Moj uzor Štefica Krčmar – Umjesto kave 1. prosinca 2020.

Nikad nisam uz čiju smrt ili pogreb, kao da svi nismo smrtni, čula drugo do da uvijek odlaze ili si bog prve uzima najbolje. Na vijest, esemes zapravo, da je otišla Štefica Krčmar, pomislila sam baš to. Da smo pametni, kao što Tomić napisa u tekstu koji sam baš tada čitala, ne bismo s kovidom sad ulazili u sportsku dvoranu Arena nego preko puta u nikad završenu Novu bolnicu u Novom Zagrebu (jesam je se novinarski nagradila davno, još u gradskoj Vjesnika!), a da je čovječanstvo pametno, osobe rijetke i talentirane poput gospođe Štefice odabiralo bi i davalo im svaku priliku da svoju vrsnost, ponajprije ljudsku, još više razviju i da nas vode. 

Iz vrlo brojne i skromne obitelji nije imala priliku za obrazovanje, osim kasnije životno i usputno, ciljano. Udali su je vrlo, vrlo mladu, srećom za njezina Milčeka, Milana Krčmara (koji je također iznenada otišao u prosincu 2014.), u uglednu obitelj u Gornjem Desincu. Ne lako, ali odlično se uklopila. Svekar je bio upravitelj poznate vinarske zadruge, inače prve takve u državi u svoje vrijeme, često je primao goste, pa je mlada snaha pripremala ručak. Domaći, seoski. Tako je stekla iskustvo dovoljno da se pionirski počnu baviti seoskim turizmom. Uredili su u dvorištu i sobe za smještaj gostiju, koje su, na sugestiju Centra za socijalnu skrb s kojim su surađivali udomljujući najprije djecu (svojoj su kćeri dodali i dvoje posvojene), a zatim najprije dvije starice, oko čega je njihov dom prerastao u Dom za starije i nemoćne Krčmar.

Štefica Krčmar i Božica Brkan u razgovoru o nekoj od mnogobrojnih tema u domu Krčmarovih u Gornjem Desincu, 12. listopada 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Kad je 2000. godine organizirano prvo, pilot-natjecanje za uzorniju seosku ženu, među ukupno 54 žene na sedam predizbora koje je tijekom toga ljeta uživo pratilo oko 15.000 ljudi, na završnici u Jastrebarskom na Jaskanskim danima vina na Martinje upravo je Štefica Krčmar proglašenaPrvom Najuzornijom hrvatskom seoskom ženom. S ponosom sam joj dala glas kao članica ocjenjivačkoga suda, tada urednica Večernjakova priloga Vrt, koji je godinama vukao to natjecanje i pratio ga kao pokrovitelj. Jedan od idejnih začetnika i organizatoratoga natjecanja mr. sc. Josip Kraljičković, pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu, ruralni razvitak i šumarstvo Zagrebačke županije, danas kaže: 

Za mene je Šteficanaš najbolji primjer najuzornije hrvatske seoske žene. Pamtit ću je kao odlučnu i hrabru ženu koja sve može što stvarno želi. Za mene je ona žena pobjednica! Hvala joj.

Štefica je rođena 1959. Kad je izabrana, u Vrtu smo je predstavili iz pera Dražena Kopača na cijeloj stranici. Svima je bilo osobito zanimljivo kako je prva pratilja najuzornije Jaskanskoga krajasnatjecanja u Donjoj Kupčini uopće na kraju zasjela na tron. Zato što nije bila žena od sjedenja! Oko nje se vrtjela cijela tada sedmočlana obitelj i poljoprivredno gospodarstvo s njivama, vinogradom, voćnjakom, stokom (uz krave, svinje, krmače, koze, uzgajali su i 300 činčila!) cvjetnjakom, vrtom… 

Iako su OPG-i uslijedili tek poslije, Krčmarovima su dolazili gosti i vrtićka i školska djeca razgledati i na seljački ručak, a briga o trima staricama prerasla je u starački dom za 25 žena. Pogled s trijema na cvjetnjak i vrt sve do Bosne znam iz prve ruke, jer se ondje doživjela i moja mama. Tek sam tada temeljitije upoznala gospođu Šteficu kroz vrlo nadahnute razgovore. Dio sam ih pretočila u svoje kajkavske priče i prema njoj skrojila neke likove žena u svom romanu Ledina. Na predstavljanje na Interliber na Zagrebački velesajam s gosponom Milčekom je donijela svoje odlične kolače, da se ljudi počaste. Njezine štrukle, koje je redovito za ženice pekla petkom, kao i plešivički copanjek ovjekovječila sam i na svojim Oblizekima. Oduševljala me je razgovorima od priče kako je kao tinejdžerica, još prije udaje, posjetila rođake u Americi i kako je ondje uspješno radila ugostiteljski biznis, ali ipak nije ostala. Da jest, uvjerena sam u veliku njezinu karijeru. O svoje troje djece, od kojih je dvoje posvojeno. O tomu kak se govori u njezinu rodnom selu a kak ondje gdje se udala. Susretale smo se i kad je postala prva predsjednica Udruge Uzorne seoske žene, na izborima njezinih nasljednica, čak i na lokalnim proščenjima, a i na EU-skupovima koji su se bavili seoskim i ženama uopće

