Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe Društva hrvatskih kjiževnika – Ogranak Rijeka u broju 1-2/20024. (glavni urednik Davor Grgurić) objavio je u svome dosad najraznovrsnijem i najbogatijem broju u novome slijedu – primjerice uz cjelinu In memoriam posvećenu Boži Mimici, članu uredništva, s odličnom naslovnicom suhozida (dizajn Vanesa Ujčić Ožbolt i fotografija Silvija Benković Peratova) i na str. 241.-243. osvrt Maje Matković o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK 2024. Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard. Tekst o jezičnom izričaju B. Brkan pročitan i na prvom predstavljanju u DHK u ožuju 2024.
Na naslovnicl odlična fotografija Silvije Benković Peratove
Osvrt prenosimo u cijelosti:
Maja Matković Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard
Početak osvrta Maje Mtković
Imala sam tu povlasticu, čast i sreću da mi Miljenko
Brezak prvoj donese internetske zapise (blogove) Umjesto kave što ih je Društvo hrvatskih književnika netom
ukoričilo, a potpisuje ih njegova supruga, hrvatska književnica i novinarka,
moja prijateljica Božica Brkan. Ne moram ni spominjati da sam internetski
nevježa, da kao lektorica brojnih knjiga znam samo ono najnužnije, a sinovi i
kći neprestano mi objašnjavaju da je mreža stvorena baš za najtupavije, da se
cijeli svijet njome služi. Onda sam ja
prava tuka.
Bila sam uzbuđena primivši u ruke dnevničke zapise Umjesto kave / izabrane blogove o netemama 2016. – 2023. Sve su te
neteme prave teme koje su pojeli razni portali, a ponajviše naša posvemašnja
nezainteresiranost za kulturu, ponajprije u tiskanim medijima. Koga još u kulturi općenito ne bi zanimalo da
je Denis Derk, jedan od najuglednijih književnih kritičara, pospremio knjige s Večernjakova stola i uz otpremninu
otpravio se u mirovinu, tko ne bi žalio za njegovim kolumnama u nekoć
najčitanijim hrvatskim novinama… Zanimalo je vrsnu novinarku i književnicu
Božicu Brkan koja i te kako zna što je tema, ali ironijski je podnaslovila
svoju knjigu netemama pa je svom nekadašnjem kolegi posvetila jedan od tekstova
u knjizi. Jer, u današnje vrijeme, osim u knjizi Božice Brkan, nitko od onih
koji su izvještavali o tzv. aferi Graditelj svratišta nije se sjetio da je
posrijedi ukradeni naslov glasovita djela poznatoga hrvatskoga književnika
Ivana Aralice. Božica i ja kao lektorica toga smo se sjetile i zdvojno
komentirale naobrazbu svojih današnjih kolega kojima sve počinje od sadašnjega
trenutka.
Naslovnica knjige izabrani blogov B. Brkan Umjesto kave…
Kao i uvijek, ispravljajući pomno Božičin tekst,
priznavala bih sebi da mi je to teže nego rudariti po najnepismenijim
tekstovima jer ona je jedan od najpismenijih autora, a opet dvojim kako ću
presjeći njezin ritam, tako karakterističan i u poeziji i u prozi, kako dirnuti
u taj krležijanski stil a da ne pogriješim. Jer, ona je podjednako i
jezičnonosna i književnosna. Strepim i molim je da provjeri jesam li na pravome
mjestu kratila, nisam li joj narušila misao, upropastila rečenicu. No uvijek se
dogovorimo, osobito ako je posrijedi kraj teksta jer Božica i u poeziji i u
prozi ima poantu, kao što je ona u tekstu Apostrof,
izostavnik: Izostavite ga, zaboga.
Nekabude ono što jest –
izostavnik! Povod za tekst bila joj
je knjiga ‘Čeri mila njezinih
prijateljicaSlavice i Lane Moslavac,
velikih čuvarica moslavačke baštine, jer Božica u kajkavsome jeziku uopće ne bi
petljala s izostavnikom misleći da je posrijedi jednostavno kajkavsko čeri. Još joj je očitiji povodglasovito,
marketinški natapirano mleko ‘z bregov što
je godinama pogrešno pisano z’ bregov. Proizvođač Vindija uklonio je pogrešku s
izostavnikom, ali prema Božičinu miišljenju, takav je način pisanja velika
rijetkost, jer z znači s, a ne iz. Kad ih je upitala o izostavniku, objasnili su joj to
marketinškim, dizajnerskim razlozima, a ne kajkavsko-štokavskom zavrzlamom. A
tih je marketinških domislica toliko da usred riječi imamo veliko početno slovo
(prOPUSt Arena na primjer), samo da se ne piše hrvatski, a kunemo se u netom
doneseni Zakon o hrvatskome jeziku.
Kao prava zaljubljenica u svoju Moslavinu i velika
promicateljica svoga idioma, svoje okešinečke kekavice, Božica Brkan piše i o
arheološkome nalazištu Sipčini, a ne Sipćini, kako je poštokavljeno. Zauzela
se za kajkavski oblik pa je tako i ispravno pisati. Posrijedi je tekst Sipčina dvije godine poslije koji me je
podsjetio na nametnute štokavizirane oblike (u bivšoj državi) Markuševac,
Jakuševac, a ispravno bi bilo pisati Markuševec, Jakuševec. Najžalosniji je
primjer kad je devedestih godina Gliboki jarek pokraj Sesveta snašla velika
eksplozija pa je tada u medijima (tiskanima) lektoriran u Duboki jarak. Mogu samo reći, sretno nam bilo?!
Jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi Vernakularna stilistika, u kojem Božica
Brkan piše o istoimenu djelu velikoga zaljubljenika u svoj viški idiom, Joška
Božanića. Prema Hrvatskome jezičnome portalu, vernakularna znači koja
pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohotono stanovništvo;
domorodačka. Citiram dio s mrežnih stranica hrcak.srce.hr koji je izdvojila Božica.
Autor posebnu
pozornost posvećuje pisanju odnosa hrvatskog standardnog idioma štokavskih,
čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana
dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio
razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj
i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike
kolokvijalnoga teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odnosu, stilistike
organskih idioma. (…)
Znamo li da se akcenatski sustav hrvatskoga standardnoga
jezika narušava pomicanjem svih akcenata (štokavskih) na prvi slog, vrijedno je
zabilježiti kako je posljednjih godina i sve više zavičajnika, zavičajnih
rječnika, a jedan od njih, Kajkavsku
čitanku, napisala je upravo Božica Brkan. I sama sam autorica Mojih Zmijavaca, zavičajnoga rječnika
običajnika, a i vrijedni učitelji i nastavnici potiču učenike da zapisuju ono
što im još mogu reći njihove bake, katkad i prabake, da se ne zaboravi.
