Ovce koje piju more Stanka Ferića – Umjesto kave 15. svibnja 2019.

U nepunih pet godina postojanja Fra Ma Fu festival reportaže i reportera možda nije uspio zadržati posustajanje kraljice novinarstva, ali je podsjetio na mnoge vrlo talentirane reportere. Jedan od njih nesumnjivo je i moj dugogodišnji suradnik u Večernjakovu Vrtu Stanko Ferić, koji je svijet neprestano iznova otkrivao i opisivao ga i snimao.

Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)

Još prije dvije godine, stjecajem okolnosti kad sam i ja bila ondje predstavljena, trebao je biti predstavljen tom izložbom na Pustari Višnjica, ali je njegova izložba fotografija o Kornatima u slavonsku pastuharnu donijela dašak juga, Dalmacije, kamena, mirisnoga bilja i mora tek 12. svibnja 2019. Bio je to središnji događaj projekta Fra Ma Fu festival u gostima kojim su Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (SINKO) iz Virovitice i Zbor turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva s Pustarom Višnjicom u zelenuHrvatsku doveli plavu – otoke Murter i Kornate. (Ne bih ja bila ja da ne dodam kako su Dalmoši Slavoncima i novinarima pripremili gulaš od kornatske janjetine s bižima!)

Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)

Ovce, dakako ne piju more, ali su odličnu badzuŠibenčani prodali pridošlici Feriću, koji je, kao što bi svaki radoznao novinar, krenuo za pričom na Kornate i još se nije zaustavio u potrazi za još boljom i još boljom pričom.Unatoč brojnim aktivnostima, iznenadilo me je, a to mi je majstor otkrio tek poslije, kako su Ovce koje piju more njegova uopće prva izložba u karijeri započetoj 1973. godine!

Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)

Jako sam ponosna – a i Franjo Martin Fuisodnosno Fra Ma Fu, koji je prije gotovo osamdeset godina pišući reportaže i o Kornatima nadahnuo održavanje festivala – ljepotu koju je i tu ovjekovječio kao što je to činio na Vrtovim stranicama pišu o ljudima, gastronomiji i sličnim temama. Itekako se sjećam oduševljenja Vrtovom kolumnom Žabarom na peškariji, gdje je otkrivao manje poznate morske vrste i načine, često nesvakidašnje, pa i kontinentalne, kako ih blagovati.

S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)

Stanko Ferić je rođen 10. lipnja 1954. u Starim Mikanovcima u općini Vinkovci. Do 1986. živio je i radio kao novinar, javni i kulturni djelatnik u Slavonskom Brodu, a od 1986. živi i radi u Šibeniku. Profesionalni novinar od 1976., publicist od 1979. Radio je kao profesionalni novinar Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Vjesnika, Poleta, Slobodne Dalmacijete kao dopisnik i suradnik brojnih drugih časopisa i revija (Arena, Studio, Nautika, Playboy, Vikend, Hrvatski zemljopis, Orka, Hrvatska arhitektura itd.).

Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)

Šef dopisništva Večernjeg lista u Šibeniku bio je od 1987. do 1998., kada preuzima dopisništvo Jutarnjega lista. Te, 1998. godine osniva prvi samostalni obrt za izdavačku djelatnost, opskrbu medija vijestima, informacijama i fotografijama u Dalmaciji. Od 2008. kao medijski poduzetnik pokretač je i urednik časopisa za odgoj, obrazovanje, kulturu, zaštitu baštine i promicanje šibenskih zavičajnih vrijednosti Šibenik tm / Volim Šibenik koji od početka 2015. izlazi pod imenom Volim Šibenik.

Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića

Ferić je autor jei turističkih edicijaMurterski otočni brevijar, vodič po Kornatima i Nacionalnom parku Kornati (Murter, 1999.), Rijeka Krka i Nacionalni park Krka (Šibenik, 2000.), U slast! gastronomsko-turistički vodič Šibensko-kninske županije (Šibenik, 2000.) te projekta Šibenski takuin & šibenski bagatin suvenirski novac (Šibenik 2013. i 2014.).

