Goran Gazdek – Božica Brkan

12. Fra Ma Fu festival reportaže i reportera sredinom studenoga u Zagrebu – Umjesto kave 24. rujna 2026.

Prošloga je tjedna u srijedu, 16. rujna 2026. Društvo Virovitičana u Zagrebu prvu svoju jesensku tribinu posvetilo rođenome Virovitičaninu Franji Martinu Fuisu i Fra Ma Fu festivalu reportaže i reportera nadahnutu njime. Gost tribine Goran Gazdek, osnivač i direktor festivala, voditelj programa i glavni selektor, a uz njega i Ivana Žada i Sandra Pocrnić Mlakar, od početka njegovi glavni pomagači da bi se oživjelo sjećanje na njihova gotovo zaboravljenoga sugrađanina i na njegov neobičan život i bogato stvaralaštvo.

Neven Petrović i Goran Gazdek na tribini u Društvu Virovitičana u Zagrebu (Foto Miljenko Brezak)

Franjo Martin Fuis iliti Fra Ma Fu, kako se potpisivao pod novinske tekstove, jedan je od najpoznatijih hrvatskih reportera tridesetih godina prošloga stoljeća i pionir moderne fotoreportaže i turističkog novinarstva. Hrvatsku je obilazio biciklom, prerušavajući se u skitnicu kako bi izbliza upoznao život ljudi s društvenog ruba, fotografirao vlastite reportaže i, uz drugo, pisao scenarije za stripove Andrije Maurovića. Priča se kako je bio špijun i kako je poginuo bježeći u partizane kad mu se avion srušio na nepristupačnom dijelu Velebita. Zanimljivo je da je svake godine festival imao i posebno dizajnirane majice, a najomiljenija je upravo s avionom koji je doletio iz glave virovitičkoga dizajnera, autora stripova, ilustratora i umjetnika Davora Shunka.

Zajednička fotografija kao najava Novinarske trilogije, nove knjige Božice Brkan

A Festival reportaže i reportera Fra Ma Fu od 2015. godine okuplja novinare, književnike, fotografe, strip-autore, filmaše i druge pripovjedače i to uz zanimljive izložbe, promocije knjiga i filmova, tribine, predavanja i druge događaje, na svojevrstan način putujući Hrvatskom od starta u Virovitici preko Fažane, Brijuna i Daruvara do Đurđevca, a 12. festival će se po svemu sudeći održati u Zagrebu u HND-u sredinom studenoga, oko Fuisova rođendana.

Sandra Pocrnić Mlakar prisjeća se početaka u rodnom gradu (Foto Miljenko Brezak)

Kako sam imala priliku sudjelovati na većini tih susreta, s osobitim se veseljem prisjećam prvoga festivala na kojem sam imala priliku i čast govoriti o reportaži, kraljici novinarstva, s kojom sam sama ušla u pisano novinarstvo i za koju sam dobila svoje najvažnije novinarske nagrade. Šteta da nismo snimili, jer tada sam govorila u obranu raznovrsnosti i kvalitete i to upravo reportaže, jer su se mediji, osobito tiskani, upravo tada ubrzano sunovraćivali, ujednačivali se, osobito su tekstovi postajali formati, copy past i PR te sluškinja fotografije koja ionako govori tisući riječi. Poslije me je, uz drugo, u Višnjici 2017. Sandra Pocrnić Mlakar novinarski portretirala uživo, a počašćena sam i radionicom i razgovorom u Đurđevcu s dr. sc. Tomislavom Levakom, predavače na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima.

Pisala sam također i o više gastrozanimljivosti predstavljenih na festivalu, od prvoga slavonskog pjenušca, slastica koje su kreirali školarci, lokalnoj juhi, torti, novinarskim kuhanjima itd.

Ivan Žada čita Fuisove pjesme, koje je uz prošlogodišnji festival uknjižio Veljko Krulčić (Foto Miljenko Brezak)

Na zagrebačkoj tribini sam imala potrebu pohvaliti upornost kolega što važan dio novinarstva i kulture dovode iz metropole u provinciju i što su šireći priču o Fra Ma Fu, reporterima i reportaži unatrag desetljeća skrenuli pozor na tu važnu, plemenitu rubnu vrstu između novinarstva i književnosti i na neki način vratili je iz dobrih starih novinarskih vremena u sadašnjost i naznačili joj mjesto i u medijskoj budućnosti, neovisno bila socijalna, politička, ekonomska, gastronomska…, ali primjerena mediju koji je objavljuje. Kada novinarstvo svakodnevno lavira između fakcije i fikcije, najvažnije je – ne odustati od (provjeravanja) činjenica.