Božica Brkan zapisala je više od 6000 riječi svoga
kekavskoga, a dosad ih se iz njezina pera namnožilo već petnaestak tisuća koje
još treba dopuniti i srediti. Stoga joj jedino ne vjerujem kad je zapisala da
ju je na početku studiranja na zagrebačkome Filozofskom fakultetu privukla
ponajprije književnost, pa tek onda jezik. Mene su zanimali podjednako, a
Božica djelima dokazuje da je i s njome tako. Ona je stvorila svoj standard u
kojem je spojila i kekavski, i zagrebački kajkavski, i razgovorni jezik, i
standardni, i sveprisutnu engleštinu i po tome (ne samo po tome) jedinstvena je
u hrvatskoj književnosti. Pročita li se bilo koji njezin tekst, uočit će se da
je svoja, da izmiče kalupima i svrstavanjima u bilo čije ladice, pa mi smeta
nepravda kad ju se hoće predstaviti samo kao kajkavsku književnicu. O tome
svjedoči i ova knjiga, koja se može čitati i počevši otraga i sprijeda ili iz
sredine, svaki je tekst jedna nezaboravna kava s prijateljima, gutljaj po
gutljaj. Velikodušna i draga, u knjizi je okupila svoje prijatelje, a svima
podarila djelo koje će moći ponijeti i na kavu, i u tramvaj, ali staviti i na
noćni ormarić. Nije dopustila da joj AGM-a pretvorim u A. G. M.-a (kako bi
prema raznim pravopisima bilo ispravno) i na to sam pristala. Pravopisna su
pravila ionako dogovor, a od dobrih pisaca treba učiti kako pisati. Naravno, svatko
neće pristati na ovakvo Božičino rješenje, ali će popiti jednu od najboljih
kava bude li čitao ove žanrovski raznorodne dnevničke zapise (prikazi knjiga,
crtice, anegdote iz svakidašnjega života, intervjui, prikazi izložaba…).
(Božica
Brkan, Umjesto kave, Mala knjižnica
DHK, Zagreb 2024.)
Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena
je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na
autoričinoj internetskoj stranici
www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su
tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po
osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom,
diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se
radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i
neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji
odaziv, autorica ih označuje kao „neteme“. Spomenuti je pojam u aktualnom
kontekstu specifičnog političkog diskurza dobio sasvim novu razinu značenja
postavši, u BB primjeni, svojevrsna intertekstna ironična distorzija polaznog
pojma (tema – netema kao pojam političnog diskurza – aktualna BB netema drugog stupnja, s upisanom
sviješću o ironijskim reprekusijama)… Reći je s tim u vezi – vrag
je u detalju, kako nas uči izreka (ali i Bog je u detalju, kao što reče arhitekt Ludwig Mies van
der Rohe… ili Gustave Flaubert, tko bi to znao). Ili, u konkretnom
slučaju, u kontekstu/kontekstima.
Početak kritike Emilije Kovač u Kolu
Zapisi/ogledi/blogovi
nanizani su kronološkim slijedom, s nadnevnim oznakama i linkovima koji
omogućuju pristup e-formatu teksta. Uključeni blogovi uokvireni su popratnim
paratekstovima (autoričin predgovor Poziv
na kavu, poziv na blog te završni esej na temu bloga kao formata i njegove
povijesti Umjesto algoritma: Imaju li
blogovi smisla u 2024.?, iz pera Ivana Brezaka Brkana).
BB
teme hvata „u hodu“ prošetavajući se, bilo fizički bilo
virtualno/imaginacijski, širokim prostorom od Zagreba (naravno, najčešćeg
mjesta zbivanja), preko Samobora, New Yorka, Malinske, Roča, Đelekovca,
Siska, Krapine, Okešinca…Tekstovi su,
najčešće, zapažanja o na neki način zanimljivim izdanjima knjiga, izložbama…
ponekad u formatu bilješki o događajima sasvim osobne važnosti (neočekivan
susret s M. Mićanovićem u kontekstu promocije knjige) ili o „nevažnim“
detaljima (štap Janka Draškovića), ali koji svojom neobičnošću intrigiraju interes
čitatelja. Autorica dodirne i socijalno-ekonomske teme (kolaps Megglea u
Hrvatskoj i sudbina radnika koji ostaju bez posla, Letio nam, Galebe!). Izvjestan broj tekstova bilježi događaje od
kapitalne kulturološke važnosti. U tom smislu izdvajam opasku o njemačkom
prijevodu Balada Petrice Kerempuha
Miroslava Krleže iz majstorske radionice Borisa
Perića. Uz to BB će progovoriti i, npr. o zanimljivostima kao što su
grafiti i mogućnost da se u takav format upiše (klasičan, provjeren, vrijedan)
stih, osobito je zainteresirana za stanje jezika (osobito za jezik javnih
glasila, na što je, kao novinarka, izuzetno osjetljiva), nadalje za književnost
u svim oblicima pojavnosti, književne
manifestacije, od Goranova proljeća do gostovanja u školama…). Opaske bilježi nepretencioznim,
intimnim diskurzom s mnogo fragmenata iz osobnog životna, ne analizira, ali
potiče/predlaže (Oni koji se stručno i
znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.; u povodu
prijevoda Maloga Princa na
kajkavski). Sasvim ozbiljno i s kompetencijom iskustvenice u praktičnom radu
govori o manje ozbiljno shvaćenim oblicima stvaralaštva, kao što su ljubići,
chik-lit ili kako vam drago (Ljubiće ne
objavljuju samo ženski časopisi niti čitaju samo žene). I ovdje, kao što je
već rečeno, autorica informira i problematizira, postavlja smjernice/pitanja
kojima bi bilo dobro krenuti u obradi teme. Tako spomenuti blog/kolumnu/zapis o
ljubićima završava otvaranjem, a ne zatvaranjem prostora teksta (Bilo bi zanimljivo i znakovito istražiti i
fenomen autorstva /…/ Za kraj, umjesto zaključka, postavljam niz retoričkih
pitanja…).
Završetak kritike Emilije Kovač
Zapisi
detektiraju odabrani problem/situaciju, daju osobni komentar bez razvijanja
potencijala situacije, s tim da u nekim slučajevima autorica ipak izrazitije
razvija složenost problema i otvara moguća rješenja transformirajući tekst u
zaokružene esejističke radove. Recimo, u zapisu Što bi sad čitala mala Božica, u kojem se bavi temom čitanja,
osobito vezanim uz mlađi naraštaj, navodi čitav niz strategija kojima bi se
aktualna, ne osobito zadovoljavajuća situacija, tijekom vremena i ulaganja,
mogla promijeniti. Već samim takvim – u ovom slučaju analitičkim i slojevitim
– pristupom akcentira se kompleksnost
problema te i prikladna rješenja trebaju biti kompleksna (… da stručna, kompetentna, a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za
najmlađe i s naznakom ocjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurikul
mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu:
presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja,
nastavnika i profesora.).
Autorica
ne priznaje granice djelovanja postavljene izvana i ne zastaje na skromnim
mogućnostima njima otvorenim: traži rješenja i djeluje, najviše sebi
najprimjerenije – književno (Ne može biti
toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja). Govori iz situacije
realizirane kreativke koja je nizom nagrada ovjerila svoju poziciju uspješne
autorice te ne iznosi samo sasvim osobnu tjeskobu u vezi sa stanjem kulture
nego situaciju motri načelno: nastoji ostvariti bolje uvjete za skupinu
srodnika po želji za pisanjem i čitanjem.