Nakon godina: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak) — Nakon godina ponovni susret na izložbi: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Stanko Ferić piše mi:

“Trenutačno na internetu uređujem časopis Volim Šibenik (ranije se zvao Šibenik tm), koji ćeš naći upišeš li u tražilicu volim šibenik, ili volim šibenik.issuu. To je online kiosk putem kojeg raspačavam časopis koji izlazi od 2011. Do sada su objavljena 64 broja. Kao Šibenik tm izlazio je kao vrlo luksuzni i ambiciozni dvomjesečnik na 86 stranica. Zatim ga je pogodila kriza pa je na traženje čitatelja nastavio izlaziti u trliš-izdanju (na običnom novinskom papiru). Uspjeli smo ga uzdići do respektabilne naklade na boljem papiru, ali manjem broju stranica pod novim imenom Volim Šibenik, ali je i tom tiskanom izdanju presudio novi udar krize. Od početka 2018. časopis izlazi samo u digitalnom obliku. To i nije tako loše jer je čitanost iznenađujuće velika, ali mi je ipak žao jer ja sam čovjek od papira, a još uvijek imamo i dosta čitatelja koji ne vole ili ne znaju konzumirati novine na internetu. Imamo pedesetak čitatelja kojima šaljemo PDF pa ga oni sami printaju u lokalnim kopirnicama.

Izložbu su ozvučili mali mandolinisti iz Osnovne škole Jezer pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija MIljenko Brezak) — Izložbu su odlično ozvučili mladi otočki mandolinisti iz Osnovne škole Jezera pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija Miljenko Brezak)

Za tebe će biti zanimljiva izdanja časopisa pod imenom Volim Šibenik jer imaju redovitu rubriku GASTRO BAŠTINAu kojoj ćeš naći puno starih, zanimljivih, bizarnih i urnebesnih recepata. I prije toga smo imali gastro rubriku, ali je ona četiri godine bila podređena brendiranju Rudolfa Rudija Štefana, vlasnika restorana Pelegrini koji je ove godine drugi put dobio Michelinovu zvjezdicu.

Uz časopis koji izlazi mjesečno, Diana (Ferić, supruga, također odlična novinarka, op. B.B.) i ja imamo elektronički medij na internetu ŠIBENIKNEWS koji se odaziva na www.mok.hr . Inače, piše mi dalje novinar i urednik koji ne odustaje od novinarstva neovisno o mediju i krizama, naš časopis deklariran je i registriran kao časopis za kulturu sjećanja (te, čuvanje i promicanje zavičajnih vrijednosti i baštine). Imali smo viziju neke vrste franšize (Volim Brod, Volim Zagreb, Volim Osijek, Volim Split…) ali nismo uspjeli pronaći ekipe koje bi u svojim sredinama pokrenule takve časopise. Smisao projekta bio je u razmjeni tekstova i sadržaja.”

Neumorni Stanko Ferić još u potrazi za svojim ovcama koje piju more.

20190514 – 20190515

Linkovi

Gulaš od kornatske janjetine s graškom na Pustari Višnjica

Fra Ma Fu u gostima na Pustari Višnjica: Murteranima bošpor iz Sopja

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Mikeški jestevnik iz Srednje strukovne škole na ponos svih Virovitičana

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan

Ako reportaža kao vrsta teksta i uopće kraljica novin(ar)ska, pa i reporteri te cijelo novinarstvo uostalom i idu k vragu, Fra Ma Fu festival reportaže i reportera iz godine u godinu raste iznad svih očekivanja. Brojčano, kako sudionicima tako i mjestima održavanja te još više različitim sadržajima. I Franjo Martin Fuis, kultni reporter i putopisac na biciklu s hlačnicama uvučenima u čarape da mu ih ne uhvati lanc, bio bi zadovoljan: imao bi tema k’o u priči! K’o u vrijeme između dva svjetska rata kada je nevjerojatnim novinarskim i kreativnim instinktom slijedeći teme šalabajzao Hrvatskom, nerijetko i prerušen, sve dok se bježeći odnosno leteći u partizane avionom nije survao u smrt.

Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan

No, dok je reportaže u našem svijetu i našem vremenu sve manje, kao nekad, kraljica, vrsta na prijelazu između novinarstva i književnosti, u svakom slučaju lijepo pisanje, i nauštrb nje kraljevi kojekakvi drugi, sve manje novinarski formati, ne samo plaćeni nego međuvrste, hibridi, hermafroditi, surogati, festival njoj posvećen sjaji kao uzor i to ne samo u novinarskim okvirima, nego turističkim, organizacijskim itd. Bravo organizatori, bravo SINKO Institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, zezantski a zapravo vrlo seriozno i točno nazvane institucije.

