lirske ljepote koju donosi sam prijevod. Nekad prijevod može biti više od izvornika, premda se nerijetko kaže kako svaki prevoditelj iznevjerava original, u čemu očito ima istine. (…)
Nema prijevoda od slova do slova, od riječi do riječi, pa ni stiha do stiha, iako je nemali broj onih koji drže da je doslovni prijevod najbolji i najvjerniji. Moje preskromno iskustvo uči me drukčije. (…)
Vidimo da pjesnici mogu bili vrhunski, a prijevodi loši, ili manjkavi. No, nije to sve. Prevoditelji se susreću kako s velikim pjesnicima, tako i vještim zanatlijama, kao i onima koji nisu ni jedno ni drugo, što je Željki Lovrenčić koja je prevodila i Cervantesa jako dobro poznato. Njezini uspjesi u veoma širokome hispanskome svijetu samo potvrđuju činjenicu da prevoditelj doseže iskustvo pjesnika, ono iskustvo za koje je najviše sposobna duša pjesnika, a koje sjedinjuje pjesničke duše s mistikom ljubavi, kozmosom, s Bogom. (…)
Željka Lovrenčić u cijelosti je prevoditeljica moje zbirke Tigar na španjolski jezik, potom zbirke Afrika,, ciklusa izabranih pjesama iz zbirke Odisej, kao i niza drugih mojih pjesama vezanih uz Salamancu, odnosno svega onoga što je prevedeno za španjolsko govorno područje.
Ovdje ću se zadržati na iskustvu „Tigra“, pokušavajući kazati što za mene znači Tigar, a time i posredno na sve labirinte s kojima se suočila prevoditeljica dolazeći do Tigra. U Salamanci sam na predstavljanju Tigra kazao: Poput kineskog filozofa Čuang Cua, koji je sanjao da je leptir, pa probudivši se nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovjek; tako ni ja više nisam znao da li sam čovjek koji misli da je tigar, ili tigar koji misli da je čovjek. Moglo bi se reći da me tigar „opsjeo“, da smo se međusobno prepoznali, združili, međusobno preobrazili; u svakome slučaju tigar je zauzeo prostor moje duše. U pjesničkome svijetu poznata je stvar da duh može biti zaposjednut nekim drugim bićem, stvorom ili stvari. Vjerujem da je i u prevodilaštvu ista stvar, jer je prevoditeljica (vidljivo iz recepcije Tigra na španjolskom jeziku) znala pronaći one nevidljive riječi u stihu koje pobuđuju duboka čuvstva. (…)
U 150 pjesama na temu tigra, podijeljenih u šest ciklusa, što asocira na godišnji ciklus, motivu tigra prišao sam mitološki, egzistencijalno, duhovno i mentalno, da bih se na kraju poistovjetio s tigrom. Tako je tigar postao moj alter ego, moja duhovna biografija, a pjesme o tigru ljubavni kanconijer, posvećen Lauri moga života, Penelopi koja se preobrazila u tigricu. Na ovoj razini prevoditeljica je očito postavljala i osobno pitanje kako protumačiti neku metaforu, kako prevesti kovanice, kako složenice jednog jezika prenijeti u drugi, kako protumačiti to „što je pjesnik htio reći“, slike koje je htio sugerirati igrajući se jezikom, riječima, ucjepljujući često u hrvatski moderni jezični diskurs strano tkivo, ili stari stih, služeći se ponavljanjem istih fraza i glasova, uvodeći u stihove i pomoćne riječi koje jedva da bilo što izražavaju same za sebe, a kamo li u kontekstu cjelovite pjesme. Očito nije bilo lako čak ni formalno prenijeti posložene strofe iz konteksta jedne jezične zbilje u često oprečnu drugu jezičnu zbilju.
Bilo bi mi neizmjerno drago kada bi sve probleme prevođenja primjerom mogao pokazati na svojim pjesmama o tigru, ali mi je još draža spoznaja kako je Željka Lovrenčić svakome mome stihu dala prostora tako što je u pjesničkoj tišini stvaranja osjetila, prepoznala i prenijela buku tigrove rike. Inače da toga nije, sumnjam da bi itko o mojim stihovima u hispanskome svijetu zborio, još manje pisao, posjećivao ih na mreži u nama nezamislivom broju, a da se ne spominje kako ih je u hipu sa španjolskog preveo na portugalski pjesnik Antonio Salvado, danas među vodećim pjesničkim imenima Portugala. Zaključit ću, kad je prevoditelju kao i pjesniku stalo do ljepote same, kada su oboje uronjeni u labirintsku zagonetku univerzuma, onda imamo prijevod koji nije samo izvrstan, već je izvoran.
I Historia Drage Štambuka
U Salamanki je prošle godine u prijevodu Željke Lovrenčić objavljena i Historia Drage Štambuka, s vrlo zanimljivim odjecima. Iako se smatra pjesnikom Hrvatske, Štambuk je kao student, liječnik i hrvatskih diplomat u više zemlja čak 35 godina živio izvan svoje domovine i ta knjiga,riječima Alfreda Péreza Alencarta,obuhvaća i osobnu, ali i povijest pjesnikova naroda. A Juan Carlos Martín Cobano piše:
Štambuk ne razmišlja piše li domoljubnu poeziju ili mu je tema nešto drugo (vjera, migracije, nostalgija, nepravda…). Prema njegovim riječima, to pitanje postaje nevažnim kad ga obuzme strast za pisanjem i stvaralaštvom koja nadahnjuje njegovu poeziju. (…)Suprotstavljena nedokučivoj ljepoti boli, poezija je nešto majušno kao što je to i žalac crne udovice, ali barem je se može pamtiti i njegovati u jeziku. Jer, pjesnik mora govoriti.
Iz Salamanke Željki Lovrenčić: hvala, hvala, hvala
Pjesnik i profesor na Sveučilištu u Salamanki Alfredo Pérez Alencart dugogodišnjoj suradnici Željki Lovrenčić i prijateljima okupljenima u prestižnoj zagrebačkoj knjižnici uputio je i inspirativno pismo:
Želio bih vam reći da poznajem Željku Lovrenčić i da joj odajem priznanje zbog njezinoga velikog i neprocjenljivog rada na prijevodima djela hrvatskih, španjolskih i latinoameričkih autora. Trebamo je pohvaliti bez pretjeranih metafora, uz veliki pljesak koji će potaknuti srce ove književnice putnice koja je velikodušno stavila u drugi plan pisanje mnoštva raznovrsnih eseja i dubinskih kritika kako bi se posvetila promociji tuđih djela, da još jače zakuca.
Neka zakuca jednako brzo kao što ona u trenu prelazi s hrvatskog jezika na španjolski i sa španjolskog na hrvatski ili iz Europe u Ameriku, iz Zagreba u smjeru Čilea, Paname, Kolumbije, Bolivije, Meksika, Kube…
Željka se osjeća kao kod kuće na mome rodnom kontinentu, ali i u Španjolskoj, mojoj drugoj domovini, koju je također gotovo čitavu proputovala ne samo fizički nego i putem književnosti – od prijevoda Cervantesa do onih suvremenih autora pa sve do Svetog Ivana od Križa, najznačajnijeg pjesnika na kastiljskom jeziku čiji će izbor ubrzo prevesti na hrvatski.
U gradu Salamanki i na našem Sveučilištu koje slavi osam stoljeća postojanja, doktorica Lovrenčić je i te kako poznata i cijenjena, prije svega zbog svojih prijevoda. (…)
Puno toga dugujemo Željki Lovrenčić, toj Gospi od prelijevanja stihova ili Gospi od prevođenja i vjerujem da je današnji događaj organiziran u Zagrebu tek mali znak zahvalnosti za njen neumoran i naporan rad na povezivanju hrvatskih književnika i čitatelja s onima od Španjolske do Patagonije na krajnjem jugu Južne Amerike.
Poštovana Željka: hvala, hvala, hvala…
20190119
Linkovi
http://www.bozicabrkan.com/zeljka-lovrencic-umjesto-kave-10-listopada-2018/
https://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-baciti-se-u-more-hrvatske-poezije/
http://www.bozicabrkan.com/tigar-bilosnic-umjesto-kave-27-srpnja-2018/
http://www.bozicabrkan.com/branka-primorac-na-spanjolskom-umjesto-kave-12-listopada-2018/
https://www.bozicabrkan.com/branki-primorac-vec-drugi-mato-lovrak-ujesto-kave-5-lipnja-2017/
http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/
Denis Derk o kajkavskim proznim sonetima Božice Brkan
Denis Derk u Političkom magazinu Obzor u rubrici Knjiga na stolu na stranici 35 Večernjeg lista u subotu 10. veljače 2018. pod naslovom Kajkavski prozni soneti iz pera literarne ‘teroristice’ Božice Brkan koja se bori za kajkavski piše kolumnu / kritiku njezine u listopadu prošle godine objavljene zbirke kajkavskih priča “Život večni”.
Internetsko izdanje dodaje u podnaslovu:
Njezin “Život večni” iznimno je kvalitetna zbirka nevjerojatno mračnih priča u kojima ona kajkavska upravo fanatična tragičnost itekako dolazi do izražaja.