Ističem,
kao specifičnu oznaku autorice – kekavski tekst Napršnak kave, 6.4. 2016., bez kakvog bismo se vjerojatno malo
zamislili o profilu i nakani knjige, s obzirom na to da je BB poznata po
predanosti svom zavičajnom jeziku. Posebne je pažnje vrijedan i zapis Rekvijem
za Trebež i ostali rekvijemi, 8. srpnja 2016., u kojem temu paralelne
tragedije čovjeka i prirode razvija u izuzetno emotivnu crticu o djedu koji
umire s nestajanjem (pomorom)
prirode. Priča dosiže ganutljive momente sudbinske patnje i poraza (Za djedom su šumjeli javori, topole i
hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma), emotivno
je topla i sugestivna te se po svojoj razrađenosti i cjelovitosti izdvaja u
kontekstu tekstova kojima je intencija uglavnom informativna te koji, shodno
tome, sadrže podatke i generalne impresionističke sudove.
Rado
bilježi uspješne, konstruktivne pojave, no zamjećuje i one nezgodne (uz
razmatranje o Fondu Miroslava Krleže i dobrobiti koju on omogućava, naznačuje i
kako se književnici/pisci/autori svako
malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju/svađaju zbog honorara, stipendija,
poticaja, otkupa i nagrada…, a što o tom reći – c’est la vie!
Zanimljivo
je što tekstovi sadrže mnoštvo obiteljskih „štikleca“ – muž, sin, unuk… cijeli
„klan BB“ prošetava se Božičinim zapisima, tako da je ton prilično intimiziran,
ali obiteljski sloj uglavnom je okvir, kontekstno uključen jedan od
koncentričnih krugova/tekstova koji su i nastali iz tog neformalnog (uglavnom)
dijela postojanja, integralnog i samo blago nagnutog nekoj od glavnih tema.
Tekstovi imaju karakter „čavrljancija“, odatle im i zajednički naziv (Umjesto kave): pitki su uvod u dan,
život, događanje koje čeka kad s neformalnim dijelom, kao laganom, neobaveznom
i raspršenom pripremom, završimo. Znamo iz životne prakse koliko su takvi
momenti ljekoviti i koliko, dobro odrađeni, daju danu smislenu podlogu.
Uostalom, po jutru se dan poznaje, kaže stara izreka… a, prigodno, možemo reći
– i po dobrom ćeretanju i dobroj popratnoj kavi, koji razgibavaju um, dušu,
jezik. S tim u vezi, ne mogu ne
spomenuti „kavinski“ blog/zapis Idemo na
kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020., (tim više što se nametnuo kao
naslovni) koji, naravno, tematizira ritual pijenja kave, u kojem je kava više
metafora za susret, druženje… praksu ugodnog socijalnog kontakta, uz, naravno,
spomenuti informativni ornamentarij o naslovnoj temi – o stanju i povijesnoj
praksi kavopilstva u Hrvatskoj.
U
tom tonu završavamo, citatom: Kako god,
idemo na kavu!… pa i na čitanje: štofa ima napretek. Tko želi više, link je
aktivan: www.bozicabrkan.com.
U cjelini Kaj & Ča časopisa za knjževnost, umjetnost i kulturu Kaj, broj 1-2/2024., str. 73.-80., glavna i odgovorna urednica Božica Pažur objavljuje svoj odličan i temeljit tekst Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića. Zbirku je u biblioteci Kaj & Ča: Susreti, knj. 9, 2022. objavilo Kajkavsko spravišče, a pročitala ga je i na predstavljanju knjige u Društvu hrvatskih književnika na Dan knjige 23. travnja 2024. Objavljen je i na Youtubu.
Naslovnica KajaPočetak kritike Božice Pažur
Kaj u istom dvobroju u cjelini Suvremena kajkavska književnost donosi portret Zvonka Kovača (uz jesme o njemu piše Lada Žigo Šanić), predstavlja pjesništvo Katarine Zadrije, pobjednice ovogodišnje Zeline, i Miljenka Muršića. Slijedi Mali kaj, zatim Kristina Gegić piše o Krizmanićevimoj kajkavskoj inačici Miltonova Izgubljenog raja, o Projektu rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije piše Barbara Štebih Golub, Franjo Pajur prdstavlja Sveti Ivan Zelinu kao središnje mjesto okolice. Uz drugo donosi i izbor iz hrvatskoga književnog pravopisa (Željko Bajza, Marija Drobnjak Posavec, Aleksandar Horvat i Irena Kalan).
Jedna od duplerica
Prenosimo članak Božice Pažur iz Kaja u cjelini:
Rubrika:kaj & ča
BREBERIKA & EKLEKTIKA BOŽICE BRKAN I BORISA DOMAGOJA
BILETIĆA
(Kajkavsko spravišče,
Biblioteka KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, Zagreb, 2022.)
Božica Pažur, Zagreb
Osnovno o Kaj & ča programu
BREBERIKA
& EKLEKTIKA –
zajednička knjiga dviju kaj & ča pjesničkih zbirki postmodernističke
poetike u nakladi Kajkavskoga spravišča – deveta je u njegovoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti. Knjiga je jedan od rezultata dugoročnog
programa kulturološkog povezivanja dvaju sabora kulture –
čakavskoga i kajkavskoga – koji je program u okrilju Kajkavskoga spravišča od 2001./2002.
imenovan KAJ & ČA: PROŽIMANJA I PERSPEKTIVE. S bitnom trajnom svrhom:
problemskim i suvremenijim pristupom kajkavštini i čakavštini kao temeljnim
vrijednostima hrvatske kulture, znanosti, jezika i suvremenosti.
Autor
naslovnice: akad. slikar grafičar Frane Paro
Podsjećamo
kako prošlu, 2023. godinu smatramo i 50. obljetnicom kulturološke
suradnje s Čakavskim saborom – počevši od
broja 6/1973. časopisa Kaj „Srce
Zagorja u srcu Istre“ – koja je suradnja nastavljena kasnije s brojnim mu katedrama, osobito onom
u Roču.
Unutar
programa kulturno-znanstvene udruge Kajkavsko spravišče kaj & ča
zbirke povezane su temeljima njihovih razlika, u istoj sudbini njihovih
materinskih jezika, te ravnopravnom uključenošću u sveukupni korpus hrvatske
književnosti – što uvijek naglašavamo. Autor višestrukih simbolskih realizacija
u likovnoj opremi i naslovnicama svih devet knjiga akademski je slikar
grafičar Frane Paro.
Osim prve,
„manifestne“ knjige 2004. te dopunjenog, 3. izdanja glasovite Glagoljske
početnice Frane Para (2010.), u biblioteci Kaj & ča: Susreti objavljeno
je sedam pjesničkih kaj & ča „dvojaca“ (Danijel Načinović/Božica Pažur,
2006., Ivo Kalinski/Vladimir Pernić, 2007., Joško Božanić/Zvonko Kovač, 2009., Stanislav
Petrović/Miroslav Sinčić, 2012., Božica Jelušić/Ljerka Car Matutinović, 2016., Nada Galant/Ivan Kutnjak, 2018., te zajednička
knjiga Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića nadnaslovljena Breberika & Eklektika).
