monografija – Božica Brkan

Posljednjom svibanjskom izložbom na Bundeku Floraart je obilježio punih 60 godina i Podružnica Zrinjevac Zagrebačkoga holdinga za tu je priliku objavila monografiju velikoga formata na 250 stranica (urednik Darko Milošić) posvetivši je svim djelatnicima i sudionicima kako sadašnjim tako i bivšim, koji su svoje stručno znanje, iskustvo, kreativnost, entuzijazam, logistiku i predanost uložili u organiziranje i realizaciju Sajma cvijeća i Floraart i na taj način prenijeli ljepotu svake cvjetne instalacije, svakog i najmanjeg detalja na izložbi te je zahvaljujući njima Floraart postao simbol Zagreba.

Naslovnicu je dizajnirala Magdalena Biškup

Uz raskošnu fotodokumentaciju u pet cjelina knjiga donosi uvodnu riječ Božene Cvitanović, zatim Šezdeset proljeća u cvijetu grada i Povijesni okvir urednika Darka Milošića, zatim Povijesni razvoj grada Floraarta iz pera Irene Vitez Zubak utrojen u Gornji Grad (1966.-1993.), Boćarski dom (1992.-2005.) i Bundek (2006.-2025.). Nastavlja se prostornim kontekstom: Zagreb kao pozornica, a Miroslav Krepela donosi Franjo Krepela: čuva i arhitekt zagrebačkog zelenila, Irena Vitez Zubak Zagrebačke parkove, Saša Šekoranja Grad koji slavi cvijeće, a Božica Brkan Prvu cvjetnu izložbu organizirao je Večernji list.

Početak cvjetne priče (Presnimljeno iz monografije)

Dio priče o suradnji Zrinjevca, Floraarta i Vrta i Večernjaka (Presnimljeno iz onografije)

Slijede stručni i esejistički pogledi, u kojima Ivona Takač piše o natjecanjima u sklopu Floraarta, Branka Hlevnjak predlaže Zamijenimo smeće skulpturama i cvijećem te Cvijet kao znak poistovjećivanja, Kornelija Benyovsky Šotarić donosi uspomene s Floraarta, a Ana Pojatina Grafički jezik Floraarts. A Pogled u budućnost i zaključak? Darko Uidl priremio je temu Floraart danas i sutra, Irena Vitez Zubak zaključuje s Međunarodnom vrtnom izložbom Floraart. Ukratko, tekstovi su različite zanimljive perspektive.Dakako da se ponosim sudjelovanjem u ovome projektu opisujući posebno zametak izložbe kao jedan od živih i utjecajnih projekata Večernjaka te vremena kada sam uređivala Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. S veseljem tekst i fotografije iz knjige (od stranice 150. do 165.) prenosim – u široj verziji čuvam ga za buduću svoju vrtnu knjigu – pozdravljajući suradnike novinare i stručne, posebice iz Zrinjevca i Floraarta, a i vjerne čitatelje. Nismo ni znali da lijepim i korisnim pričama o cvijeću i hortikulturi stvaramo povijest. Ne samo Zagreba!

Iz starih brojeva Večernjaka (Presnimljeno iz monografije)

Moda s florističke izložbe (Presniljeno iz monografije)

Mnoštvo zagledano u cvijeće sa stranica Večernjaka (Presnimljeno z monografije)

Prva cvjetna izložba i na naslovnici Večernjaka 1966. (Presnimjeno iz monografije)

Božica Brkan
književnica i novinarka, urednica Večernjakova priloga Vrt (1992. – 2010.)

Prvu Cvjetnu izložbu organizirao je Večernji list

Kada je 2005. godine Vrt, prilog Večernjega lista slavio dvadesetu obljetnicu izlaženja – osnovao ga je 1985. nestor hrvatskoga agronovinarstva Ivo Lajtman – Zrinjevac je dugogodišnju suradnju obilježio neobičnim darom: u redakciju je dopremljeno čak šest kamiona biljaka.

