Upravo mi je iz Ogranka Matice hrvatske iz Zadra prispjela poveća knjiga na gotovo 550 stranica Domaća rič 15, Zbornik, Zadar 2023. (urednik Ivan Paštar). To je Zbornik radova s međunarodnoga jezikoslovno-književnog skupa Domaća rič 15 održanoga 25. i 26. lipnja 2021. u Zadrupod pokroviteljstvom Zadarske županije i Grada Zadra. Još
pod epidmijskim koronskim maskama. Odmah dodajem kako pripremaju zbornik s
ovogodišnje Domaće riči 16 i odmah pozivaju na Domaću rič 17 u
svibnju 2025. godine!
Naslovnica zadarskoga zbornika sa 550 stranica!
Zaista sam ponosna svojim, u usporedbi s brojnim drugim kako
znanstvenim tako i književnim radovima nevelikim, sudjelovanjem. Meni vrlo
poticajnim. Iako sam u međuvremenu objavila i s Borisom Domagojem Biletićem u
Kajkavskom spravišču kajkavsko-čakavsku botaničku knjigu Breberika i Eklektika,
u Zadru sam predstavila temu biljaka i cvijeća. Tri pjesme na kekavici, govoru
Okešinca mojega rodnog sela: reč je moja vrčak, dva bori i ta moja kej pesma
(str. 475.-479.).
Tekst o cvjetnjaku i okućnici u moslavačkom zavičaju Božice Brkan
Za znanstveni dio, esejistički, odabrala sam temu Jokešinski vrčak https://www.bozicabrkan.com/jokesinski-vrcak-na-15-domacoj-rici-u-zadru/ (str.151-159.), s popisom literature i sažetkom na engleskome. Nadam se da će se možda tko zainteresirati za temu bilo s prirodnjačke bilo s jezične ili koje druge perspektive. Iako će neki pomisliti da se radi o in ekološkoj i klimatološkoj temi, nakanila sam samo sačuvati i prenijeti sjećanje spojivši iskustvo u uređivanju novinarskog priloga Vrt u Večernjem listu, za koji me je Hrvatsko novinarsko društvo nagradilo i Marijom Jurić Zagorskom za najbolje uređen novinski prilog 2000. godine, iskustvo u ocjenjivanju najljepših vrtova i osobito u praćenju hrvatskoga tradicijskog vrta, zaljubljenost od djetinjstva u prirodu i zavičaj te žal zbog promjena i nestajanja bioraznolikosti unatoč množenju industrijskih vrsta. Pokušala sam opisati odnosno usporediti vrste na okućnici otprije pola stoljeća, kontinentalnom kajkavskom/kekavskom vrčaku od sjetve i sadnje do prikupljanja sjemena i plodova, uopće razmnožavanja i širenja, zatim povezanost bilja sa svakidašnjim životom kako biljaka nužnih za preživljavanje te onih samo za ljepotu, bilo lončanica bilo vrtnih, cvjetnica, drveća i grmlja, sve do prenošenja na odjeću, u imena te što je od svega toga još ostao u rječnicima.
Najmanje
cijelo stoljeća moja je Moslavina administrativno podijeljena, u novije vrijeme
u tri županije – Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj.
Okružena je trima rijekama Česmom, Lonjom i Ilovom nad koje se natkriljuje
Moslavačka ili Zaprta gora, nekad otok u Panonskome moru, ostatak kojega je
nedvojbeno čudesno Lonjsko polje. Zanimljive i prirode, povijesti i kulture,
gostoljubiva, vrijedna je svakog otkrivanja. Pogotovo jer od danas i službeno
diči zajedničkim sloganom i logom Moslavina, skrivena zemlja. Skrivena od očiju, ali blizu srca. Pogotovo
radoznalima.
Voditeljica LAG-a Moslavina na suradnicama / Foto Miljeko BrezakPredsjednik odbora za turizam LAG-a Moslavina Janko Kezele predstavlja zajednički turistički regionalni projekt / Foto Miljenko Brezak
Hvala turizmu što je moj zavičaj uspio ujediniti istim ciljevima, kad već mi kulturnjaci nismo uspjeli u ambicioznoj potrazi za regionalnim kulturnim identitetom. Nazdravljam tome moslavačkim škrletom i pozivam one koji je još ne poznaju, pogotovo sugrađane Zagrepčane, da je upoznaju već kroz posebnu promotivnu, prvi put jedinstvenu, elektronički dostupnu, zajedničku ponudu od 20. do 24. travnja. Ali i ne samo tada. I ne samo u gradovima Čazma, Garešnica, Ivanić-Grad, Kutina i Popovača, nego i kroz odabranu ponudu zasad 42 sudionika, od pet vinarija, deset restorana, osam mjesta za aktivan odmor, mjesta za smještaj.
