Nerudina Sjećanja u prijevodu Željke Lovrenčić maestralna – Umjesto kave 8. studenoga 2021.

Željka Lovrenčić. Fascinantne biografije i bibliografije, koju bi sama na graničkim prijelazima po cijelome svijetu započinjala sa escritora y traductora odnosno spisateljica i prevoditeljica, doktoricu znanosti i svjetsku putnicu dugoga jezika nerijetki, neskloni joj i zavidni (ima takvih!) nastoje svesti tek na prevoditeljicu. Tekstovima se poznajemo desetljećima, a izravno, ali intenzivno ne više od desetljeća, posebice kroz Upravni odbor DHK, čije smo članice, te na književnim putovanjima koja je organizirala – ja sam imala priliku putovati u Australiju, Kolumbiju i nedavno u Crnu Goru – uvijek s povodom kao što su važne knjige, panorame hrvatskoga pjesništva, koje priprema zdušno, predanošću zaljubljenice. Još otkrivam kako to da ne piše poeziju, a rado je i često prevodi i kakva je to obostrana ljubav Željke i hispanistike.

Povod za još jedan naš razgovor je knjiga Pabla Nerude Priznajem da sam živio/ Sjećanja, koju je objavila Iris Illyrica 2020., uredila Ivana Glavaš Bakija, a prevela – Željka Lovrenčić.

Naslovnica Nerudine knjige u prijevodu Željke Lovrenčić

Svi, poput Borisa Rašete u Expressu, hvale prijevod u kojem je obilje zaista raznovrsnih Nerudinih zapisa, koji će se sigurno citirati poput nobelovčevih ljubavnih pjesama, a nerijetko su lucidni poput onoga: Ja sam profesor života, sumoran proučavatelj smrti, a ako vam ovo što ja znam ničemu ne služi, nisam ništa rekao; rekao sam sve… Kako si odabrala za prijevod ovu knjigu obujmom i temama sveobuhvatnu knjigu, dopunjeno izdanje knjige kojom je 1974. trebao biti proslavljen Nerudin 70. rođendan? Nije ga doživio, jer je umro 23. rujna 1973., tek koji dan poslije državnog udara u Čileu i ubojstva njegova prijatelja, čileanskog predsjednika Salvadora Allendea. I prvo izdanje objavljeno je posmrtno (materijal su sredili Matilde Urrutia i Miguel Otero Silva), a drugo, pripremljeno 2016. i 2017. godine, obogaćeno je brojnim recentnim autobiografskim materijalima (predgovor i bilješke uredio je Dario Oses).

Izdavač Iris Illyrica predložio mi je da napravimo prvi hrvatski prijevod, jer je prema prvome originalnome izdanju u Beogradu knjiga prevedena davne 1975. godine. Zaklada Pabla Nerude u Čileu tražila je životopis prevoditelja i kako sam s Ivanom Bakijom Glavaš iz Iris Illyrice radila već pet, a u tisku je sada i šesta knjiga, nekako smo se svi međusobno opredijelili jedni za druge.

Koja Ti je to prevedena knjiga?

Šezdeset i sedma sa španjolskoga i na španjolski, od toga je 20 na španjolski. Nerudu nisam do sada prevodila. Za izložbu o Pablu pisala sam 2004. u povodu 100. obljetnice rođenja što smo obilježili katalogom Život i djelo Pabla Nerude uz izložbu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici za ravnatelja Josipa Stipanova u suradnji s Veleposlanstvom Čilea. O prvoj Nerudinoj knjizi pjesama Pjesme u suton pisala sam u Zborniku koji je objavila Gradska knjižnica, također u povodu 100. rođendana kad je knjižnica s Veleposlanstvom Čilea organizirala međunarodni simpozij hispanista.

Željka Lovrenčić, 2018. / FOTO Miljenko Brezak

Kako se si se uopće opredijelila za prijevod Nerudinih Sjećanja?

Jako volim Čile. Živjela sam u njemu ukupno pet godina, što u Punta Arenasu kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Školi stranih jezika, a što kao diplomatkinja u Veleposlanstvu RH u Santiagu. Dakako da jako volim i Nerudu, vrhunskoga pjesnika. Bila sam u nekoliko njegovih kuća. U Isla Negri više puta, upisala sam se i u knjigu dojmova. Bila sam ondje i u okviru međunarodne suradnje DHK s kolegama književnicima Borisom Domagojem Biletićem i Mladenom Machiedom, čini mi se 2012. Prevela sam i tri romana Čileanaca hrvatskih korijena, koji u toj zemlji uživaju veliki ugled.

Željka Lovrenčić ljetos u Španjolskoj / FOTO Mladen Budimir

Koliko dugo si prevodila Priznajem da sam živio?

Petsto stranica nije lako prevesti, a pogotovo je veliki izazov ovako raznolika knjiga s mnogo pjesničkih opisa, politike, publicistike. Intenzivno sam radila dva mjeseca u vrijeme pandemijskoga lockdowna doma, po dvanaest sati dnevno, što inače ne mogu. Nije bilo ni posla, ni fitnisa, ni frizera, ničega, a i mužić mi je fino kuhao.

Uz to, prekrasan je to tekst, poetičan, raznovrstan, svjedočanstvo vremena iz ne tako davne čileanske povijesti, španjolskoga građanskog rata s Lorcom i spašavanjem ljudi kada je Neruda bio konzul u Parizu. Mnogo je zanimljivosti o Nerudinu odnosu prema politici, putovanjima, političkim strankama, ljubavi, poeziji i lijepim stranama života, jer je Neruda bio i veliki hedonist.

Željka Lovrenčić ovoga ljeta na putovanju Španjolskom / FOTO Mladen Budimir

Jesi li doznala nešto o Nerudi što još nisi znala? Osim da je, kako je napisao Denis Derk u Večernjem listu, od uvjerenog komunista do hedonista i zavodniku koji živi poeziju? Je li ti bilo teško prevoditi nešto što je izvan tvojih životnih poimanja i stavova, primjerice prema tvrdom komunizmu, Staljinu…?

Ne. Većina sadržaja mi je i prije bila poznata. Možda sam samo doznala više detalja o poznatim činjenicama. Iz doba mladosti, o odnosu s maćehom, o brakovima, o čvrstim političkim stavovima, neovisno slagali se s njima ili ne.

Što ti je u tome bilo osobito zanimljivo?

Željka Lovrenčić u rujnu na putovanju u Crnu Goru u epidemijskim uvjetima / FOTO Božica Brkan

Životopis čovjeka koji je živio u burnim vremenima i bio diplomat, pjesnik, svjetski putnik i živio je na nekoliko kontinenata. Posebno teško kao prevoditeljici, a i urednici vjerujem, bilo je teško uskladiti sva ruska i kineska imena. Težak posao preko više izvora.

Kako uopće prevodiš? Kada čitam tekst, čini mi se s lakoćom, pomno biranim riječima. Često se pitam kako prema ipak tuđem jeziku nađeš tako lijepe riječi u materinskom… Pitam se kad je nešto iz španjolskoga u hrvatski stiglo kao crveno, rumeno, a kad kao purpurno.

Prevodim najprije doslovno, a onda u drugoj redakciji teksta biram, tražim bolje, kako kažeš pomno birane riječi, kako bih iz jednoga jezika prenijela u drugi najplemenitije izvorno napisano značenje. Isto uklapam u stil koji želim postići.

Imamo i drugih hispanista, ali ne prevode često s hrvatskoga na španjolski i to na
različite španjolske, da tako kažem, od onoga u Španjolskoj do svake od zemalja u Latinskoj Americi.

S književne promocije odabranih hrvatskih pjesnika u Cetinju s veleposlanikom RH u Crnoj Gori Veselkom Grubišićem i domaćinom Božidarom Proročičem

Osim što sam hispanistica, ja sam i komparatistica, bavim se i time. A članica sam i Hispanističke književne akademije od 2020. Hispanistički je svijet zaseban, rekla bih, ima svoju kulturu i svoj važan trag u svijetu, a bome i Latinska Amerika u književnosti ima važnih pisaca. U tome sam od svoga magistarskoga rada 2001. Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu do danas.

Što upravo radiš?

Prevodim roman Angosta kolumbijskog književnika Hectora Abada Faciolincea. Pripremam se za Hrvatski festival svjetske književnosti u Zagrebu, na koji dolaze Andres Morales Milohnic i Oscar Barrientos Bradasic, poznati čileanski književnici koje sam također prevodila na hrvatski. Među mnoštvom čileanskih autora čija sam djela prevela na hrvatski posebno bih istaknula izvrsnog pisca Roberta Ampuera, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova i nagrađenika u Kini. Njegove su romane Ljubavnici iz Stockholma i Grčke strast objavile nakladničke kuće Mozaik knjiga i AGM 2008. odnosno 2016.

A, naravno, prevodim i naše književnike na španjolski. Španjolski jezik svjetski je važan jezik, ponegdje i jači od engleskoga, a i u SAD je već drugi jezik, odmah iza engleskoga. Zato mislim da je važna promidžba hrvatskih autora na španjolskom, pa nastojim naše dobre književnike prevoditi i objavljivati po cijelom hispanističkom govornom području, od Španjolske do Meksika, Kube i Čilea.

 20210824 – 20211107