Prema zamisli dipl. ing. Nikoline Matković, tadašnje direktorice Proizvodnje bilja u Zrinjevcu i višestruko nagrađivane autorice florističkih instalacija na Floraartu (među ostalim Šestinski kišobran i Milenijska vrata), vrtlari Nada Karasman, Hermina Ilić, Božidar Zagorščak, Zlatko Kučak, Ivan Trputec, Ermin Kuburić, Ivan Hobolić, Rafael Čubelić, Zoran Drempetić i Ilija Gabulić u samo dvanaest sati redakcijsku dvoranu pretvorili su u živi vrt.

Sa zelenim logotipom Vrta. Sa čak tridesetak vrsta bilja, od kojih su neke bile visoke i četiri metra! Samo za svečanost. Na duplerici sam rastegla naslov: Rajski vrt samo na jedan dan. Zelena parada imala je velik odjek.

S više od trideset biljnih vrsta, među kojima su neke dosezale i četiri metra visine, prostor je postao privremena zelena scenografija – stvorena samo za jednu svečanost. Naslov duplerice glasio je: Rajski vrt samo zajedan dan, a snažan odjek toga događaja potvrdio je koliko je veza između novina, čitatelja i hortikulture bila živa.

prostoru izložili ljepotu kako bi je mogli vidjeti i naši čitatelji. Na sreću, detaljno smo ga ovjekovječili na Vrtovim stranicama, a posebice bilje kojim su – i kako! – čitatelji mogli oplemeniti svoje unutarnje i vanjske prostore. Srećom, vrt je detaljno dokumentiran na stranicama priloga, osobito kao prikaz bilja kojim su čitatelji mogli oplemeniti vlastite unutarnje i vanjske prostore.

Tijekom tih godina Vrt je sustavno, opsežno i novinarski angažirano pratio Floraart – reportažama, stručnim tekstovima, fotografijama i suradnjom s brojnim autorima. Obnova dizajna priloga, uvođenje kolora i povećanje čitanosti donijeli su i profesionalno priznanje: Nagradu Zagorka Hrvatskoga novinarskog društva za najbolje uređen novinski prilog 2000. godine.

U vremenu prije interneta, agresivnog marketinga i razvijene vrtne industrije, čitatelji su informacije o novim biljnim vrstama, uzgoju, cijenama i mjestima nabave tražili izravno – često već na sam dan otvorenja Floraart putem stalno otvorenoga dežurnog telefona priloga. Takva komunikacija pokazivala je koliko je suradnja između medija, struke i publike bila višestruko korisna.

Preuzimanjem uređivanja priloga 1992. zatekla sam iznenađujuće distanciran odnos prema samoj manifestaciji, premda je upravo Večernji list bio ključan u organizaciji prvoga Sajma cvijeća 1966. na Gornjem Gradu. Arhivski tekstovi, osobito iz Večernjaka i Vjesnika, svjedoče o iznimnom odazivu izlagača i posjetitelja, o cvijeću dopremljenom iz Nizozemske, japanskoj ikebani, raznim nagradama Grand Prix – zlatnim ružama – te o snažnoj vezi između Sajma i građana koji su sudjelovali i kao izlagači i kao posjetitelji.

Već tada Sajam nije bio samo izložba nego društveni i kulturni događaj koji je povezivao ljude različitih sredina, poticao uređenje vrtova, prozora i balkona te stvarao trajnu vezu između grada i hortikulture. Desetljeća su ga preselila s Gornjega Grada na Prisavlje, a potom i na Bundek, gdje je prerastao u međunarodnu vrtnu izložbu.

Floraart je pritom pratio i šire društvene promjene: razvoj domaće proizvodnje bilja, oblikovanje javnih i privatnih vrtova, obnovu prostora nakon ratnih razaranja, ali i pojavu novih hortikulturnih trendova – od topiarija i bonsaija do urbanih vrtova, jestivog cvijeća i ekoloških tema. U razdoblju oskudne literature i ograničenih mogućnosti nabave upravo je Floraart postajao godišnje ishodište znanja, inspiracije i razmjene iskustava.