Publika odabrana, ali vrlo zainteresirana (Foto Božica Brkan)

Festival je uveo nagrade i skretao pozor i na dobre reportaže i na dobre reportere i to ne samo u tiskanim medijima nego i u svima drugima koji su se u međuvremenu razvijali i razvili, a s njima, nužno, i reportaža kao novi sadržaj prilagođen samim medijima od mainstreama radijskih i televizijskih do internetskih, primjerice na YouTubu i društvenim mrežama, makar u citatu, kratkićima. Gazdek je to povezao s potrebom da se u vremenu brzih i površnih informacija ponovno vratimo ljudima, terenu i autentično ispričanoj priči.

Goran Gazdek s najljepšim dizajnom Fra Ma Fu Festivala (Foto Miljenko Brezak)

Goran Gazdek novinarsku je karijeru započeo 1980. godine kao novinar Glasa Slavonije, a bio je i glavni urednik Bjelovarskog lista te radio na Radio Daruvaru, Osnivač je i glavni urednik portala Virovitica.net. Pokrenuo je i uređivao portale Pivnica.net i Framafu.com. Danas djeluje kao slobodni novinar. Kao utemeljitelj i direktor Festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu G. Gazdek je za njegovo pokretanje bio nominiran i za nagradu Europske federacije turističkih novinara POVELJA F.E.S.T. Trenutačno je i član Izvršnog odbora Hrvatskoga novinarskog društva, kojem je bio i potpredsjednik, a predsjednik je Studijskog instituta za novinarstvo, kulturu i obrazovanje.

Pitanja, pitanja, pitanja…otvorena za istraživnje slavnoga novinara i putopisca (Foto Božica Brkan)

O svim tim i drugim temama razgovarali su Goran Gazdek i voditelj tribine Neven Petrović, predsjednik Društvo Virovitičana u Zagrebu.

Ovce koje piju more Stanka Ferića – Umjesto kave 15. svibnja 2019.

U nepunih pet godina postojanja Fra Ma Fu festival reportaže i reportera možda nije uspio zadržati posustajanje kraljice novinarstva, ali je podsjetio na mnoge vrlo talentirane reportere. Jedan od njih nesumnjivo je i moj dugogodišnji suradnik u Večernjakovu Vrtu Stanko Ferić, koji je svijet neprestano iznova otkrivao i opisivao ga i snimao.

Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)

Još prije dvije godine, stjecajem okolnosti kad sam i ja bila ondje predstavljena, trebao je biti predstavljen tom izložbom na Pustari Višnjica, ali je njegova izložba fotografija o Kornatima u slavonsku pastuharnu donijela dašak juga, Dalmacije, kamena, mirisnoga bilja i mora tek 12. svibnja 2019. Bio je to središnji događaj projekta Fra Ma Fu festival u gostima kojim su Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (SINKO) iz Virovitice i Zbor turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva s Pustarom Višnjicom u zelenuHrvatsku doveli plavu – otoke Murter i Kornate. (Ne bih ja bila ja da ne dodam kako su Dalmoši Slavoncima i novinarima pripremili gulaš od kornatske janjetine s bižima!)

Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)

Ovce, dakako ne piju more, ali su odličnu badzuŠibenčani prodali pridošlici Feriću, koji je, kao što bi svaki radoznao novinar, krenuo za pričom na Kornate i još se nije zaustavio u potrazi za još boljom i još boljom pričom.Unatoč brojnim aktivnostima, iznenadilo me je, a to mi je majstor otkrio tek poslije, kako su Ovce koje piju more njegova uopće prva izložba u karijeri započetoj 1973. godine!

Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)

Jako sam ponosna – a i Franjo Martin Fuisodnosno Fra Ma Fu, koji je prije gotovo osamdeset godina pišući reportaže i o Kornatima nadahnuo održavanje festivala – ljepotu koju je i tu ovjekovječio kao što je to činio na Vrtovim stranicama pišu o ljudima, gastronomiji i sličnim temama. Itekako se sjećam oduševljenja Vrtovom kolumnom Žabarom na peškariji, gdje je otkrivao manje poznate morske vrste i načine, često nesvakidašnje, pa i kontinentalne, kako ih blagovati.

S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)

Stanko Ferić je rođen 10. lipnja 1954. u Starim Mikanovcima u općini Vinkovci. Do 1986. živio je i radio kao novinar, javni i kulturni djelatnik u Slavonskom Brodu, a od 1986. živi i radi u Šibeniku. Profesionalni novinar od 1976., publicist od 1979. Radio je kao profesionalni novinar Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Vjesnika, Poleta, Slobodne Dalmacijete kao dopisnik i suradnik brojnih drugih časopisa i revija (Arena, Studio, Nautika, Playboy, Vikend, Hrvatski zemljopis, Orka, Hrvatska arhitektura itd.).

Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)

Šef dopisništva Večernjeg lista u Šibeniku bio je od 1987. do 1998., kada preuzima dopisništvo Jutarnjega lista. Te, 1998. godine osniva prvi samostalni obrt za izdavačku djelatnost, opskrbu medija vijestima, informacijama i fotografijama u Dalmaciji. Od 2008. kao medijski poduzetnik pokretač je i urednik časopisa za odgoj, obrazovanje, kulturu, zaštitu baštine i promicanje šibenskih zavičajnih vrijednosti Šibenik tm / Volim Šibenik koji od početka 2015. izlazi pod imenom Volim Šibenik.

Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića

Ferić je autor jei turističkih edicijaMurterski otočni brevijar, vodič po Kornatima i Nacionalnom parku Kornati (Murter, 1999.), Rijeka Krka i Nacionalni park Krka (Šibenik, 2000.), U slast! gastronomsko-turistički vodič Šibensko-kninske županije (Šibenik, 2000.) te projekta Šibenski takuin & šibenski bagatin suvenirski novac (Šibenik 2013. i 2014.).

Nakon godina: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak) — Nakon godina ponovni susret na izložbi: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Stanko Ferić piše mi:

“Trenutačno na internetu uređujem časopis Volim Šibenik (ranije se zvao Šibenik tm), koji ćeš naći upišeš li u tražilicu volim šibenik, ili volim šibenik.issuu. To je online kiosk putem kojeg raspačavam časopis koji izlazi od 2011. Do sada su objavljena 64 broja. Kao Šibenik tm izlazio je kao vrlo luksuzni i ambiciozni dvomjesečnik na 86 stranica. Zatim ga je pogodila kriza pa je na traženje čitatelja nastavio izlaziti u trliš-izdanju (na običnom novinskom papiru). Uspjeli smo ga uzdići do respektabilne naklade na boljem papiru, ali manjem broju stranica pod novim imenom Volim Šibenik, ali je i tom tiskanom izdanju presudio novi udar krize. Od početka 2018. časopis izlazi samo u digitalnom obliku. To i nije tako loše jer je čitanost iznenađujuće velika, ali mi je ipak žao jer ja sam čovjek od papira, a još uvijek imamo i dosta čitatelja koji ne vole ili ne znaju konzumirati novine na internetu. Imamo pedesetak čitatelja kojima šaljemo PDF pa ga oni sami printaju u lokalnim kopirnicama.

Izložbu su ozvučili mali mandolinisti iz Osnovne škole Jezer pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija MIljenko Brezak) — Izložbu su odlično ozvučili mladi otočki mandolinisti iz Osnovne škole Jezera pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija Miljenko Brezak)

Za tebe će biti zanimljiva izdanja časopisa pod imenom Volim Šibenik jer imaju redovitu rubriku GASTRO BAŠTINAu kojoj ćeš naći puno starih, zanimljivih, bizarnih i urnebesnih recepata. I prije toga smo imali gastro rubriku, ali je ona četiri godine bila podređena brendiranju Rudolfa Rudija Štefana, vlasnika restorana Pelegrini koji je ove godine drugi put dobio Michelinovu zvjezdicu.

Uz časopis koji izlazi mjesečno, Diana (Ferić, supruga, također odlična novinarka, op. B.B.) i ja imamo elektronički medij na internetu ŠIBENIKNEWS koji se odaziva na www.mok.hr . Inače, piše mi dalje novinar i urednik koji ne odustaje od novinarstva neovisno o mediju i krizama, naš časopis deklariran je i registriran kao časopis za kulturu sjećanja (te, čuvanje i promicanje zavičajnih vrijednosti i baštine). Imali smo viziju neke vrste franšize (Volim Brod, Volim Zagreb, Volim Osijek, Volim Split…) ali nismo uspjeli pronaći ekipe koje bi u svojim sredinama pokrenule takve časopise. Smisao projekta bio je u razmjeni tekstova i sadržaja.”

Neumorni Stanko Ferić još u potrazi za svojim ovcama koje piju more.

20190514 – 20190515

Linkovi

Gulaš od kornatske janjetine s graškom na Pustari Višnjica

Fra Ma Fu u gostima na Pustari Višnjica: Murteranima bošpor iz Sopja

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Mikeški jestevnik iz Srednje strukovne škole na ponos svih Virovitičana

Pišem sretan, a stroj piše štetan – umjesto kave 25. rujna 2017.

Od gradske rubrike Vjesnika, od olovnog sloga i skalpela na fotomontaži zapisujem u novinama objavljene i preventivno ispravljene tipiće. Objavih o njima i nekoliko zezantskih novin(ar)skih tekstova. Ima tu i u ono vrijeme ne bezazlenoga, a kao slučajnog drugi Tito, a i onih koji stvarno zazivaju Freuda. Moji najčešći osviješteni tipići su premetanje slova: sva su na broju, ali nisu poredana kako treba

Ali nije mi tema ljudska greška, nego pisanje stroja, strojeva zapravo, od računala do mobitela, i automatsko ispravljanje. Isprva sam za njih imala ispriku jezik, te engleski te poljski, te skučen vokabular. Pa, uostalom, dodavala bih sama sebi, nisam li se dovoljno naklala i s nekim živim lektorima, redaktorima, korektorima, rirajterima, urednicima…, koji su u mojem tekstu umjesto prpošne stilogenosti, primjerice zagrebačkoga žargona ili zavičajne kekavice, nalazili najobičnije tipiće i ine gluposti, kako su procenjivali, obično poludoučenih novinara. O stroju, recimo, nikad to ne bih ni pomislila.

Koliko sam se samo sa strancima vlasnicima bivših novina bezuspješno nauvjeravala o dijakritičkim znacima recimo! Još bi i shvatili S i Š, C i Č, ali još i Č i Ć!? Tu mi ni Poljaci nisu pomogli s trojnim svojim lucidnim glasovnim šuškavcima S, SZ, ś itd. A tko se nije nagnjavio s engleskim I, verzalom koji bi iskakao kad god, a ne samo kao prvo lice zamjenice. Netom sam se nagnjavila jer mi, zbog poljskih veza mojega računala, kad god napišem hrvatski malo iskače riječ slučajno istoga značenja na poljskome napisana s poljskim prekriženim l odnosno ł koje nije l nego neslogotvorno, kazališno poput engleskoga w – mało, a kad, na primjer, napišem hrvatski iz piše poljski meki ž s točkom, a iż nikako ne znači iz.

Poisključivala sam – ma nisam sama, nemam ni pojma o tome ni živaca za to! – sva automastska ispravljanja da nemam grešaka i više nego što ih imam i do nedotupanih posve, koje ne vode računa čak ni o broju slovnih mjesta da ne kažem charactera, karaktera: umjesto hvala – heal, umjesto onih – onion, umjesto poruka – pork, umjesto izvojevati – izvoljevati, umjesto savršen – završen, umjesto Božica – Nožica (ali barem velikim slovom!).

Štoviše, čestitam ne fejsu na novoj TV-emisiji na HTV 1 Svijet aplikacija u subotu svome potomku Ivanu Brezaku Brkanu i njegovim kolegama, netokratima, a naknadno me upozoravaju da umjesto Netokracija piše Birokracija (!?) i to velikim slovom. Mobitel mi u poruci prijateljicu Živana krsti Izvana. Dobro da se nije uvrijedila na mojoj nepismenosti! Toliko je glupo, da se ne želim ispričavati ni bolnim, ukočenim prstima podastirući dijagnozu. Vidim da Goran Gazdek ima na početku prenošenja mog posta o grafičkom oblikovanju Fra Ma Fu festivala reportaže i reportera Ponisno, pa se smijemo i nagađamo je li htio napisati Ponizno ili Ponosno. Ispada, poslije vidim, ponosno.

Dakle, rekoh, i danas baš krenem napisati sretan, a on piše štetan. To već i nije bezazleno. Jučer na fejsu pišem Vasko (Lipovac), a on piše Vraški, pa onda metodom lakšeg otpora ostavih, a fb-frendovi uhvate se za to i vraški postane čak i moj motiv, Miljenko Brezak, kako nešto fotka na izložbi. A on potpisuje fotku, pa njemu umjesto Vasko piše Vlakovi.

Takve bedastoće u kojima pokušavam naći logiku može stvarno osmisliti samo stroj, zapravo čovjek za stroj. Stvarno se bojim kad se stroj otrgne s uzice i počne misliti što kao ja mislim. Nije li naša Moslavčkanka Marijana Petir predlagala unaprijed zakon za odgovornost kad humanizirani roboti nešto zgriješe? Svi su govorili: ona konzervativka… A ja se ježim, ježim se!

Pokušavam zasad samo uporno ispravljati stroj/strojeve, dok on/oni nudi neke svoje ograničene sulude varijante, a ja odlučim biti upornija, tvrdoglavija, pa ponekad stroj stvarno i odustane! Pomisli i on valjda da pametniji popušta?

Neki poduzetni start up mogao bi na tome zasnovati novu igricu. Sigurno bi imala dobru prođu i zaradu. Ili barem količinu lajkova. Moji mladi it-ovci govoreći o programima, aplikacijama mogu podsjećati neprestano, obvezatno, da ograničeno ne može biti nego ograničeno. Kako da stroj preraste svoga ograničenoga, nedoučenog kreatora? I danas je stoj bajao nešto sa pekao i rekao. A vi mislite da je slučajno, kad želim napisati pročitajte i pamtite, stroj mi sugerira pišući: pročitajte i pazite.

20170702 – 20170924