Časopis DHK za književnost, umjetnost i društvo Republika, broj 3-4/2024., str. 169.-172. (urednici Tin Lemac i Livija Reškovac), objavio je u cjelini Kritika tekst Domanićeve štokavske Pjesme: u Begradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene latinicom tek 2022. o knjizi Dragutina Domjanića, Pjesme, priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Matica hrvatska, Zagreb, 2022.).
Prenosimo ga:
Božica
Brkan
Domjanićeve štokavke Pjesme: u Beogradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene
latinicom tek 2022.
Dragutin Domjanić, Pjesme (Priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih), Matica hrvatska, Zagreb, 2022.
Predstavljajući u veljači 2020. u DHK knjigu Dragutin Domjanić u novom svjetlu (Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu), autor Alojz Jembrih, kao ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, istaknuo je kako bi bilo vrijedno istražiti Domjanićevu poeziju objavljenu u hrvatskim časopisima predloživši da se napokon i u Zagrebu objave Pjesme (1933.), posljednja i to štokavska, ijekavska Domjanićeva zbirka objavljena za života, tiskana samo tri mjeseca prije smrti, u Beogradu na ćirilici.I 2022., gotovo devedeset godina poslije objavljuje je latinično Matica hrvatska, a priredio ju je Alojz Jembrih, kojis pravom zaključuje da je zbog činjenice što je na ćirilici, ta knjiga do danas ostala gotovo nepoznata hrvatskim književnim kritičarima. A sad se otvara mogućnost da ovi iznimni Domjanićevi stihovi steknu i nove čitatelje.
Moglo bi se reći i u novome svjetlu zahvaljujući popratnoj opsežnoj pogovornoj studiji Alojza Jembriha. Ma koliko u svakodnevici bio nezaobilazan uglazbljenim kajkavskim evergrinima, Kaj (Vre ptčeki spiju…) i Fala, Dragutin Milivoj Domjanić(1875.-1933.) može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe. Jembrih ne dvoji da rođen u vlastelinskom prigorskom dvorcu Krči kraj Adamovca, obrazovanjem doktor prava i zanimanjem činovnik, sudac (životni balast koji je teško podnosio) vrlo aktivan u vodstvu Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i PEN-u, član JAZU, prevoditelj, pjesnik (po tri kajkavske i štokavske zbirke), dramatičar i prozaik, modernist i impresionist, Domjanić zaslužuje više od dosadašnjega čitanja. U pogovoru Uz ponovljeno izdanje Domjanićeve posljedne zbirke Pjesme (1933.) različiti čitatelji mogu naći različite nove teme, a Jembrih vrlo detaljno nastoji dokumentirati svoja polazišta. Piše, primjerice:
Domjanića su neki htjeli proglasiti čistim regionalistom, misleći pri tom na njegovu kajkavsku poeziju, jer je uronjen u zavičajni pejzaž kajkavskoga podneblja iz kojega je crpio slike prirode u svu ljepotu koju je riječima mogao dočarati. No u svojim štokavskim pjesmama on svoju čežnju za pjesničkim slikarstvom prenaša svuda i svagdje. I recentnim primjerima mogli bismo potkrijepiti kako se kajkavska odnosno djalektalna poezija i pjesnici guraju onkraj i preskaču u nacionalnim antologijama, pa ne čudi da se kajkavski kanonski pjesnik propušta čitati na standardu. Kad zagledamo i novije izbore, pa i primjerice Izabrane pjesme koje je Matica hrvatska 1998. objavila – kao i Pjesme – u istoj Biblioteci Parnas,priređivač Mladen Kuzmanović na devedesetak stranica odabrao je 38 kajkavskih i samo 12 štokavskih, ali niti jednu iz beogradske zbirke, koja je sada u Zagrebu objavljena na 200 stranica.
Jembrih smatra
kako se u hrvatskih kritičara pa ni književnih povjesničara o posljednjoj
Domjanićevoj zbirci nije pisalo a još manje spominjalo i da je razlog
zaobilaženju i prešućivanju što je objavljena u Beogradu ćirilicom, ijekavicom,
dakle hrvatskim jezikom. Osim toga, na političkom polju u tadašnjoj Hrvatskoj,
dominacija srpske politike bila je takva da je u intelektualnim krugovima
poticala odbojnost prema beogradskom centralističkom režimu.
Prijatelju Slovencu Božidaru Borku (1896. – 1980.) točno dva mjeseca prije
smrti 7. travnja 1933. Domjanić piše: A ja imam svagdje osjećaj, da se hoće
sve centralizirati u Beogradu. Čast, kad bi mi bili kulturno jedno i kad bi
tamo bio centrum sve naše kulture, ali to nije, a politika je od kulture vrlo
daleko. Riječ je o pjesnikovoj zahvali Borku na prijaznoj i toploj
ocjeni objavljenoj u Jutru njegovih Pjesama izdanima u
Srpskoj književnoj zadruzi te Jembrih šire citira Domjanićevo pismo u kojem
također stoji:Vi ste se sigurno začudili, da ste tamo i mene našli.