Zato se to vrijeme pamti kao razdoblje u kojem vrt nije bio tek dekoracija, nego prostor kreativnosti, dokolice i svakodnevne kulture življenja. Floraart je u tom procesu imao trajnu ulogu nadahnuća – mjesto susreta grada, prirode i ljudi, iz kojeg se ideje prenose u svakodnevni život.

Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 102.-103.

Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije.

Suputnica u avionu, zagrebačka profesorica književnosti, nedavno se silno obradovala što sjedi uz nekadašnju urednicu nekadašnjega Večernjakova Vrta, koji je tako rado čitala kad je bila -tinejdžerica. Mnogi mi, i gotovo desetak je godina otkako sam ga napustila i kako je ubrzo ugašen, čestitaju tako. Najprije ih moram razuvjeriti da ga 1985., kad su postojali samo Gospodarski list te državne poljoprivredne emisije na televiziji i radiju, nisam pokrenula ja, nego doajen agronovinarstva Ivo Lajtman. U vrijeme kad je bio glavni urednik, ali već u bolnici, i došla sam u redakciju Večernjega lista, da bi mi nekoliko mjeseci kasnije njegov nasljednik Branko Tuđen dao priliku i da budem prva urednica Vrta kojoj je to i stvarno posao. Uređivala sam ga najdulje, od 1992. do 2009., i u njega ugradila najbolje od sebe, spojivši novinarstvo i struku, primijenjenu znanost i tradiciju, trendove i različitu alternativu, novosti sa svjetskih sajmova i praćenje promjena doma itd.

Kad sam ga preuzela, Vrt je samo punio četvrtak, bez mnogo oglasa, pa su me pustili da radim otprilike što sam zamislila. Doskora smo se približili nakladi redakciji mnogo važnijega i redakcijski brojnijega Poslovnog svijeta, pa su se srijeda i četvrtak neprestano međusobno „puhali za vrat“. Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije.

Da se isplatilo, pokazalo se kad sam za 2000. nagrađena Nagradom Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog i to iz trećega pokušaja, jer je Branko Tuđen očito pronašao protuargument onima koji su, u to vrijeme uobičajeno, nagrađivali uglavnom izrijekom političko novinarstvo. S ponosom smo cijelu godinu na naslovnici isticali plaketu, a kvaliteta se potvrdila i na proslavi 20. godišnjice 2005. kada smo izbrojili više od 150 (do kraja bih rekla i 200!) stalnih suradnika, što novinara, a što stručnjaka za pojedina područja, među kojima ima i više akademika.

Duplerica na kojoj je predstavljen prilog Vrt

Sa zahvalnošću se prisjećam suradnje s akademicima Milanom Maceljskim, Ferdom Bašićem, zatim sveučilišnim profesorima i doktorima znanosti Ljerkom Regulom Bevilacquom, Josipom Borošićem i Zdravkom Matotanom te Ninom Toth za povrćarstvo, Krstom Benčevićem za preradu mesa, Romanom Bošcem za gljivarstvo, Nedom Pagliarini za cvjećarstvo i zaštitu bilja, pa inženjerima multitalentiranom Vandom Starešinić, Stankom Štambukom za voćarstvo, Ivanom Medvidom za vinogradarstvo, Tatjanom Bobanović za samoniklo bilje, Dragutinom Kišem i Natašom Tiška Vrsalović za hortikulturu, ekopionirkom Zlatom Nanić, Anđelkom Šafran, uzgajivačem egzota Mićom Brkanovićem, slovenskim rasadničarom Antunom Baznikom i drugima. Moram spomenuti i Večernjakovce, vrsne reportere Jolandu Rak Šajn za kućne ljubimce u Zagrebu, dopisnike Ljilju Marić, Jelenka Topića i Dušana Mirkovića iz Požege, Slobodana Kadića iz Osijeka, Slavicu Vuković iz Splita, Stanka Ferića iz Šibenika, Jovu Rojčevića iz Koprivnice…

