U Kloštru Ivaniću na 2. Susretu crvene i bijele književne Moslavine, 25. listopada 2019. promovirana je nova zbirka poezije Božice Brkan. Katarina Brkić o zbirci Nemoj mi to govoriti Božice Brkan napisala je:
Božica uporno i uspješno ide dalje sa svojim ženskim viđenjem i pristupom životnim temama. Do sada je obuhvatila u romanima, pripovijetkama i pjesmama velik dio svojega života, života svoje obitelji, svojega sela, svoje Moslavine i svojega Zagreba. Težište je, prirodno, stavljeno na život žene; njezin, njezine majke, tete, bake jedne i druge i prembabe koja je otišla tam negde pri vragu, u Ameriku. Tu su i druge žene koje pronalazimo po stihovima, kao i u njezinim prethodnim knjigama. A piše se i iz njihove perspektive. Perspektive koju imaju žene. Ovaj način pristupa temama i način pisanja odavno se naziva ženskim pismom. U prošlom stoljeću to je pismo značilo eksperiment, igranje tehnikama pisanja, čak vratolomijama. Božica tu i tamo poskoči, preskoči iz svoje kekavštine i u pjesme ugradi moderni urbani izraz, „umreži“ (izraz koji sama koristi u zbirci pripovijedaka na standardnom jeziku UMREŽENA) sebe i njega u kontekst. Jer, ona je žena umreženog vremena i interneta. I to pokazuje i u ovim pjesmama. Veoma je zanimljivo pratiti kako ona to s lakoćom radi.
U proznom uvodu u zbirku piše da je ovo samokritika naživo … i napismeno, da je ona oproštaj i opraštanje. S majkom.
Vrijedi vidjeti njezine riječi iz toga uvodnog dijela:
„Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavičajni kekavski govor.“
„Bilježila sam, bilježila i tako su nastali tekstovi, pa i ova knjiga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim.“
Zapravo, odavno su nam rekli uvaženi mislioci da svaka umjetnost nastaje potaknuta bolom. I najbolje je da to prihvatimo i priznamo.
„… koliko smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale (smo) bliskije, moja majka i ja. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti (naj). O tome govori ova knjiga.“
„Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka – roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim fazama, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi.“
„… ove moje pjesme su samo nastavak/nastavljanje našega razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti … tj. pisati, pisati…“
I sad moramo biti svjesni da se taj razgovor nastavlja u ovim pjesmama i kad majke više nema. U ovom njezinom predgovoru, i iznad njega, lebdi jedna sasvim svoja velika pjesma koja se ne vidi, koja se samo osjeća. I sada se dalje u pjesmama zna, kao što se je i prije znalo, što bi koja kojoj rekla.
Pjesme su u ovoj zbirci i štokavske i kekavske, kakav je zapravo i autoričin život. Gdje joj zatreba, u istoj pjesmi izmiješa narječja. Onda, kad joj zatrebaju oba. Kekavskim izgovara ono što se ne bi tako bogato moglo izreći u standardu. Činjenica je da narječja obogaćuju jezik. Pa tako na kekavštini govori ono što ne bi bilo tako suptilno, lijepo, umilno, čak kada se nalazi i u nekoj laganoj psovci.
Božica u ovoj zbirci ima i modernih tema, s modernim ritmom stiha (što često pod modernim podrazumijeva i namjerni nedostatk ritma). Tako se ona u pjesmi REBRA, čiji je naslov dvosmislen – igra riječima i mislima, iako joj nije do igre. Pa nas vara rebrima čokolade i rebarcima na koja se ide u restoran. Bitno je i tko će ju na njih pozvati. U pozivu na rebarca, kaže, vidi se i ljubav. Pjesnikinja nas time malo izvoza i kroz stihove i kroz život. Tko to nebi htio. Ovaj će postupak tu i tamo ponovo koristiti i time pridonijeti raznolikost, i to ne samo tema i književnih postupaka, nego i našem doživljaju. Jer čitatelj traži ugodu, ali i razonodu. U pjesmi STRAH kaže doslovce samo ovo:
„daj mi moj strah / što sam ja bez svoga straha“
To kaže kao naredbu i kao zaključak. I ne treba nam obrazloženje.