Jedan od organizatora, moj omiljeni kolega (nisam ni znala da je direktor festivala!) Goran Gazdek, nagrađivan što za pisanje a što za organizaciju, s kolegama iz virovitičkoga ogranka HND-a, također nagrađivanim novinarom Ivanom Žadom i brojnim drugima, ne bi bio tako uspješan da nema mnogo manje novca od htijenja da se učini nešto za sebe i kolege sad više ne samo iz cijele Hrvatske, nego iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Toliko su dobri da im dajte još manje novca i još ih manje podržavajte!

Prepoznatljiv i festivalski web fejsbook prema webu

Početkom rujna održan već Treći Fra Ma Fu Festival u Virovitici, Slatini, Pustari Višnjici i drugim mjestima od 7. do 10. rujna 2017., na kojem sam imala čast opet sudjelovati i na okruglim stolovima i u predstavljanjima (osobito gastropredstavljanju), ponovno se iskazao uza sve drugo i kao već postojani brand/brend, sjajnim dizajnom.

Vratim se doma, pa vidim na fotkama organizatore u crnim i goste u bijelim majicama, prepoznatljivih sa dva prethodna a ipak drugačijega trećeg festivala, jednako a ipak smislena varijacija na temu, pa pregače glumaca-kuhara za novinare, pa platnene vrećice za nošenje, pa promo-materijali od ulaznice za koncert Gustafa i penkala do šećerćića za kavu i letaka s pozivom da se navrati na izložbe od stripa do fotografije, promocije od romana do ne-znam-čega, pa akreditacije (organizator, gost), pa pisaljke, pa blokići za novinarske bilješke i pisanje uopće s programom projekta za koje moj sin, kolega i netokrat, i poslom i po dobi kompetentniji od mene, Ivan Brezak Brkan kaže tako jednostavno i tako dobro! Imaš jedan viška?

I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom

I je! Sve napravljeno za novinare i za sponzore i za publiku, ali ne piarovski nego baš novinarski. Korisno. Predviđam da će se uskoro o slučaju Fra Ma Fu festa pisati kao o ukupno zanimljivom i vrlo uspjelom primjeru, slučaju, case study. I to ne samo novinarski!

A dizajneri, agencije, sajmovi i tko li sve ne ocjenjuje logotipe, dizajn, kampanje, projekte…, sjetite se festivala Fra Ma Fu! Autor grafičkoga rješenja je, valja osobito istaknuti, Davor Šunk, svestrani (osim grafičkim dizajnom bavi i dječjom književnošću, stripom, ilustracijom, fotografijom…) ili, kako sebe zezantski naziva, samohrani umjetnik te jedan od kulturnih i društvenih aktivista, pogrešno je reći lokalnih, ponajmanje provincijskih, virovitičkih, mikeških, s obzirom na međunarodni odjek festivala i njegova znakovlja. Nadam se zaštićenoga.

S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva / Fotografija Miljenko Breza — S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva Davor Šunk / Fotografija Miljenko Brezak

Ne mogu ispričati priču ni o Fra Ma Fu festivalu ni o Davoru Šunku, a da iz umjetnikova intervjua Sandri Pocrnić Mlakar za Virovitica.net o stripu ne dodam i podatak kako je i inače veliki poklonik Fuisova djela i njegove životne filozofije, uza sve drugo i vječni znatiželjnik i putnik koji iz egzotičnih zemalja donosi fotografije i putopise, u znak poštovanja u Virovitici još 2009. godine organizirao strip festival Fra Ma Fu, na kojem su gostovali hrvatski velikani stripa.

Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Što je to vječno i uvijek atraktivno u Fuisovu djelu da ga neprestano istražujemo i vraćamo mu se?

Godine 2009. godine dogodio se fenomen u obliku strip festivala Fa Ma Fu u Virovitici. Franjo Martin Fuis neiscrpni je izvor i poticaj kreatorima. Na ovim područjima zasigurno je jedan od najvažnijih stvaralačkih likova koje kultura treba bilježiti i pamtiti. Vizionarski Fuisov profil ostavio je traga ponajviše u duhovnom smislu što nam predočavaju artefakti Andrije Maurovića, velikana stripa za kojeg je Fuis radio scenarije (neponovljivi lik Starog mačka). Fuis je bio i vrstan istraživački/putopisni novinar. Poginuo je u avionskoj nesreći kao istinski antifašistički hrvatski domoljub.

Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak

Eto, rekoh ja svoje, a vi čitajte. Strip, putopis, reportažu ili što god želite. Ali – čitajte! I ne razmišljajte o tome je li prije brend bio sam Fra Ma Fu odnosno Franjo Martin Fuis ili festival posvećen mu. Obojica su odličan povod i razlog za kreativno druženje.

20170912 – 20170921

linkovi

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

http://www.virovitica.net/davor-sunk-hrvatska-je-vrlo-jaka-u-strip-produkciji-ali-izvoznoj/25791/

http://www.virovitica.net/davor-sunk-u-zavicajnom-drustvu-viroviticana-multimedijalac-kojem-je-svaki-medij-premalen/24205/

Božica Brkan na www.virovitica.net za uvod u Fra Ma Fu Festival

Prenosimo www.virovitica.net:

http://www.virovitica.net/bozica-brkan-najdraze-mi-je-kad-se-bastina-inovira-na-visokoj-europskoj-razini/29751/

Božica Brkan: Najdraže mi je kad se baština inovira na visokoj, europskoj razini

Fra Ma Fu | Sandra Pocrnić Mlakar | 02.09.2017. | 327 pogleda

Dolazak Božice Brkan za Fra Ma Fu Festival veliko je priznanje i za festival i za Viroviticu. Božica Brkan je pjesnikinja, književnica i nagrađivana novinarka, osnivačica bloga Oblizeki, dugogodišnja urednica Večernjakova priloga Vrt, autorica Enciklopedije špeceraja i zavičajne čitanke Moslavina za stolom. Zbog svog znanja o gastonomiji i enologiji, poljoprivredi i gospodarstvu te zbog velikog iskustva u pisanim medijima, rado je viđena članica žirija za dodjelu i gastronomskih i agronomskih i novinarskih nagrada, svih disciplina koje se demonstriraju na Fra Ma Fu festivalu.

Zbog toga nas je posebno zanimalo kako Božica Brkan ocjenjuje rujanska događanja u Virovitici i kriterije koje je postavio Fra Ma Fu festival. Sa cijenjenom književnicom i novinarkom razgovaramo o gospodarstvu i gastronomiji koje Virovitica predstavlja novinarima na Fra Ma Fu festivalu, o razmjeni iskustava među generacijama novinara i današnjem statusu reportaže u medijima te, naravno, o osnovama njezinoga svestranoga stvaralaštva.

* S obzirom da ste bili dugogodišnja urednica Večernjakova Vrta, jeste li ranije posjećivali Viroviticu i okolicu? Primjećuje li se u virovitičkom kraju razvoj i unapređenje poljoprivredne proizvodnje, OPG-a i prateće industrije?

– Primjećujem – promjene. Davno sam, još i za Vjesnik, prije Večernjaka, pisala o virovitičkoj šećerani i duhanu, a danas o proizvodima više faze prerade, inovacijama u uzgoju kao što je batat, ekoproizvodnja i slično. Davno sam recenzirala tada stvarno pionirsku knjigu svoga suradnika dr. sc. Krste Benčevića o tome kako od gnojnice u poljoprivredi proizvesti energiju na primjeru Višnjice, da bih poslije, ima tome i desetak godina, objavila cijeli serijal tekstova o Višnjici, od proizvodnje batata i konjogojstva do razvitka tada uglavnom samo obećavajućega turizma. Rado se prisjećam i da su se pri zaštiti virovitičke paprike tražili tekstovi i u mom arhivu. Najdraže mi je kad se nešto tradicionalno, baštinsko inovira i to na visokoj, čak europskoj i svjetskoj razini.

* Predstavljanje lokalnih specijaliteta redoviti je dio programa Fra Ma Fu festivala, a događanje Glumci kuhaju novinarima prošle godine demonstriralo je specijalitete koje priređuju muškarci u lovačkim pohodima ili u proslavama Vinceka i Martinja. U kojim je krajevima Hrvatske još razvijeno takvo viteško, muško kuhanje na otvorenom?