Stol dobrodošlice u Moslavačkoj priči / Foto Miljeko BrezakPuna dvorana Moslavčana i njihovih gostiju / Foto Miljenko Brezak
Predstavljeno je to danas u proljećem probuđenoj šumi dojmljive Moslavačke priče u Maloj Ludini, biranim riječima brojnih, a pogotovo voditelja projekta voditeljice LAG-a Moslavina Anice Lenart i predsjednika Odbora za turizam LAG-a Moslavina Janka Kezelea. Moslavina vas očekuje svojim bojama, zvukovima, mirisima i okusima da je otkrijete.
Dugogodišnje suradnice na korist svoje Moslavine: Vesna Glavica, Božica Brkan i Slavica Moslavac / Foto Miljenko BrezakZa uspomenu iz Moslavačke priče Snježane Ožetski (prva zdesna) / Foto Miljenko Brezak
U gledanoj rubrici Lov na antikvitete (dodajem: i onim što/tko će to tek postati!) u emisiji Dobro jutro, Hrvatska (urednica Mirela Micek, voditelji Ivana Vilović i Mirko Fodor) na prvom programu HTV-a u subotu 6. veljače 2021. ugostio me je kao čuvaricu baštine njezin dugogodišnji kreator i doajen na području antikviteta Jura Gašparac. Poslovično u smokingu s leptirkom (ako ne pokazuje goli torzo!).
Iz Lova na antikvitete u Dobro jutro, Hrvatska: Jura Gašparac, Božica Brkan i Ivana Vilović (S HTV-a presnimio Miljenko Brezak)
Pripovijedali smo i čitali moje kekavske pjesme o fašniku, tradicionalnim običajima ophoda i maskiranja te hrani u to oskudno zimsko vrijeme, neposredno prije ulaska u korizmu, post, odricanje i introspekciju uoči Uskrsa.
Domaćin u smokingu J. Gašparas s B. Brkan (S HTV-a presnimio Miljenko Brezak)
Ilustrirali smo priču kraflama uživo, pola vijeka starom crvenom dugoselske Gorice (i nju je povijest također otpisala!), inače banjicom iz naše studentske sobe bez frižidera, tabletićem s vezenim motivom s mojih Oblizeka te drugim mojim knjigama. A zatim i fotografijama slastica iz duboke masti od spuščanaca, trešča ili podrapanih gača do slavonskih listarića i dalmatinskih fritula i hroštula, pa sve do kolumbijskih churra, a da ne spominjem vremeplov fašničke povorke iz mojega Okešinca u Križ s paljenjem lutke fašenjka koji je, utvrđeno je na suđenju, uvijek za sve kriv. Jako lijep odjek. Neki su se raspitivali za kontakte, jer da imaju nešto što bi moglo zanimati gospona Gašparca.
Prugodna adventska elegancija iz Klovićevih dvora prije pet godina: Jura Gašparac i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)
Kako i ne bi, kad je, tvrdi, Jura Moslavinu zavolio preko mojih tekstova, a zahvaljujući tome smo i surađivali, primjerice prije pet godina na adventskoj izložbi antikviteta koju je organizirao u Klovićevim dvorima, gdje sam na njegov poziv publiku odvela u povijest zagrebačkih adventskih slastica. Potom smo se i naslikavali do mile volje u inscenaciji krasnih komada starinskoga mebla što ih je sam odabrao za ugođaj. Dojmljivo je da u cijelom Zagrebu nisam uspjela naći slastičare koji bi nam ispekli zamišljene starinske slastice: ili to ne peku ili, rjeđe, nisu imali vremena od narudžaba!