U pjesmi NAJ KVARITI ZABAVU LUDEM nailazimo na puno rijetkih, mnogima zaboravljenih riječi i konstrukcija iz svakodnevnog govorenja. Govori o selskim veseljima, jer …. „zakej bi svet bil tekar suzna dolina/ … kej bi se čovek tomu smejal i podsmejaval /… kej ludi očeju… da jim bu … ležeše /… naj … kvariti zabavu ludem … kej kakov gnus…/ Tancati se more i na pešu veru/ … do zajne pijače … se si domundžavaju ko bu platil tu zajnu ko je kulko spoplačal /… bu smeja kej i plača svim do guta…“ Sljedećih izreka ili samo sintagmi, u pjesmi koja je dobar uzorak za prikazati zbirku i u ovom smislu, sjetit ćemo se i uglavnom ih razumjeti:
„… to tebe ionak ne ni z žepa ni vžep / … ak te ko kej … pita dobro a ak te ne pita još i bole /… a kej je komu zabava naredila vrag ti po zabave /… tiraš bogme mak na konec / …smeješ se … al ne kej bi ti bilo do smeja zide više to kej cmijuganje /… moreš se i smejati kulko očeš da očeš. Svakako u ovoj pjesmi valja pokazati i autoričinu umreženot u suvremenu svakodnevicu kojoj još uvijek pripadaju i dijalekti:
„… sakojake smo račune poplačali već i z internetom … i kej se ne bi tu i tam na čiji račun i nasmejali …“
Idući polako po pjesmama nailazimo i na vlakove v Zagrep i z Zagreba, na stanice koje znače odlaske i dolaske i po koji promašaj, na Namu koja je bila svetinja za našu pa i kasnije generacije, na svečanosti kupovanja školskih knjiga u Zagrebu, sendviče od somerice na nekoj klupi sa strane, prsne karamele z pateke ili dućana sa staklenim flašama za bumbone, gledanje TV-a u zadružnom domu, kasnije po imućnijim kućama gdje smo i u mojem selu vjerojatno išli ljudima na živce. A osim najbližih od ženskoga roda, u zbirci su i tata i muž i sinek s frčkama – u mojoj Repušnici je to ženski, a u Božičinom Okešincu muški rod! – i susjeda kuma, i kondukteri, i oni ljudi po zabavama, i doktori i njegovateljice u staračkome domu, i naravno – i tako dalje. Pa zbirka živi na svim područjima čovjekove prisutnosti.
Budući da je zbirka prvenstveno o mami i za mamu, za sve riješeno i neriješeno, prema kraju idemo uz pjesmu OTPUSNO PISMO, jedno od onih opreznih, i sad već pomalo nevažnih … „iz kojega se ne vidi dijagnoza … svi peru ruke (i stvarno i u prenesenom značenju)“, a poslije treće operacije … „su ti ukrali nove šlape a poslije i um.“ Prema kraju slijedi pjesma ZA PUTOM u kojoj mama govori u autoričinoj svijesti što je već prije i zauvijek izgovorila … „nakajnam se ja / saki ali saki bogoveni dan / pem denes pem des pem / če pošla morti i prejdem / za putom sem / otkak sem došla.“ Htjeli, nehtjeli, i mi smo s njom za putom i kao da ovim riječima i nama pomaže ići. Baš zato što je ona već otišla. I tako nas ova zbirka, u kojoj imamo još puno toga iščitati, i koja je na Božičin način izrasla iz bola temeljenog istovremeno na sitnim radostima i svijesti o konačnosti, vodi pročišćenju i prihvaćanju neminovnosti života, i onoj drugoj.