Praksa
knjižnog spajanja dviju ili više cjelovitih zbirki više autora, iako rjeđa,
nije neobična. Međutim, takav spoj uvijek dodatno provocira i nuka nas, uz
isticanje razlika, prije svega u materinskim jezicima kajkavskom i čakavskom
(koja ih, zapravo, to više spaja zbog spomenute jezične sudbine!), takav spoj, dakle, nuka nas i na uglavnom i
najprije s polazištem u zavičajnom idiomu, a onda s nadgradnjom (meta)jezičnih
stilizacija. Uputno je podsjetiti, s mogućom
referencijom i na Brkan-Biletić knjigu, kako su „pjesnički dvojci“ u kaj
& ča biblioteci, u novotvorbi svijeta pjesme često kretali od svakodnevnog detalja, takoreći filozofijski
sporednog, od dnevno-govorne geste, sa završetkom u diskursu visoke
filozofičnosti.
O poetičkim
suglasjima oboje autora u novoj knjizi
BREBERIKA & EKLEKTIKA – zajednička je knjiga dviju samostalnih zbirki suvremene
kajkavske i čakavske poezije,
postmodernističke koncepcije. Obje zbirke (s po 30 pjesama) u istoj knjizi
dvoje vodećih suvremenih pjesnika – kajkavska/kekavskaBožice
Brkan (BREBERIKA) i čakavska Borisa Domagoja Biletića
(EKLEKTIKA: Zajika Janus Jazika) – svaka na svoj način donose estetsku novinu i
otklon u kontekstu postmoderne kajkavske i čakavske poezije, te u kontekstu
današnjega hrvatskoga pjesništva kao cjeline.
Oboje pjesnika, antologijskih autora (podjednako afirmiranih
u standardnojezičnom i materinskom kajkavskom/čakavskom književnom jeziku)
generacijski bliska (Božica Brkan, r. 1955., Boris Domagoj Biletić 1957.) raznolikim postupcima hrvatske pjesničke
postmoderne, dvama književnim jezicima, dakle, iskazuju duhovna i
civilizacijska ishodišta materinskog
jezika kao polazište i bît svoga stvaranja – njegovom stilizacijom (pa i
tematizacijom) u propitivanju univerzalnih
vrednota: Brkanova s polazištem u organsko-idiomskoj moslavačkoj kajkavštini – kekavici, a Biletić sinteznom čakavicom
(kako bi rekli dijalektolozi), poštujući jezično-književnu dijakroniju i suvremeno
iskustvo toga (najstarijeg) hrvatskog jezika/“prajezika“. Riječ je o dvoje
antologijskih autora koji – računajući objavljene prve zbirke – više od tri,
tj. četiri desetljeća (Brkan od 1990., a Biletić od 1983.) drže visoki estetski
kontinuitet svojih – žanrovski prebogatih – djela u središnjem korpusu hrvatske
beletristike.
Mali uvod
u Biletićevu zbirku EKLEKTIKA:Zajika Janus Jazika
Svojedobno je, takoreći davno, na Tribini u DHK, književnik
Milan Rakovac, inače stilistički razigran i čakavski mudro sintezan pogovornik
naše zajedničke nove knjige i u njoj Biletićeve zbirke, izrekao lucidnu tezu o
čakavskoj konstanti i identitetu „nečakavskih“ pjesama Borisa Domagoja
Biletića. Valjalo je samo pogoditi trenutak kad će Biletić ostvariti
čakavski ciklus u zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) i najnoviji: Eklektika.
Sličnu je ideju onoj Rakovčevoj, na primjer, o prijašnjim „tobože nečakavskim
tekstovima“ Ljerke Car Matutinović, prije zbirke Čakavske versade
(1993.), izrekao i akad. Milan Moguš. Zvonko Milković, npr., u Autobiografiji,
za većinu svojih pjesama, pak, ustvrdio je kako su one, zapravo, kajkavske – a „samo
štokavski napisane“, …itd. Navedene zamjedbe ne bi valjalo dovoditi u izravnu vezu
s glasovitom, donekle suženom, tezom Vladimira Nazora o tzv. „čakavskom
obliku“, ali i „čakavskom sadržaju“ tzv. dijalektalne/regionalne lirike, u
povodu prijepora oko Antologije nove čakavske lirike (poznato Pismo urednicima,
1934.).
Naprotiv, naš autorski „dvojac“ respektabilnih književnih
biografija i opusa – Brkan-Biletić („moja Sijamska“, rekao bi Biletić za
Brkanovu) – svjetopoglednom afirmacijom univerzalnosti zavičaja,
iskazujući njime svemoguće/sve moguće, „okolnosvjetske“ senzacije (upotrijebimo
termin C. Milanje) – u novim kaj & ča ciklusima uspješno vuku
poetološki četveropreg cjelokupnoga svoga književnog stvaranja. Stoga bismo za
svako od autora mogli govoriti o nutarnjoj „istosti poetike“, bez
obzira na jezični izbor. Posebnom dragošću zamjećujemo Biletićev posvetni moto
(„čitajući/slušajući Vesnu Parun“): Zavičaj imamo zato da bismo ga se
oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni…
Književna je kritika (Mićanović, Milanja, Stojević, Šalat, …),
pogotovo uz nedavno bogatstvo Izabranih pjesama Borisa Domagoja Biletića
Hvatanje zraka (2021.), istaknula prije svega „poetičku heterogenost“ – ključnu
za Biletićevu poeziju – a onda i „polifonu doživljajnost Istre“ (ist. Hrvojka
Mihanović Salopek) kojom „upija cjelokupnu književnu i kulturnu baštinu signuma
Istre“. Prema Anti Stamaću, poeta Biletić kao „pustolov na moru hrvatskoga jezika“, uz težnju „poezije
jezika“, k tomu je „vještak suvremena aleksandrizma, sažimatelj mnogih
dostignuća hrvatskoga pjesništva ovoga stoljeća“. Za ovu prigodu valja prizvati i kritičke naglaske Milorada
Stojevića o čakavskom autorovu opusu: „Novina u cjelokupnom Biletićevu poetskom
stvaranju je posizanje za čakavštinom, ne samo jezično i poetozofski nego i
kulturološki […]. Ono što je u pjesmama na standardu bio uzrok rezignacijskoj
gorčini ovdje je poetsko dijelom eklektičko poklonstvo (galgen)humoru, idolima,
fiktivnim idealima, ali i svježini pjevanja“.
Signantan je u monumentalnom i tankoćutnom, u našoj praksi
neviđenom – antikronološkom – nutarnjem principu spomenutih Izabranih
pjesama, Mićanovićev poredak Biletićevih pjesama, u kojem je upravo
čakavska Fellini, Zvane, Did & King na prvom mjestu. U kojoj pjesmi
– vratimo se autoru pogovora Eklektike Milanu Rakovcu – Biletić
„osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti“ […]
„spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida (…) sanjivajući sanje“…
Nekoliko riječi uz Breberiku Božice Brkan
U svom
žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom,
stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče
nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o
književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o
jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.