Okešinske mačkare u Križu vjerojatno 1987. godine (Fotografija Miljenko Brezak)Okešinčani u Križu još na gumenjaku ranih osamdesetih 20. stoljeća: četvrta slijeva Jelica Brkan, Božičina mama
Nije zgorega podsjetiti da je Jura Gašparac začetnik sajma antikviteta na Britancu, prije osam godina adventskih izložbi u Zagrebu koje su se prelile u nagrađivan ulični Advent. Nisam ni pomislila kako je prošlo već petnaestak godina od dojmljiva serijala 45-minutnih emisija Lov na Antikvitete, koji je Gašparac radio također za HTV. Rado bih, ali po njegovu mišljenju nije uputno, šire pisala o zbirkama poput čestitki, posuđa i drugoga, što ih je Jura Gašparac prikupio znanjem i zaraznom zaljubljenošću, predanošću i upornošću. Skidam kapu Juri što nas šarmantno i nenametljivo okuplja da se zagledamo u svijet oko sebe, pa i onaj prošli, i da ne propuštamo doznavati i vrednovati što je od toga trenutačna modna, tržišna, a što, i kad je potisnuta i zaboravljena, čak nešto sitno i maleno – neprocjenjiva trajna vrijednost.
Kućni antikvitet: pola stoljeća stara banjica za mast, proizvod propale dugoselske Gorice (S HTV-a presnimio MIljenko Brezak)
Objavivši tekst na svom webu i post na fejsu o portretu i izboru pjesmama na webu Čovjek-časopis, na koji sam slučajno natrapala, stigla sam do zanimljivih objava autora izbora Željka Belinića. Dok sam istraživala tko je i što je, skromno mi je u inbox poslao link na svoj Facebook, na post u kojem predstavlja moj roman Ledina. Objavio ga je prije gotovo godinu dana, 21. lipnja 2019. godina!
Dio posta Zeljka Belinića o Ledini Božice Brkan
Unutar njega je i malena, ali meni zanimljiva i vrlo poticajna polemika o romansiranom, mojem literarnom i našem moslavačkom kajkavskom. Uz drugo, gospodin Belinić je za svoj argument odabrao i HTV-ovu emisiju Kekavica Božice Brkan iz serijala Bilješke o jeziku Marije Siriščević. Iz dijaloga u postu tako dolazimo da zanimljiva razmišljanja o Moslavine kao mrijestilištu govora(Tihana Ledić), a Marija Lamot, zagorska književnica i filozofkinja, krapinska profesorica, koja je kao dijete često boravila u Križu kod svog ujaka, velečasnoga Ivice Hršaka, piše:Odgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko. Mogu samo zahvaliti na odabiru i mene, i romana, i odlomka na kekavici, a cijeli post donosimo na blogu u Kritikama i recenzijama:
Dio dijaloga s čitateljima posta o kekavici iz romana
BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:
De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”. Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo?
Ako u svakome zlu ima i nekog dobra, zašto ga ne bi bilo i u gunguli s korona virusom? Da se ne traži lijek za Crovid 19, tko bi se sjetio pisati o Sumamedu i o njegovih četvoro izumitelja? Iako je zagrebački azitromicin danas jedan od najprodavanijih antibiotika uopće, plivaši Slobodan Đokić, Gabrijela Kobrehel, Gorjana Radobolja-Lazarevski i Zrinka Tamburašev i dalje su ostali samozatajni unatoč tome što je ekipi još 2000. Američko kemijsko društvo u Washingtonu dodijelilo priznanje heroja kemije za unapređenje globalne dobrobiti čovječanstva.
Plivin tim izumitelja Summeda iz 1980. / Izvor: Internet
Ne čudim se zapravo, jer onda su bila takva vremena: pišući za svoju Enciklopediju špeceraja kolumnu o vegeti 1990. prvi sam put na šarm smjela uopće javno otkriti zatajeni tim predvođen Zlatom Bartl koji je izumio vegetu trideset godina prije. Koliko se sjećam nisu posebno materijalno nagrađeni, a ne vjerujem ni da je tim izumitelja Sumameda, koji je kao patent međunarodno priznat prvi put u Bruxellesu 1982. U to sam vrijeme u Vjesniku pratila i sektor zdravstva, ali nije ni Pliva time mnogo paradirala. Uostalom, tek je mnogo poslije izum iz njezina Istraživačkog instituta preko Pfizera zaživio veliki farmaceutski biznis. Bilo je to, uostalom, prije interneta, pa su i postojeći tekstovi u printu iz maestralne Vjesnikove arhive možda digitalizirani u nekom, ne osobito dostupnom arhivu.
Zahvaljujem stoga Expressu i autorici Bojani Mrvoš Pavić što su mi otkrili kako je u toj sjajnoj četvorci i moja zavičajka Moslavčanka Gabrijela Kobrehel. Rođena je kao Vazdar 1. ožujka 1941. u Obedišću, susjednom mojemu rodnom selu Okešincu. Jako se ponosim njome!
Prema Hrvatskoj enciklopediji, hrvatska je kemičarka, diplomirala 1964. na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala 1977. U Istraživačkom institutu Plive istraživala je kemijske transformacije antibiotika, napose u smjeru sinteze novih makrolidnih antibiotika, a tu je s kolegama i sintetizirala novi antibiotik. Objavila je 25 znanstvenih radova, a više od 20 izuma zaštitila patentima u nas i u svijetu. Ne znam koliko se talentiranim i upornim istraživačima i sam izum Sumameda isplatio. Biograf navodi kako je Gabrijela Kobrehel dobitnica više nagrada (Pliva i HAZU), a Hrvatska gospodarska komora dodijelila joj je 1987. Zlatnu kunu za životno djelo.
Skromne tekstove i u printu i digitalne prati uglavnom jedna te ista zajednička fotografija kvarteta, nepotpisana detaljno, tako da ne znam, recimo, ni koja je od tri gospođe na fotografiji moja Gabrijela Kobrehel. Teško, uostalom, da bi imena izumitelja znao i uspješniji od natjecatelja u Milijunašu. Što ti je svijet? Kriteriji, prioriteti: da je neka posvuduša ili influencerica, ne bi bilo ničega što o njoj ne bismo znali!
Stvarno je dobar osjećaj kada više od dvadeset književnika svoje uratke – ne čita samima sebi. U Kloštru Ivaniću, kojega je moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić okrstio Moslavačkom Atenom, obično i je tako, brojna zainteresirana publika, a osobito je bilo u petak, 25. listopada 2019. na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, one književne, što ga je uz Mjesec hrvatske knjige ponovno organizirala vrijedna i kulturi i baštini predana Udruga Prijatelji Kloštra predvođena Suzanom Đurom.
Sudionici 2. Susreta crvene i bijele Moslavine u Kloštru Ivaniću 25. listopada 2019. / Fotografija Miljenko BrezakSamo dio publike u kloštranskom Pučkom domu / Fotografija Miljenko Brezak
Ugostili su ponajprije Slavicu Moslavac, omiljenu etnologiju iz Muzeja Moslavine Kutina, koja je ime svoje stručne autorske knjige Crvena i bijela Moslavinai posudila ljudima od lijepe riječi koji su u potrazi za svojim regionalnim kulturnim identitetom, budući da se Moslavina već cijelo stoljeće politički održava odijeljena, u novije vrijeme u tri županije – Zagrebačkoj, Bjelovarsko-bilogorskoj i Sisačko-moslavačkoj.
S predstavljanja knjige Nemoj mi to govoriti Božice Brkan: Katarina Brkić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Slavica Moslavac i Dragutin Pasarić / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan iz nove knjige čita pjesmu za Obiteljski radio Ivanić / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavac je, uza sve drugo, priredila i dio izložbe-scenografije zanimljiva kloštranskoga kulturnog događaja, kakav se, osobito u manjim mjestima i uz vrlo malo novca, ne viđa svaki dan. Kloštranci su izložili i sačuvane stare tekstilne predmete, dakako crveno-bijele, kakve su bile i nošnje Angelina iz kloštranskoga KUD-a, koje su večer oplemenile starim moslavačkim napjevima poput I ja jesam moslavačko dete, Po gorici tužna tica, Prolazim kroz selo, Bledi mesec, Oj, mladosti moja.
Pjesnikinja iz crvene Moslavine i doktorica znanosti Senka Rendulić Slivar / Fotografija Miljenko Brezak
Đurđa Bukelić Rožić iz Ivanić Grada svjetski je ugledna haiku pjesnikinja i prevoditeljica / Fotografija Miljenko BrezakIvica Novosel iz Kloštra Ivanića, agronom u mirovini, nastupio je prvi put i tek je pred objavljivanjem prve knjige pjesama / Fotografija Miljenko Brezak
Izložene su također i knjige nekih od autora sudionika trosatne književne večeri u koju je predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović uveo govoreći o malo poznatoj književnoj Moslavini i piscima poput Mije Stuparića, Mate Lovraka, Slavka Kolara, Sime Mraovića, Stjepana Barnasa i drugih.
Dok ne radi u popovačkom bolnici ili predaje budućim hrvatskim CSI-jevcima, dr. sc. Dražen Kovačević uređuje vrijedna izdanja poput Kajkavske moslavačke lirike, časopisa Moslavačko zrcalo… / Fotografija Miljenko BrezakIzuzetno talentirana (na oca Jadranka?) književnica, glumica i vlasnica kazališta Lana Bitenc oduševila je nastupom / Fotografija Miljenko BrezakŽeljka, treća književnica u obitelji Bitenc, tremu je imala bez razloga / Fotografija Miljenko Brezak
U dosad najvećem broju iz najviše mjesta Moslavine predstavili su se autori koji su rođeni i(li) žive u Moslavini ili je njihovo pisanje na neki drugi način vezano uz Moslavinu, ali su vrlo različiti temama, književnim vrstama, stilom, umjetničkom razinom, jezikom ili životnim nazorom. Odazvali su se: iz Zagreba Lana Bitenc, Božica Brkan i Đuro Vidmarović; iz Ivanić Grada Đurđa Rožić Vukelić, Stjepan Rožić, Željka Bitenc, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Miljenko Šimunović i Kaja Mišković; iz Popovače Dražen Kovačević; iz Križa Tihomir Mraović; iz Lipika Senka Rendulić Slivar; iz Vrbovca Katarina Zadrija; iz Kutine Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Tea Bojić i Ante Juretić; iz Kloštra Ivanića Ankica Pribanić i Ivica Novosel. Čitali su poeziju i prozu, ali su i glumci izvodili i odabrane dramske tekstove.
Crveno i bijelo uživo: Angeline / Fotografija Miljenko BrezakZa uspomenu, a možda i za povijest: u sredini iz Udruge Prijatelji Kloštra Suzana Đura, etnozaljubljenik i skupljač predmeta Stjepan Đurić i Božica Brkan orkužene članicama Angelina / Fotografija Miljenko Brezak
Također je na večeri predstavljena i knjiga Nemoj mi to govoritiBožice Brkan, o kojoj su govorili Katarina Brkić i Đuro Vidmarović, a pjesme je čitala autorica.
Da je Slavica Moslavac samo zapjevala ‘Ćeri mila prvi glas kao što je 3. prosinca 2018. na predstavljanju istoimene pjesmarice u Muzeju Moslavine Kutina, a ne treći kao što inače pjeva u svojim Rusalkama, njezina kći Lana Moslavac, prema mišljenju publike, mogla bi je uvrstiti u nezaboravan aufštafirung, osebušek. No, iskusna etnologinja je mladu i šarmantnu pravnicu, koja svira možda i desetak starih instrumenata, odavno nepopravljivo uvela u etnosvijet te su zajedno autorice spomenute pjesmarice, druge poslije Urodila žuta dunja prije gotovo desetljeća.
Slavica i Lana Moslavac sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Čak 64 uglavnom dosad nezabilježene pjesme uobičajeno s tekstovima, ali i neuobičajeno i s notnim zapisom (notografija Lana Moslavac) i ako se plešu plesnim koracima (kinetografija Goran Knežević). Svakoj je pjesmi naznačen i izvor, pa je, neovisno pjeva li se i pleše i drugdje neporecivo i moslavačka i/li posavska. Tako je ‘Ćeri mila zabilježena u Donjoj Gračenici, Cvijeće moje, plavi jorgovaneu Samarici, Dođi dragi ti i tvoj kolega i I ja jesam moslavačko dete(a I ja jesam posavsko deteu Posavskim Bregima!) u Kutini, Kiša padau Kloštru Ivaniću, Mera me je namerilau Potoku, Široka je Moslavinau Repušnici, a Sunce nam se na pol dana kreće u Ivanskoj i tako dalje.
Rusalke – šest pjevačica i jedna sviračica/ Fotografija Božica Brkan
Time je Slavica Moslavac pripremila baštinski aufštafirungi za KUD-ove i vokalne skupine poput njezina posljednjega projekta Rusalki, koje su u šestoj godini uspješnoga postojanja ovom pjesmaricom postale i izdavačem. Kada je prije 30 godina startala u kutinskome Muzeju Moslavine, jedva da se itko mogao sjetiti ikoje baš moslavačke pjesme, a još rjeđe je ona bila zapisana notno ili zvučno. Posljednji je čas da je zabilježena ta narodna vrijednost iz 19. i 20. stoljeća iz ruralnog prostora, budući da nestaje sa životnim i društvenim kontekstom, primjerice zajednički poljoprivredni poslovi, kakav S. Moslavac uvodno opisuje.