Nisam im mogao odbiti, premda se inače s onim sprijeka u mnogo čemu ne slažem.
Ali kultura je druga stvar. U tom se pak ne možemo sasvim razići. Konačno, ja
sam preko 20 godina suradnik Književnog Glasnika, mnoge od pjesama u toj knjizi
su baš i u Glasniku štampane, pa nisam postao manje Hrvat, nego što jesam i
ostajem uvijek.
Iznimno zanimljivo u cjelini Dragutin Domjanić istinski tumač svoje poezije i zbirke Pjesme (1933) Jembrih prenosi Domjanićev razgovor s A. Vešićem iz časopisa 15 dana, III., br. 10 (15. svibnja), 1933., 145-147.u povodu izlaska te beogradske knjige, u kojem pjesnik kaže i: To je moj prvi izbor poslije Matičinog. U toj knjizi su većinom pjesme, koje sam ispjevao u posljednjih deset godina. Skoro su sve štampane po raznim časopisima, ali imade i novih. Pjesme u knjizi sam razdijelio u četiri grupe: Iz kanconijera; Iz teških dana; Slike i Život. Razdijelio sam ih tako, da budu jedne drugima bliže i da tvore sve zajedno jednu cjelinu. Sama riječ Kanconijeri govore kakve su pjesme, premda to je za mene samo neki kostim rokoko u kome se izražavam. Iz teških danasu ratne uspomene. Slike su više objektivne, dočim Život su više subjektivne pjesme.(…)
Odgovarajući na brojna Vešićeva pitanja, Domjanić izjavljuje i kako je sputan poslom te da kakvo veće djelo za sada ne sprema. Svoje vrijeme ne vidi odviše lirskim. Za njega je lirika, kao neki pritajeni osjećaj nježnosti ili ljubavi i ljepote, ono što postoji i u najgrubljem čovjeku. Zato je drži uvijek savremenom. Ne slaže se s kritičarima koji misle da je nastupio „sumrak lirike“, ali misli kako se čovjeku, koji se mora brinuti za svagdašnji kruh slabo pjeva. Također, po njegovu, lirika može biti socijalna, ali samo socijalna ne smije biti. Pjesma mora biti nešto proživljeno, ali i umjetničko! Rak ranu književnoga života nalazi u materijalnim (ne)prilikama i siromaštvu književnika i čitalačke publike, jer za život se mora namaknuti, a za knjige, kako se može. C’est la litterature, citira Verlainea. Zacijelo mu je bilo drago kad je Ljubomir Maraković nalazio da je primijenio na hrvatske stihove simbolistički program Verlaineove Art poétique upravo točku po točku te ocijenioda se pjesme poput Jeseni, Mjesečina, Noć, Tiho prihaja mrak itd. sugestivnom i spontanom muzikom stiha mogu mjeriti s najslavnijim draguljima Verlaineove poezije.
Želeći Domjanića promotriti u kontekstu hrvatske Moderne, Jembrih opsežnije citira upravo Marakovića, koji s Nazorom i Vidrićem, Domjanića vidi njezinim tvorcem, a uoči tiskanja recenzirao je i njegovu beogradsku zbirku. Uspoređujući prvu iz 1909. i posljednju zbirku iz 1933. – obje nose naslov Pjesme – nalazi i slične naslove u obje, primjerice Glicinije. Piše: Domjanićeva je poezija možda ponešto monotona, kad se čita na dušak; ali se zato njen intezitet sve više produbljuje, njena mogućnost izražavanja sve se više izoštrava i profinjuje, te konačno uspijeva da nas snagom svoje sugestivnosti sasvim zaokupi svijetom pjesničke fikcije ili bojama koje pjesnik daje zbiljnosti.
Naveden je primjer balade Ulica u kojoj je nanizano niz slika iz zagrebačke ulice, (…) gdje se Domjanić iskazuje kao pjesnik koji predočuje sve što vidi oko sebe i što ga boli.Iako su muspoticaliplemenitaško podrijelo,ovu pjesmu uzimaju za dokaz da bi, da je odrastao u drugoj životnoj sredini, Domjanićbio najsocijalniji pjesnik ondašnjice.
Ulica
Kako se sve ovo čini daleko,
kao da priviđenje je neko:
Ljudi u gužvi. I hite niz ulicu,
s brigom u licu.
Kao da boje se, hoće li stići
nekud, kud moraju ići.
Mnogom u oku pokornost je tupa,
tako robijaš na robiju stupa.
Drugom u zjeni još sni su iz noći,
ili od bančenja mutne su oči.
U nekom mržnja il zavist je blijeda,
kad one bogate izloge gleda,
gdje ima svega što čovjek zaželi,
gdje mesa rumene se brjegovi cijeli.
A njemu bližnji ni živjeti ne da,
ni do sita jesti.
Padaju konji po sluzavoj cesti,
udara bič, jer se mora izvesti.
Dolaze ljudi i nekuda odlaze,
svi svoje posebne imaju staze,
a jedan drugomu smeta i priječi.
Život sve buči i ulica ječi.
Koliko laži sad prozbore riječi!
Sjene polako niz spratove plaze.
Skoro već lažna će svijetla se palit
i zapad će krvlju se zalit.
A noć će doći negdje sa sela,
gdje bijeda na svakom pragu je sjela.
Auta u šetnji, sve najskuplja marka.
Šofira dama. I vozi psetance,
nakazu malu, al’ japansku pravu,
ljetos i vrpcu je dobila plavu.
A tamo na klupi, na kraju parka,
kunja sad radnik bez posla i hrane.
Dalje, u zakutnih ulica klance
vuku se žene, već nešto i pjane.
Sve se tu prodaje: tijelo i duša,
il se bar prodati kuša.
Koliko djece spred stanova vlažnih
umire sad, dok sa sjednica važnih
idu gospoda i, kako se kaže,
oni zaključiše rat proti bijedi.
A eto prosjak je izbačen blijedi
iz nekog doma što uboge pomaže.
Prljav i poderan, ipak se drznu
(ko zna, u svojoj prostoti il zlobi?)
novom se, finom približiti krznu
što ga za Božić pisarica dobi.
Krzno je meko i kô da je mazi.
Zato ga tako i voli i pazi.
A šef joj dobar, i srca ima.
Pomaže on i siromašnima.
Smrklo se već, i kroz grada dubinu
svijetlo na mlazove blistave sinu.
S ulica prosjake čiste, jer jadno
tamo ih gledat. A biva i hladno.
Kupi ih racija, k noćištu nosi.
Bijedni taj svijet zar i noću da prosi?
– Treba sve čisto bit. Sjutra će dame,
bogate, s prstenjem, mlade i stare,
prosit i – primati milodare.
Svako će dati za ubogoga,
pa i sirotinja mnoga.
Jer piše: „Ljubi bližnjega svoga!“
A negdje iz mraka, al nedaleko,
kao da grubo se nasmija neko.
I kletvu je rekô…
U kritikama Domjanićeve
poezije ne nedostaje pohvala, ali ni prigovora i negiranja. Jembrih je uvjeren
kako će budući ocjenitelj njegove zbirke Pjesme
(1933.) imati mogućnost, potvrditi ili otkloniti i konstatacije primjerice
Branimira Donata (I dok se o Dragutinu Domjaniću, pjesniku štokavskih
stihova, može govoriti kao o stvaraocu mnogih deklarativnih i dekorativnih
pjesama, kada pokušavamo definirati profil njegove kajkavske poezije, onda se
pred nama otvaraju bogate i relativno neistražene perspektive jednoga jezika,
jedne imaginacije, obrisi poglavlja koje nije samo epizoda u povijesti hrvatske
književnosti.) ili Cvjetka Milanje (Dakle, Domjanićevo pjesništvo na
štokavskom jeziku, koje se smatralo umjetnički inferiornim [sic!] i poetički
različitim od pjesništva na kajkavskom jeziku, većinom je nastalo do vremena
kada je on počeo pisati kajkavski, pa je, dakle, ipak zbirka iz 1909.
najcjelovitija i umjetnički najbolja jer su kasnije ‘nadopisane’ pjesme na
štokavskomu u biti neznatno proširile teme, a formativno su morfološki i
izražajno gotovo iste.) i drugih. Ako
se za analizu Domjanićevih štokavskih stihova smatra osobito važnom dešifrirana
rukopisna ostavština Razmišljanja i zapisi objavljena 1996., iiako su u posljedna dva desetljeća proučavanja i
ocjene Domjanićevih štokavskih pjesama već krenula drugim smjerom (Šicel,
Pavličić), poslije objave Pjesama iz 1933. u Zagrebu 2022. s Jembrihovim
popratnim tekstom, valja zaključiti kako Domjanić, pogotovo na
štokavštini, ni izdaleka nije iščitan te da bi
bilo za očekivati novo vrednovanje njegova opusa, i štokavskoga i kajkavskoga
te njihova međuodnosa.
Na kraju još, neke će čitatelje vjerojatno zanimati koliko je ćirilično izdanje promijenjeno u latiničnome. Vrlo malo, kaže Jembrih: na tri je mjesta futur I. promijenio Domjanićev oblik živjeće u živjet će, snivaću u snivat ću i snivaće u snivat će; ostavio je kako je Domjanić zbog rime napisao u pjesmi Plein air plemićska ruka – sizifska muka te pridjev tavni (tamni) – slavni;imenicu okean prepisao je kao ocean u duhu današnjega hrvatskoga jezika.
Pohvalna gesta kako se Matica hrvatska ponovljenim izdanjem zbirke Pjesme (1933.) odužila svojemu dugodišnjem predsjedniku Dragutinu Domjaniću uoči njegove 90. obljetnice smrti.