Povodeći
se/zavodeći se pretpostavkom i tezom glasovitog austrijskog filologa i
književnog znanstvenika/stilista Lea Spitzera kako je „krv umjetničkoga teksta
posvuda ista“, uočiti nam je konstante opusa Božice Brkan, s naglaskom na
pjesništvo. A to jesu:
besjedovni stil (u skladu s naglašenom „besjedovnošću“ suvremenoga hrvatskog pjesništva –
koju su karakteristiku, među ostalim naglašavali i Stamać i Milanja);
s
tim u vezi i polazišna namjerna dnevno-razgovorna razina jezika
toga pjesništva;
vrlo naglašena svijest o vlastitom umjetničkom činu – bilo da se radi o raspri s
vlastitim tekstom, npr. u Breberiki: i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala
(„slak urbani“), ili: I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne
(„ginko“); bilo to u pripovjednoj knjizi Umrežena i priči „Severina čita
moju knjigu“; bilo to u kratkoj kajkavskoj prozi „Kak su trojica pesmu nosili“,
uvrštenu u Antologiju hrvatske kratke priče M. Šicela (a još 1992. objavljenu u
Kaju…); bilo to u tehničkoj organizaciji teksta na stranici – s vrlo preciznim
datacijama ispod svih tekstova;
u pozadini svega neodoljiva erudicija publicističkogastila (prema hemingvejskom naputku kako bi svaki dobar pisac
najprije trebao biti novinar, ne predugo…)
Od prve joj
(kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u
naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha
– Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine (u
kasnijoj zbirci „osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih
drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske“ do
„botanike“). Tu sumarijsku narav njezina
stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža
Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma
kajkaviana“.
Svijest o
duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika,
Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. U kojoj simbolska raskoš breberìke (zaštićene zimzelene, šumske biljke Ruscus
Aculeatus L., bodljikave veprine) ima pokretačku ulogu. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno
i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u
kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora
izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao
dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom
interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji,
imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se
imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak
zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem
je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“.
Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u
zagonetnost izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš
nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.
Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru,
doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema),
pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če
ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za
kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“,
„gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, … itd.). Obilje pokaznih zamjenica,
priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja,
afirmativnosti značenja, rasta pjesme.
Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima,
kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih
bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina
iskaza, bez obzira na žanr.
[Dopuštam si anegdotalnu indiskreciju u vezi s
kajkavskim pjesmama Božice Brkan, čuvši razgovor u lijepoj dvorani Kraluš zelinskoga
učilišta, po završetku jednog od Recitala suvremenoga kajkavskoga pjesništva,
na kojem je dramska umjetnica, interpretirajući vrsnu Božičinu pjesmu „Bonanza“
određene onomatopejske refrene naprosto – otpjevala. (Razgovor/spomenek v
polukmici) Brkan: „Nis baš mislila da buš popevala“; glumica: „Nis ja
popevala, pjesma Ti se sama pjeva!“
Dakle, „Pjesma Ti se sama pjeva“, reče glumica,
ode i – pogodi u srce stvari.]
Ovakav komentar nije slučajan, dapače, mogao bi biti
primjenjiv ne samo na autoričin pjesnički postupak već i na komunikativnu
(raz)govornost i umjetničku realizaciju, sveopću prostornost njezina kajkavskog
jezika.
Značajno tim više što se inače, uobičajeno predrasudno,
kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra
otežanom.
Rekli bismo
– arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan
uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i
vlastita jezičnog standarda. Spomenimo njezino zalaganje da u rječnički fond
suvremenog hrvatskoga književnog jezika uđu leksemi osebušek i oblizeki,
na primjer.
Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način
Prirode, pridružujući se postupkom florealnog principa strukture i
slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, vrhunskim hrvatskim pjesnicima (podsjetimo
se: naslov prve zbirke B. Jelušić – „Riječ kao lijepo stablo“; ključni, gnomski
stih u zbirci „Vrt“ T. M. Bilosnića – „Vrt je biće poezije!“…). Dokumentarnost
i esejizam, te svijest o vlastitu tekstu prepoznajemo joj
kao konstante u šest pjesničkih zbirki, pet romana, u gastro-stručnim knjigama (Enciklopedija
špeceraja, Oblizeki – Moslavina za stolom), u nagrađenoj zbirci pevcov
korak – osebušek za eu, u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan
(preporučenoj kao pomoćno sredstvo u
nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama), u Izabranim blogovima o netemama
„Umjesto kave“, sve do Breberike.
***
Zanimljiva razgovornost u oboje pjesnika, i
Brkan i Biletić, nije samo na razini jezične funkcije nego se iskazuje i u
svojevrsnoj raspri s vlastitim tekstom; u Biletića
najjednostavnije i uočljivo u pjesmotvorima Črno te Črn-bil, črn-bil: u Brkanove, izdvojimo: i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala
(„slak urbani“), ili: I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne
(„ginko“).
Koncept preosmišljavanja svijeta tekstom u oboje naših
pjesnika toliko je naglašen da ga prihvaćamo kao životnu njihovu pasiju
stihom (u Božice čak i u grafijskoj zabilježbi preciznih datuma njihova
nastanka), u Borisa manifestnim zazivom: Najlipše more na svitu/ prisušit
neće sve/ dokler hi je, iš (…)/ poslidnji kako prvi, čakavci („Još ča
rabi).
(S Tribine Kajkavskoga spravišča u Društvu hrvatskih
književnika, 23. 04. 2024.)
Časopis DHK za književnost, umjetnost i društvo Republika, broj 3-4/2024., str. 169.-172. (urednici Tin Lemac i Livija Reškovac), objavio je u cjelini Kritika tekst Domanićeve štokavske Pjesme: u Begradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene latinicom tek 2022. o knjizi Dragutina Domjanića, Pjesme, priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Matica hrvatska, Zagreb, 2022.).
Prenosimo ga:
Naslovnica Republike
Božica
Brkan
Domjanićeve štokavke Pjesme: u Beogradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene
latinicom tek 2022.
Dragutin Domjanić, Pjesme (Priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih), Matica hrvatska, Zagreb, 2022.
Predstavljajući u veljači 2020. u DHK knjigu Dragutin Domjanić u novom svjetlu (Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu), autor Alojz Jembrih, kao ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, istaknuo je kako bi bilo vrijedno istražiti Domjanićevu poeziju objavljenu u hrvatskim časopisima predloživši da se napokon i u Zagrebu objave Pjesme (1933.), posljednja i to štokavska, ijekavska Domjanićeva zbirka objavljena za života, tiskana samo tri mjeseca prije smrti, u Beogradu na ćirilici.I 2022., gotovo devedeset godina poslije objavljuje je latinično Matica hrvatska, a priredio ju je Alojz Jembrih, kojis pravom zaključuje da je zbog činjenice što je na ćirilici, ta knjiga do danas ostala gotovo nepoznata hrvatskim književnim kritičarima. A sad se otvara mogućnost da ovi iznimni Domjanićevi stihovi steknu i nove čitatelje.
Uz sadržaja Republik
Moglo bi se reći i unovome svjetlu
zahvaljujući popratnoj opsežnoj pogovornoj studiji Alojza Jembriha. Ma koliko u
svakodnevici bio nezaobilazan uglazbljenim kajkavskim evergrinima, Kaj (Vre
ptčeki spiju…) i Fala, Dragutin Milivoj Domjanić(1875.-1933.)
može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe.