Naslovnica pjesmarice
Glazbena ostavština opisana je stručno i zanimljivo – prigodno ilustrirana – kao relikt prošlosti i sjećanje na davna vremena, neovisno o tome je li naglasak na zabavnom ili obrednom. Svatovske, jurjevske, ivanske i druge još žive popijevke od 18. stoljeća naovamo neprestano se mijenjaju i uglavnom ih doživljavamo sentimentalno, iako su one sličice života, eto sada i ukoričene.
Rusalke u drugom izdanju / Fotografija Božica Brkan
Govoreći o baštini širega zavičaja, jednom su prigodom prema citatu Slavice Moslavac, Ivica Ivanković i Miroslav Dolenec Dravski istakli kako će sve zapisano i snimljeno od starih i mudrih žitelja ovih lijepih i zanimljivih krajeva nesumnjivo poslužiti kao korisna građa za prepoznavanje ljudi, običaja i alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali te djela koja su činili svim nedaćama usprkos. Pjesme su to o ljudima, težacima, o sretnoj ili zabranjenoj ljubavi, ljepoti zavičaja koja nas okružuje, o godišnjim ophodima protkanim mitskim bićima i praslavenskim vjerovanjima na koju se naslanja kršćanska tradicija isprepletena sa onim pučkim, jednostavnim i iskonskim.
Iz knjige: zapis teksta, glazbene linije i plesnih koraka
Tomislav Habulin u uvodu pjesmarice ističe:
Glazbeno tradicijsko nasljeđe Moslavine, kako sjeverne tako i južne, a potom i Posavine pripada širem području panonskog bazena. U novijem glazbenom sloju oslanja se na tercno dvoglasje uz pojavu tzv. rožnih kvinti. Tonski opseg napjeva rijetko prelazi pentatonski raspon, pa time veseli raznolikost i maštovitost glazbene građe u zapravo relativno skučenom glazbenom tonskom opsegu. Model glazbene interpretacije ne razlikuje se od svih drugih hrvatskih kulturnih područja kod kojih napjev započinje jedna darovita solistica (počimalja, pojčimala), koja vodi osnovnu melodiju napjeva od početka do kraja, a ostatak zbora se pridružuje skupnom glazbovanju u pratećem glasu paralelnom glazbenom dionicom čineći tako zaokruženu cjelinu i sklad.
Kutinske Ivančice upravo su se vratile s francuske turneje / Fotografija Božica Brkan
Podsjećam da je Slavica Moslavac, uz brojne druge, objavila i, osim u dvjema spomenutima, i u knjigama Narodne pjesme i plesovi Moslavine i Kad zasvira lane moje, Mate Šulek objavio je glazbenu ostavštinu gračeničkoga kraja u knjigama Lijepi si, lijepi moslavački kraj te u Pjesme i plesovi Moslavine i šire Hrvatske, a Ankica Đurinec ovjekovječila je voloderski kraj u knjizi Okreni se moje kolo malo. Nekoliko KUD-ova, često surađujući baš sa Slavicom Moslavac, izdalo je i nosače zvuka.
Etno Siscia postoji tek šest mjeseci / Fotografija Božica Brkan
Time je suradnja predanih stručnjaka (dr. sc. Joško Ćaleta, akademik Jerko Bezić, Goran Knežević…) i zaljubljenika upravo predvođenih i u različiti oblicima spajanih u radionicama pjevanja i plesa, smotrama, priredbama i drugim projektima zahvaljujući baš Slavici Moslavac, preraslo i vlastitu misiju osiguravajući zanimljiv miraz, augfštafirug, osebušek, ne samo Moslavčankama i Moslavčanima nego i ukupnoj nacionalnoj etnobaštini. A sve koje makar samo zanima, iz Ćeri mile mogu doznati o tome tko je djevojci jedra raskopčao, ali i o počimaljama, tercnom dvoglasju, pentatonskom rasponu, drmešu, pjevanju a capella,o solističkim glazbalima poput samice, dvojnicei tekstove koje je pjevali naši preci katkad i prije više od dva stoljeća.
S Rusalkama, za uspomenu / Fotografija Miljenko Brezak
20181204
linkovi
Video zapis naslovne pjesme ‘Ćeri mila izvedene na predstavljanju knjige