Za Vrt je davno ispričala: 

Još uvijek se veli zaostal si jer si sa sela. No, danas na selu ne ostaju samo oni koji ne mogu ništa drugo. Selo više nije kao nekad. Kod nas je mnogo mladih ljudi koji se žele baviti vinarstvom i mljekarstvom. Sposobni su, snaći će se, pronaći najbolje rješenje. Kukaju samo oni koji misle da mogu živjeti bez rada. Seljak je naučen raditi, a ne po raznim uredima tražiti kredite. Oni dobro dođu, ali zbog procedure, seljaci od njih odustaju.

Milček bi je poticao: Daj reci ono… Imala je i stav i hrabrost i mudrost da i onima gorekaže kak zaprav stvari stojiju.Nekej se je nadelala, rekli bi u mom, a i u njezinu selu; ako je trebalo postaviti pločice na terasi, ispeći pečenku i mlince, posaditi voćku ili cvijeće, pričuvati unučad, utješiti ženice… Sada sve to, svi mi tugujemo za Šteficom. Kao da mi je drugi put umrla mama.

20201129 – 20201130 – 20201201 

Ovce koje piju more Stanka Ferića – Umjesto kave 15. svibnja 2019.

U nepunih pet godina postojanja Fra Ma Fu festival reportaže i reportera možda nije uspio zadržati posustajanje kraljice novinarstva, ali je podsjetio na mnoge vrlo talentirane reportere. Jedan od njih nesumnjivo je i moj dugogodišnji suradnik u Večernjakovu Vrtu Stanko Ferić, koji je svijet neprestano iznova otkrivao i opisivao ga i snimao.

Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)
Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)

Još prije dvije godine, stjecajem okolnosti kad sam i ja bila ondje predstavljena,  trebao je biti predstavljen tom izložbom na Pustari Višnjica, ali je njegova izložba fotografija o Kornatima u slavonsku pastuharnu donijela dašak juga, Dalmacije, kamena, mirisnoga bilja i mora tek 12. svibnja 2019. Bio je to središnji događaj projekta Fra Ma Fu festival u gostima kojim su Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (SINKO) iz Virovitice i Zbor turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva s Pustarom Višnjicom u zelenuHrvatsku doveli plavu otoke Murter i Kornate. (Ne bih ja bila ja da ne dodam kako su Dalmoši Slavoncima i novinarima pripremili gulaš od kornatske janjetine s bižima!)

Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)
Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)

Ovce, dakako ne piju more, ali su odličnu badzuŠibenčani prodali pridošlici Feriću, koji je, kao što bi svaki radoznao novinar, krenuo za pričom na Kornate i još se nije zaustavio u potrazi za još boljom i još boljom pričom.Unatoč brojnim aktivnostima, iznenadilo me je, a to mi je majstor otkrio tek poslije, kako su Ovce koje piju more njegova uopće prva izložba u karijeri započetoj 1973. godine!

Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)
Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)

Jako sam ponosna – a i Franjo Martin Fuisodnosno Fra Ma Fu, koji je prije gotovo osamdeset godina pišući reportaže i o Kornatima nadahnuo održavanje festivala – ljepotu koju je i tu ovjekovječio kao što je to činio na Vrtovim stranicama pišu o ljudima, gastronomiji i sličnim temama. Itekako se sjećam oduševljenja Vrtovom kolumnom Žabarom na peškariji, gdje je otkrivao manje poznate morske vrste i načine, često nesvakidašnje, pa i kontinentalne, kako ih blagovati.

S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)
S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)

Stanko Ferić je rođen 10. lipnja 1954. u Starim Mikanovcima u općini Vinkovci. Do 1986. živio je i radio kao novinar, javni i kulturni djelatnik u Slavonskom Brodu, a od 1986. živi i radi u Šibeniku. Profesionalni novinar od 1976., publicist od 1979. Radio je kao profesionalni novinar Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Vjesnika, Poleta, Slobodne Dalmacijete kao dopisnik i suradnik brojnih drugih časopisa i revija (Arena, Studio, Nautika, Playboy, Vikend, Hrvatski zemljopis, Orka, Hrvatska arhitektura itd.).

Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)
Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)

Šef dopisništva Večernjeg lista u Šibeniku bio je od 1987. do 1998., kada preuzima dopisništvo Jutarnjega lista. Te, 1998. godine osniva prvi samostalni obrt za izdavačku djelatnost, opskrbu medija vijestima, informacijama i fotografijama u Dalmaciji. Od 2008. kao medijski poduzetnik pokretač je i urednik časopisa za odgoj, obrazovanje, kulturu, zaštitu baštine i promicanje šibenskih zavičajnih vrijednosti Šibenik tm / Volim Šibenik koji od početka 2015. izlazi pod imenom Volim Šibenik.

Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića
Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića

Ferić je autor jei turističkih edicijaMurterski otočni brevijar, vodič po Kornatima i Nacionalnom parku Kornati (Murter, 1999.), Rijeka Krka i Nacionalni park Krka (Šibenik, 2000.), U slast! gastronomsko-turistički vodič Šibensko-kninske županije (Šibenik, 2000.) te projekta Šibenski takuin & šibenski bagatin suvenirski novac (Šibenik 2013. i 2014.).

Nakon godina: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)
Nakon godina ponovni susret na izložbi: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Stanko Ferić piše mi:

Trenutačno na internetu uređujem časopis Volim Šibenik (ranije se zvao Šibenik tm), koji ćeš naći upišeš li u tražilicu volim šibenik, ili volim šibenik.issuu. To je online kiosk putem kojeg  raspačavam časopis koji izlazi od 2011. Do sada su objavljena 64 broja. Kao Šibenik tm izlazio je kao vrlo luksuzni i ambiciozni dvomjesečnik na 86 stranica. Zatim ga je pogodila kriza pa je na traženje čitatelja nastavio izlaziti u trliš-izdanju (na običnom novinskom papiru). Uspjeli smo ga uzdići do respektabilne naklade na boljem papiru, ali manjem broju stranica pod novim imenom Volim Šibenik, ali je i tom  tiskanom izdanju presudio novi udar krize. Od početka 2018. časopis izlazi samo u digitalnom obliku. To i nije tako loše jer je čitanost iznenađujuće velika, ali mi je ipak žao jer ja sam čovjek od papira, a još uvijek imamo i dosta čitatelja koji ne vole ili ne znaju konzumirati novine na internetu. Imamo pedesetak čitatelja kojima šaljemo PDF pa ga oni sami printaju u lokalnim kopirnicama.

Izložbu su ozvučili mali mandolinisti iz Osnovne škole Jezer pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija MIljenko Brezak)
Izložbu su odlično ozvučili mladi otočki mandolinisti iz Osnovne škole Jezera pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija Miljenko Brezak)

Za tebe će biti zanimljiva izdanja časopisa pod imenom Volim Šibenik jer imaju redovitu rubriku GASTRO BAŠTINAu kojoj ćeš naći puno starih, zanimljivih, bizarnih i urnebesnih recepata. I prije toga smo imali gastro rubriku, ali je ona četiri godine bila podređena brendiranju Rudolfa Rudija Štefana, vlasnika restorana Pelegrini koji je ove godine drugi put dobio Michelinovu zvjezdicu.

Uz časopis koji izlazi mjesečno, Diana (Ferić, supruga, također odlična novinarka, op. B.B.) i ja imamo elektronički medij na internetu ŠIBENIKNEWS koji se odaziva na www.mok.hr . Inače, piše mi dalje novinar i urednik koji ne odustaje od novinarstva neovisno o mediju i krizama, naš časopis deklariran je i registriran kao časopis za kulturu sjećanja (te, čuvanje i promicanje zavičajnih vrijednosti i baštine). Imali smo viziju neke vrste franšize (Volim Brod, Volim Zagreb, Volim Osijek, Volim Split…) ali nismo uspjeli pronaći ekipe koje bi u svojim sredinama pokrenule takve časopise. Smisao projekta bio je u razmjeni tekstova i sadržaja.

Neumorni Stanko Ferić još u potrazi za svojim ovcama koje piju more. 

20190514 – 20190515 

Linkovi

Gulaš od kornatske janjetine s graškom na Pustari Višnjica

Fra Ma Fu u gostima na Pustari Višnjica: Murteranima bošpor iz Sopja

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Mikeški jestevnik iz Srednje strukovne škole na ponos svih Virovitičana

 

 

 

 

Vukovarka, muškatla gopođe Marije i gospođe Jasmine – umjesto kave 3. kolovoza 2017.

Gospođa Jasmina Reis očito je za mene vrlo poticajna. Najprije me je nadahnula za priču Cohenova longplejka (objavljena u Večernjaku!), a onda mi je netom esemesom poslala iznenađenje koje me je baš zdrmalo (piše: i nju je!), uz poruku kako je tražeći nešto drugo naišla na našu zajedničku Vukovarku.

Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.
Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.

O toj je muškatli, belogoniji, pelargoniji, điranu, naime pelceru donesenome u nevremena iz Vukovara, pa uzgajanome u Zagrebu i nazvanome po gradu-heroju, njezina majka Marija Šenoa, supruga Zdenka Šenoe, i to ne jednom, pisala prije više od dvadeset godina u Večernjakovu Vrtu, koji sam tada uređivala. A ja sam napisala i kolumnu Pogled odozdo.

Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.
Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.

Koliko sjećanja uz dva-tri izreska iz starih novina! Ma moram konačno napisati svoju vrtnu knjigu, jer je zaslužuju i brojni suradnici i čitatelji Vrta. Hvala i jednima i drugima, i gospođi Mariji, a i gospođi Jasmini.

Moja kolumna Pogled odozdo (Vukovarska muškatla) iz Večernjeg lista, 1997.
Moja kolumna Pogled odozdo nadahnuta vukovarskom pelargonijom iz Večernjeg lista, 1997.

20170803 u 19,10