Jembrih ne dvoji da rođen u vlastelinskom prigorskom dvorcu Krči kraj Adamovca,
obrazovanjem doktor prava i zanimanjem činovnik, sudac (životni balast koji je teško podnosio) vrlo
aktivan u vodstvu Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i PEN-u, član
JAZU, prevoditelj, pjesnik (po tri kajkavske i štokavske zbirke), dramatičar i
prozaik, modernist i impresionist, Domjanić zaslužuje više od dosadašnjega
čitanja. U pogovoru Uz ponovljeno izdanje Domjanićeve posljedne zbirke Pjesme
(1933.) različiti čitatelji mogu naći različite nove teme, a Jembrih vrlo
detaljno nastoji dokumentirati svoja polazišta. Piše, primjerice:
Domjanića su neki htjeli proglasiti
čistim regionalistom, misleći pri tom na njegovu kajkavsku poeziju, jer je
uronjen u zavičajni pejzaž kajkavskoga podneblja iz kojega je crpio slike
prirode u svu ljepotu koju je riječima mogao dočarati. No u svojim štokavskim
pjesmama on svoju čežnju za pjesničkim slikarstvom prenaša svuda i svagdje. I recentnim primjerima mogli bismo
potkrijepiti kako se kajkavska odnosno djalektalna poezija i pjesnici guraju
onkraj i preskaču u nacionalnim antologijama, pa ne čudi da se kajkavski
kanonski pjesnik propušta čitati na standardu. Kad zagledamo i novije izbore, pa i primjerice
Izabrane pjesme koje je Matica hrvatska 1998. objavila – kao i Pjesme – u istoj Biblioteci Parnas,priređivač Mladen Kuzmanović na devedesetak stranica odabrao je 38
kajkavskih i samo 12 štokavskih, ali niti jednu iz beogradske zbirke, koja je sada u Zagrebu objavljena na 200
stranica.
Kritika B. Brkan na stranicama časopisa Republika od 169. do 172.
Jembrih smatra
kako se u hrvatskih kritičara pa ni književnih povjesničara o posljednjoj
Domjanićevoj zbirci nije pisalo a još manje spominjalo i da je razlog
zaobilaženju i prešućivanju što je objavljena u Beogradu ćirilicom, ijekavicom,
dakle hrvatskim jezikom. Osim toga, na političkom polju u tadašnjoj Hrvatskoj,
dominacija srpske politike bila je takva da je u intelektualnim krugovima
poticala odbojnost prema beogradskom centralističkom režimu.
Prijatelju Slovencu Božidaru Borku (1896. – 1980.) točno dva mjeseca prije
smrti 7. travnja 1933. Domjanić piše: A ja imam svagdje osjećaj, da se hoće
sve centralizirati u Beogradu. Čast, kad bi mi bili kulturno jedno i kad bi
tamo bio centrum sve naše kulture, ali to nije, a politika je od kulture vrlo
daleko. Riječ je o pjesnikovoj zahvali Borku na prijaznoj i toploj
ocjeni objavljenoj u Jutru njegovih Pjesama izdanima u
Srpskoj književnoj zadruzi te Jembrih šire citira Domjanićevo pismo u kojem
također stoji:Vi ste se sigurno začudili, da ste tamo i mene našli.
Nisam im mogao odbiti, premda se inače s onim sprijeka u mnogo čemu ne slažem.
Ali kultura je druga stvar. U tom se pak ne možemo sasvim razići. Konačno, ja
sam preko 20 godina suradnik Književnog Glasnika, mnoge od pjesama u toj knjizi
su baš i u Glasniku štampane, pa nisam postao manje Hrvat, nego što jesam i
ostajem uvijek.
Iznimno zanimljivo u cjelini Dragutin Domjanić istinski tumač svoje poezije i zbirke Pjesme (1933) Jembrih prenosi Domjanićev razgovor s A. Vešićem iz časopisa 15 dana, III., br. 10 (15. svibnja), 1933., 145-147.u povodu izlaska te beogradske knjige, u kojem pjesnik kaže i:To je moj prvi izbor poslije Matičinog. U toj knjizi su većinom pjesme, koje sam ispjevao u posljednjih deset godina. Skoro su sve štampane po raznim časopisima, ali imade i novih. Pjesme u knjizi sam razdijelio u četiri grupe: Iz kanconijera; Iz teških dana; Slike i Život. Razdijelio sam ih tako, da budu jedne drugima bliže i da tvore sve zajedno jednu cjelinu. Sama riječ Kanconijeri govore kakve su pjesme, premda to je za mene samo neki kostim rokoko u kome se izražavam. Iz teških danasu ratne uspomene. Slike su više objektivne, dočim Život su više subjektivne pjesme.(…)
Odgovarajući na
brojna Vešićeva pitanja, Domjanić izjavljuje i kako je sputan poslom te da
kakvo veće djelo za sada ne sprema. Svoje vrijemene vidi odviše lirskim. Za njega je lirika, kao neki pritajeni osjećaj
nježnosti ili ljubavi i ljepote, ono što postoji i u najgrubljem čovjeku. Zato
je drži uvijek savremenom. Ne slaže se s kritičarima koji misle da je nastupio „sumrak lirike“, ali misli kako se čovjeku, koji
se mora brinuti za svagdašnji kruh slabo pjeva. Također, po njegovu, lirika
može biti socijalna, ali samo socijalna ne smije biti. Pjesma mora biti nešto
proživljeno, ali i umjetničko! Rak ranu književnoga života nalazi u
materijalnim (ne)prilikama i siromaštvu književnika i čitalačke publike, jer za
život se mora namaknuti, a za knjige, kako se može. C’est la litterature,
citira Verlainea. Zacijelo mu je bilo drago kad je Ljubomir Maraković nalazio
da je primijenio na hrvatske stihove simbolistički program Verlaineove Art
poétique upravo točku po točku te ocijenioda se pjesme poput Jeseni,
Mjesečina, Noć, Tiho prihaja mrak
itd. sugestivnom i spontanom muzikom stiha mogu mjeriti s najslavnijim
draguljima Verlaineove poezije.
Želeći Domjanića
promotriti u kontekstu hrvatske Moderne, Jembrih opsežnije citira upravo
Marakovića, koji s Nazorom i Vidrićem, Domjanića vidi njezinim tvorcem, a uoči
tiskanja recenzirao je i njegovu beogradsku zbirku. Uspoređujući prvu iz 1909.
i posljednju zbirku iz 1933. – obje nose naslov Pjesme – nalazi i slične
naslove u obje, primjerice Glicinije. Piše: Domjanićeva je poezija možda ponešto
monotona, kad se čita na dušak; ali se zato njen intezitet sve više
produbljuje, njena mogućnost izražavanja sve se više izoštrava i profinjuje, te
konačno uspijeva da nas snagom svoje sugestivnosti sasvim zaokupi svijetom
pjesničke fikcije ili bojama koje pjesnik daje zbiljnosti.
Naveden je
primjer balade Ulicau kojoj je nanizano niz slika iz zagrebačke
ulice, (…) gdje se Domjanić iskazuje kao pjesnik koji predočuje sve što vidi
oko sebe i što ga boli.Iako su muspoticaliplemenitaško
podrijelo,ovu pjesmu uzimaju za dokaz da bi, da je odrastao u drugoj
životnoj sredini, Domjanićbio najsocijalniji pjesnik ondašnjice.