– Za razliku od žena, kojima je kuhanje doma nekako sudbinski predodređeno, muški su po cijeloj Hrvatskoj, i ne samo Hrvatskoj, prisvojili dio specijaliteta koji rado zovem muškom kuhinjom, bila ona lovačka, ribička ili vinska, pivska… Priznajem, uvijek sam pomalo skeptična prema njihovim navodnim tajnim sastojcima. Muški su si i u kuhinji uvijek znali odabrati bolje poslove. Izuzetno ćete rijetko u restoranima s visokom gastronomijom naići na žene chefove. Nadam se da u kuhanju na otvorenom, kako kažete, namirnice i pripreme i poslije operu posuđe te da za to vrijeme žene ne usisavaju i ne peru prozore nego su gošće muških gozbi. No, što mogu takva sam, kao i u Arsenovoj pjesmi, mislim da je najbolja kuhinja zajednička, pa i udvoje!

* Reportaže Franje Martina Fuisa dokazale su se kao trajna vrijednost. Primjećujete li u današnjem novinarstvu trajne vrijednosti? Koliko današnje novinarstvo cijeni reportažu? Što se promijenilo u novinarstvu otkako ste 1980. godine osvojili nagradu za reportažu?

– Reportaža je, očigledno moja miljenica, kao i sve druge rubne novinsko-književne vrste, od crtice dalje, očigledno zbog bliskosti s književnošću. Nije bez razloga moja književnost od pjesama do romana zaražena i stilom i temom novinarstva. U Vjesniku sam, srećom, na velikim stranicama-plahtama imala prostora, ali i razumijevanja za svoja istraživanja, za zagrebačke i provincijske laganice, kulturne i ekonomske reportaže, za Nedjeljni Vjesnik i krasno ilustrirane fotografijama odličnih fotoreportera koji su mi i prijatelji do kraja života. Manje je znano da sam reportaže radila i za šareni tisak, danas bismo rekli glossy, s još ljepšim fotkama, te nešto manje čak i za radio i TV. Danas si reportažu dopustim i na svojem webu Oblizeki. Reportaža, jer danas se i koješta drugo zove kraljicom, u modernim je medijima, nažalost, zapostavljena, jer uglavnom se misli da je ona trošak, traži teren i vrijeme (i ono je novac!), radoznalost i iskustvo, a vješte zanatlije, kako reporteri tako i urednici, lektori, dizajneri – i njih ima! – manje su važni od zadanih formata, a i manje svrsishodni, kako u osvajanju gledanosti, slušanosti, čitanosti, tako i sponzora. Uspješnije su u tome hibridne vrste.

* Fra Ma Fu festival omogućuje susret mladih i iskusnijh, razmjenu mišljenja i suradnju. Koja su još događanja koja organiziraju novinari slične prilike za susrete mladosti i iskustva?

– Nema ih mnogo, zapravo Fra Ma Fu festival je jedini takav! Ali temelj je gledati, vidjeti, pratiti što kolege i uopće mediji rade kako u tiskovinama, tako i na radiju, TV-kanalima, internetskim portalima… I u nas i u svijetu. Kao čovjek od tiska, i ja sam se morala priviknuti i priučiti najprije elektroničkim medijima, a sada društvenim mrežama. I novim čitateljima. Valja raditi na sebi i svom izričaju, stilu, samosvojnosti, prepoznatljivosti.

* Osim što vodite blogOblizeki i objavljujete knjige o kulturi stola, osvajate književne nagrade i poezijom, pa i romanima na standardnom hrvatskom i na kajkavskom iz moslavačkog kraja. Što je za vas bilo prije, poezija ili proza? Zašto i danas i poezija i proza?

– Za mene je prvi – Tekst! Riječ. Ma koliko slika govorila tisuću riječi. Zbog pisanja sam ušla i u novinarstvo, a mnogo prije toga u poeziju, kamo sam se poslije i vratila, a jednako tako ušla sam i u kratke priče, pa i u romane. Jedino, da bih mogla pisati, a onda i odabrati što ću pisati, zbog toga sam postala i urednica i nakladnica, čak i osnivačica medija. Pokušavam biti vlasnicom svog Teksta.

…

Dodajemo sa zagrebačkog Jutra poezije: