Na predstavljanju na Dvotočki, jedna od promotorica, dr. sc. Željka Lovrenčić tako je nadahnuto govorila o knjizi Hrvatski književnici / Fotoantologija, da je, uz Božicu Brkan, njezin autor Miljenko Brezak za YouTube pripremio ne jedan (o cijeloj promociji) nego i drugi film izdvojivši izlaganje znanstvenice, prevoditeljice i književne kritičarke bez dlake na jeziku. Izlaganje kani objaviti u nekom od časopisa naslovljeno Između portreta i teksta: vizualni arhiv suvremene hrvatske književne scene.
Prenosim tekst:
Između portreta i teksta: vizualni arhiv suvremene hrvatske književne scene
Hrvatski književnici / Fotoantologija (uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika). Božica Brkan, Miljenko Brezak, Jenio Vukelić. Zagreb: Acumen, 2025., 176 str.
Knjiga Hrvatski književnici / Fotoantologija može se čitati kao reprezentativan primjer intermedijalno koncipirane publikacije u kojoj se dokumentarna funkcija fotografije povezuje s interpretativnim potencijalom književnoga teksta. Objavljena uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, ona nadilazi okvir prigodnoga izdanja te se uspostavlja kao vrijedan prilog vizualnoj i kulturnoj povijesti suvremene hrvatske književnosti, ali i kao promišljen pokušaj arhiviranja jednoga književnog polja u njegovoj ljudskoj i javnoj pojavnosti.
Njezina je posebnost u trostruko strukturiranome autorstvu: fotografski korpus oblikuje Miljenko Brezak, izbor tekstualnih dionica i uvodni esej potpisuje Božica Brkan, a grafičku artikulaciju izdanja ostvaruje Jenio Vukelić. Takva koncepcija proizvodi oblik knjige koji se ne može bez ostatka svesti ni na antologiju, ni na monografiju, ni na katalog, jer počiva na funkcionalnoj međuovisnosti slike, riječi i vizualnoga oblikovanja.
U teorijskom smislu knjiga polazi od pretpostavke da fotografija nije neutralan mehanički zapis, nego medij kulturnoga pamćenja. Portret stoga ne funkcionira samo kao identifikacijski znak, nego kao nositelj javne prisutnosti, autorske samopercepcije i konteksta književnoga djelovanja. U tom je smislu ova fotoantologija i arhiv susreta, nastupa, književnih mreža i kulturnih situacija koje standardne povijesti književnosti nerijetko ostavljaju na rubu interesa.
U koncepcijskom i interpretativnom pogledu osobito je važan prilog Božice Brkan, autorice koja se i u vlastitu opusu učestalo vraća odnosu vizualnoga i verbalnoga zapisa. Njezin uvodni tekst Fotografija više od riječi, riječ više od fotografije usmjerava čitanje knjige prema razumijevanju slike i riječi kao dvaju ravnopravnih semiotičkih sustava, pri čemu ni jedan nije svediv na puku ilustrativnost drugoga, nego se smisao proizvodi upravo u njihovoj uzajamnoj napetosti i dopunjavanju.
Publikacija je nastala iz višegodišnjega fotografskog rada i niza izložbenih prezentacija Brezakovih portreta hrvatskih književnika, što joj daje dodatnu dokumentarnu težinu. Riječ je o dugotrajno oblikovanome korpusu koji nije rezultat jednokratne uredničke selekcije, nego kontinuiteta promatranja književne scene. Brezakovi portreti pritom izbjegavaju efekt insceniranosti te se oslanjaju na mjeru, koncentraciju i osjetljivost za individualni izraz portretiranih.
Osobita vrijednost knjige proizlazi iz načina na koji su portreti povezani s odabranim ulomcima iz tekstova samih književnika. Ti ulomci ne služe kao informativni dodatak ni kao deskriptivni komentar fotografije, nego kao komplementaran autorski glas koji portretu pridružuje i sam tekstualni trag autora. Time se uspostavlja dvostruka reprezentacija književnoga subjekta: vizualna, koja zahvaća fizičku prisutnost i gestu, te tekstualna, koja u okvir portreta upisuje poetiku, stil i autorsku samosvijest.
Dokumentarna vrijednost ove fotoantologije ne iscrpljuje se u činjenici da bilježi imena i lica, nego proizlazi iz njezine sposobnosti da registrira ozračje i mikro kontekste književnoga života. Brezakovi su portreti ujedno i vizualni iskazi: oni uspostavljaju odnos svjetla, kadra i izraza lica na način koji portretirane autore ne pretvara u ilustrativne priloge povijesti književnosti, nego u punopravne nositelje jedne kulturne prisutnosti. U tom su smislu važni i širi recepcijski odjeci ovoga projekta: kritičko čitanje Brezakova fotografskog rada koje je ponudio Đuro Vidmarović potvrđuje da ovi portreti već ulaze u interpretativni horizont suvremene književne kulture.
Kompozicija izdanja pokazuje visoku razinu uredničke promišljenosti. Uvodni esej uspostavlja metodološki i interpretativni okvir, središnji dio knjige donosi portrete u sprezi s tekstualnim ulomcima, a biografski prilozi pri njenom kraju zaokružuju njezinu dokumentarnu funkciju. Takva struktura omogućuje višerazinsko čitanje: kao pregleda suvremene književne scene, kao arhiva jednoga kulturnog trenutka i kao intermedijalno oblikovanoga memorijskog prostora.
I izbor portretiranih autora potvrđuje ambiciju toga izdanja da obuhvati heterogenost suvremene hrvatske književnosti. Zastupljeni su različiti naraštaji, poetike i stupnjevi kanonizacije, pa ono ne uspostavlja zatvoren panteon, nego nudi dinamičan presjek književnoga polja. Time vrijednost ove knjige nije samo reprezentativna nego i dokumentarna, jer pokazuje književnost kao živu mrežu susreta, kontinuiteta i razlika.
Djelo Hrvatski književnici / Fotoantologija stoga je moguće vrednovati kao relevantan kulturni i intermedijalni projekt koji uspješno spaja arhivsku funkciju, estetsku disciplinu i interpretativnu otvorenost. Važnost mu je u tome što suvremenu hrvatsku književnost ne prikazuje samo kroz tekstove i imena, nego i kroz lica, geste, situacije i tragove javne prisutnosti, a njegov se smisao dodatno potvrđuje i kroz recepcijske upise koji ga prate. U vremenu u kojemu kulturna memorija sve češće ostaje raspršena i kratkoga daha, ova knjiga pokazuje da književna scena postaje doista vidljivom tek onda kada se njezini tekstovi, njezina lica i njezino vrijeme sačuvaju u obliku trajnoga i uvjerljivoga svjedočanstva.
Zbog toga je i čitam s osobitim osjećajem zahvalnosti i radosti, svjesna časti da sam i sama uključena u njezin obzor.