Ulica
Kako se sve ovo čini daleko,
kao da priviđenje je neko:
Ljudi u gužvi. I hite niz ulicu,
s brigom u licu.
Kao da boje se, hoće li stići
nekud, kud moraju ići.
Mnogom u oku pokornost je tupa,
tako robijaš na robiju stupa.
Drugom u zjeni još sni su iz noći,
ili od bančenja mutne su oči.
U nekom mržnja il zavist je blijeda,
kad one bogate izloge gleda,
gdje ima svega što čovjek zaželi,
gdje mesa rumene se brjegovi cijeli.
A njemu bližnji ni živjeti ne da,
ni do sita jesti.
Padaju konji po sluzavoj cesti,
udara bič, jer se mora izvesti.
Dolaze ljudi i nekuda odlaze,
svi svoje posebne imaju staze,
a jedan drugomu smeta i priječi.
Život sve buči i ulica ječi.
Koliko laži sad prozbore riječi!
Sjene polako niz spratove plaze.
Skoro već lažna će svijetla se palit
i zapad će krvlju se zalit.
A noć će doći negdje sa sela,
gdje bijeda na svakom pragu je sjela.
Auta u šetnji, sve najskuplja marka.
Šofira dama. I vozi psetance,
nakazu malu, al’ japansku pravu,
ljetos i vrpcu je dobila plavu.
A tamo na klupi, na kraju parka,
kunja sad radnik bez posla i hrane.
Dalje, u zakutnih ulica klance
vuku se žene, već nešto i pjane.
Sve se tu prodaje: tijelo i duša,
il se bar prodati kuša.
Koliko djece spred stanova vlažnih
umire sad, dok sa sjednica važnih
idu gospoda i, kako se kaže,
oni zaključiše rat proti bijedi.
A eto prosjak je izbačen blijedi
iz nekog doma što uboge pomaže.
Prljav i poderan, ipak se drznu
(ko zna, u svojoj prostoti il zlobi?)
novom se, finom približiti krznu
što ga za Božić pisarica dobi.
Krzno je meko i kô da je mazi.
Zato ga tako i voli i pazi.
A šef joj dobar, i srca ima.
Pomaže on i siromašnima.
Smrklo se već, i kroz grada dubinu
svijetlo na mlazove blistave sinu.
S ulica prosjake čiste, jer jadno
tamo ih gledat. A biva i hladno.
Kupi ih racija, k noćištu nosi.
Bijedni taj svijet zar i noću da prosi?
– Treba sve čisto bit.
Sjutra će dame,
bogate, s prstenjem, mlade i stare,
prosit i – primati milodare.
Svako će dati za ubogoga,
pa i sirotinja mnoga.
Jer piše: „Ljubi bližnjega svoga!“
A negdje iz mraka, al nedaleko,
kao da grubo se nasmija neko.
I kletvu je rekô…
U kritikama Domjanićeve
poezije ne nedostaje pohvala, ali ni prigovora i negiranja. Jembrih je uvjeren
kako će budući ocjenitelj njegove zbirke Pjesme
(1933.) imati mogućnost, potvrditi ili otkloniti i konstatacije primjerice
Branimira Donata (I dok se o Dragutinu Domjaniću, pjesniku štokavskih
stihova, može govoriti kao o stvaraocu mnogih deklarativnih i dekorativnih
pjesama, kada pokušavamo definirati profil njegove kajkavske poezije, onda se
pred nama otvaraju bogate i relativno neistražene perspektive jednoga jezika,
jedne imaginacije, obrisi poglavlja koje nije samo epizoda u povijesti hrvatske
književnosti.) ili Cvjetka Milanje (Dakle, Domjanićevo pjesništvo na
štokavskom jeziku, koje se smatralo umjetnički inferiornim [sic!] i poetički
različitim od pjesništva na kajkavskom jeziku, većinom je nastalo do vremena
kada je on počeo pisati kajkavski, pa je, dakle, ipak zbirka iz 1909.
najcjelovitija i umjetnički najbolja jer su kasnije ‘nadopisane’ pjesme na
štokavskomu u biti neznatno proširile teme, a formativno su morfološki i
izražajno gotovo iste.) i drugih. Ako
se za analizu Domjanićevih štokavskih stihova smatra osobito važnom dešifrirana
rukopisna ostavština Razmišljanja i zapisi objavljena 1996., iiako su u posljedna dva desetljeća proučavanja i
ocjene Domjanićevih štokavskih pjesama već krenula drugim smjerom (Šicel,
Pavličić), poslije objave Pjesama iz 1933. u Zagrebu 2022. s Jembrihovim
popratnim tekstom, valja zaključiti kako Domjanić, pogotovo na
štokavštini, ni izdaleka nije iščitan te da bi
bilo za očekivati novo vrednovanje njegova opusa, i štokavskoga i kajkavskoga
te njihova međuodnosa.
Na kraju još, neke će čitatelje vjerojatno zanimati koliko je ćirilično izdanje promijenjeno u latiničnome. Vrlo malo, kaže Jembrih: na tri je mjesta futur I. promijenio Domjanićev oblik živjeće u živjet će, snivaću u snivat ću i snivaće u snivat će; ostavio je kako je Domjanić zbog rime napisao u pjesmi Plein airplemićska ruka – sizifska muka te pridjev tavni (tamni) – slavni;imenicu okean prepisao je kao ocean u duhu današnjega hrvatskoga jezika.
Pohvalna gesta
kako se Matica hrvatska ponovljenim izdanjem zbirke Pjesme (1933.) odužila svojemu dugodišnjem predsjedniku Dragutinu
Domjaniću uoči njegove 90. obljetnice smrti.
Đuro Vidmarović o zajedničkoj zbirci pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Boris Domagoj Biletić, „Kajkavsko spravišće“, Zagreb, 2022.
Breberika, biljka i knjiga / Foto Božica Brkan
Nije
čest slučaj da se u koricama iste knjige nađu dva autora. Obično ih je više. U
ovom slučaju riječ je o književnici Božici Brkan i književniku Borisu Domagoju
Biletiću. Božica Brkan je iz Moslavine (rođena 1955. u Okešincu) dok je Boris
Domagoj Biletić iz Istre (rođen 22. ožujka 1957. u Puli). Božica Brkan je svoj
prilog u ovoj zbirci objavila na kekavskom idiomu moslavačkog kajkavskog
govora, dok je Boris Biletić svoje pjesme objavio na istarskoj čakavici. Ovu
činjenicu navodim zbog toga što ona ukazuje ne samo na dva pjesnička susreta
već i na susret dvaju hrvatskih narječja koji funkcioniraju i kao književni
jezici. To je susret ujedno i Moslavine i Istre. Zbog toga je posebno značajan
jer ima i jasne izvanliterarne dosege.
Božica
Brkan je književnica, novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše
standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i rodnom moslavačkom kekavicom
koja je idiom kajkavskog narječja. Autorica je više pjesničkih zbirki i
nekoliko romana, a zatim knjige koja je višegodišnji bestseler a kombinacija je
gastronomskih zapisa književnim jezikom. To su „Enciklopedija špeceraja“
(1990.) i „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.).
Boris
Domagoj Biletić je doktor znanosti, dakle književnik i znanstvenik. Objavljuje
od 1977. poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je i urednik, publicist,
antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa. Osnovao je
1996. vrlo cijenjeni književni časopis „Nova Istra“ koji uređuje do danas a
pokretač je međunarodnih „Pulskih dana eseja“.
Oboje
pjesnika su nagrađivani mnogim nagradama i prevođeni na strane jezike.
Božica
Brkan je svome dijelu zbirke dala lijepi naziv Breberika što je ime jednog
zimzelenog ukrasnog niskog drveća. Kako sama kaže u predgovoru njezina zbirka
je nastala „iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje
prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne Breberike, vazdazelenoga
šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u
šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i
aranžmane“. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma,
njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine
kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak
(prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova:
života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i
ružnoga“. Moslavački florilegij je vrlo bogat. Tu susrećemo obilje zvukova,
boja i mirisa. Npr: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze
majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, noćne frajle, tekoma, kalikant,
belagonije, asparabus, sit, božićnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek
zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak itd.
Uvodna
pjesma „Breberika“ dala je naslov cijeloj zbirci, a po mišljenju pisca ovih
redaka riječ je o pjesmi koja sadrži i autobiografske podatke o autorici,
odnosno njezin svjetonazor.
da pošilamo apollo ovoveki na pusti otok na novu planetu da očemo zakoraknuti pak još nekakav mali korak za čoveka a veliki za se ludi če more još i te jen ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu a ne verujem da su ju pospravili i v ovo zemalsku banku semena negde na severnom polu smrzla se ne bi al pikala bome bi ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu (…) gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde stuk niko ne znal plesti komu se bu i štelo plesti gda grdo pika a su ju buju skorenili če i preveč pika ležeše neg ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri (…)
Na
sličan način, sa mnogo simbolike Božica Brkan piše i o drugome cvijeću. U
literarnom smislu svaki je cvijet personificiran. Zbirka je vrlo homogena i
jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je
njezin zavičajni idiom gotovo nestao.
Boris
Biletić je druga osobnost i drugi mentalni sklop što je vidljivo iz naslova
njegovoga dijela knjige pod naslovom „Ekletika“. Pogovor ovoj zbirci napisao je
poznati istarski književnik Milan Rakovac. Njegov je pogovor također napisan na
rodnoj čakavici. On između ostaloga o Biletićevoj zbirci piše: „U jednoj tek
pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novijih pjesama na čakavici, osjetilo
se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa,
spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće
da, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad na) kako i Martin Luther King, i črni
Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih,
nego:
… črnih da črniji ni črnji ne moru bit. I črnja mrež njimi: E, to bi bilo jeno čine, velo čine… ‘Fellini njim samim’. Ma ke film, make this film!
Pisac
ovih redaka ne osjeća se u cijelosti kompetentan za dublju analizu čakavskih
stihova, ali smijem pomalo prepotentno ustvrditi kako Biletić u svojim pjesmama
rješava neke filozofske i egzistencijalne probleme, ali približavajući se vrlo
često, poput Božice Brkan rodnom krajoliku i rodnom podneblju. Ugodno sam
iznenađen Biletićevom snažnom pjesmom prepoznatljive kršćanske inspiracije, to
se vidi već u naslovu „Krun(ic)a“. Doduše riječ je o složenoj semantici i
višeznačnosti ovog pojma. Međutim, on je teološki potpuno precizan jer je
krunica i kruna svih molitava jer je upućena onome koji nosi trnovu krunu za
sve nas. Zbog toga njezin završetak glasi:
Krun(ic)a Tvoja neka mi je prvo dana, prvo libra i prvo sna.
Brojanje, (s)trpljenje.
U pjesmi „Mira“ Bilosnić piše stihove: Ko ne, Bog je veli i pravi kako čovik na sliku, samo ča je svet, iće sve vrći u – miru.
Oba
ciklusa u ovoj knjizi imaju visoku estetsku vrijednost i predstavljaju veliki
doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Oni osim toga zorno i audijalno pokazuju
kako se vrijednost poezije ne određuje standardom već umjetničkim dosegom. A
taj doseg je stvar duha i nadahnuća, spiritualna činjenica nedohvatljiva
fizičkim dodirom. Zbog toga književno djelo ima ili nema vrijednost bez obzira
je li pisano na dijalektu ili na književnome standardu.
Denis Derk u Političkom magazinu Obzor u rubrici Knjiga na stolu na stranici 35 Večernjeg lista u subotu 10. veljače 2018. pod naslovom Kajkavski prozni soneti iz pera literarne ‘teroristice’ Božice Brkan koja se bori za kajkavski piše kolumnu / kritiku njezine u listopadu prošle godine objavljene zbirke kajkavskih priča “Život večni”.
Njezin “Život večni” iznimno je kvalitetna zbirka nevjerojatno mračnih priča u kojima ona kajkavska upravo fanatična tragičnost itekako dolazi do izražaja.
Božica Brkan, obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.
Pao je jedan društveni sustav, došao drugi. Što je to značilo za nekoga tko je upravo bio u naponu svoje životne dobi? Polazeći od te stvarnosti Božica Brkan raspreda priču o nama samima, našem međusobnom odnosu i odnosu prema Bogu. Nimalo sentimentalno, već brutalno iskreno, ali opet nježno prema pogođenima.
U središtu ovoga pjesničkog događanja, nazovimo to tako, nalazi se krojačica koja je desetljećima radila i onda se našla na ulici. Tzv. pretvorba pojela je tvornicu gdje je radila s drugima. Novopečeni vlasnik pojasnio im je bez imalo srama da im on ništa nije kriv, kupio je samo zgradu a ne i tvornicu. Preostalo im je samo prosvjedovati. Ona, bezimena bivša djelatnica, dolazi u crkvu, spomenik nulte kategorije, i nastoji uzeti mjeru za Kristov grob. Turisti dotle razgledavaju i slikaju. Slijedi monolog u čijem je središtu nesmiljena borba za kruh naš svagdanji. Zbog toga je naša junakinja kadšto i ironična, kao da zavidi Bogu kojemu je ljepše tu u crkvi nego njoj u životu. Na to se kasnije nadovezuju i drugi likovi koji također imaju svoju muku i traže mjesta pod suncem. Jedan je od njih i sin, prigodni haker i rušitelj tuđih stranica, a ona nikako shvatiti što je uradio i zbog čega je došla policija tražiti ga. Nekada, u onom sustavu, svega toga nije bilo. U što se to pretvaraju ova vremena? A opet, nije li nam tek sada svanula sloboda? Jedino nam Bog može pomoći snaći se u svemu tome.
Božica Brkan zanimljivo je isplela ovaj put križa u XVIII. postaja. Nije pošla od uobičajenog vjerskog osjećaja, već od osjećaja društvene pravde. Nastojala je književnošću prodrijeti u srce današnjih događanja i poput Veronike pružiti barem za čas rubac pogođenima. Uspjela je u svojoj namjeri i pomoću svoje junakinje potakla je pitanje zar je baš tako sve to moralo biti?