Brojni zaljubljeni sljedbenici

Najduže i najpredanije u redakciji surađivala sam s tajnicom Mirjanom Dilicom, lektoricom Majom Matković, grafičkim urednicima Ivicom Gladom i Juricom Ćurkovićem, ilustratorom Krešom Skozretom i fotoreproterima Mišom Lišaninom, Jozom Petrićem, Rajkom Polićem i drugima. Mnogih od mojih suradnika više, na žalost, nema, ali da se ne zaboravi njihov često pionirski posao, pogotovo jer o mnogima na internetu nema ni slovca,svakako planiram, još nisam dospjela, napraviti hommage, knjigu o Vrtu, jer taj ga Večernjakov prilog i sudionici u njegovu stvaranju svakako zaslužuju. Vrt nedvojbeno pripada najboljoj tradiciji dobroga Večernjakova novinarstva. Svjedok tome brojni su zaljubljenici, sljedbenici, pa i imitatori, koji su se nadahnjivali našim Vrtom iz ponajboljih vremena. Još se, povremeno nailazim, preprodaju uvezi pojedinih godišta. Zanimljivi su i meni samoj zapisi o posudbi/krađi logotipa, sadržaja (rubriciranja, načina obrade…) i grafičkoga izgleda (o čemu sam se uzaludno sporila i na Vijeću časti HND-a!), cijelih tekstova i ilustracija… Nema danas doslovce ni jedne vrtne rubrike i priloga u dnevnim novinama, časopisa u nas, zelene teme u elektroničkim medijima, a da i ne spominjem internetske stranice posvećene cvijeću, voćnjaku, vinogradu, kućnim ljubimcima i sl., a da nisu nikli ili i izrasli iz našega Vrta.

Bio je Vrt i više od influencera

U čemu je tajna toga našega Vrta? U ljubavi, profesionalizmu, zajedništvu i toleranciji. Mi nismo kaskali za svjetskim trendovima i nekritički ih pratili, nego smo ih kreirali, prilagođavali. Čak i političke, što se vidi kako je Vrt izrastao na malim socijalističkim okućnicama, zatim kako je preživio burna vremena ulazeći u poduzetništvo, kako smo pomagali i promjenu zakonodavstva od pikovskoga u opegeovsko, o zaštiti proizvoda (prvi je bio domaći slavonski kulen/kulin!) i prirode na različite načine pišući o GMO-u zatim tradicionalnom i različitim načinima ekouzgoja. Imali smo ocjenjivanje hortikulture (Hrvatski tradicijski vrt), kreativnih poduzetnika i poduzetnica (Najuzornija hrvatska seoska žena, Najbolji mladi hrvatski poljoprivrednik…), poljoprivrednih plodova i prerađevina, prvu Akademiju zdravog života, Vrtovu kuhinju… Izuzetno popularna bila je determinacija nepoznatog bilja, bolesti i štetnika, a vrlo čitane bile su i često i višemjesečne polemike o različitim stavovima, iskustvima, čak i jezično-vrtnim temama. Kombinirali smo autorske novinarske i stručne tekstove, najavljivali i pratili događaje, ulazili u nama a i čitateljima važne polemike. Često smo imali prave ekskluzive, k tome i odlično napisane. Zapravo često odlično uređene, jer smo mnogo radili na samim tekstovima te fotografijama i ilustracijama. Glavninu sadržaja radili smo prema pitanjima Vrtova dežurnog telefona, još analognoga, koji je bio uključen 24 sata. Kad se sjetim da sam uređujući svoj prvi broj Vrta imala zadana tri pisma čitatelja, a imala sam samo dva, veselim se dobro obavljenu poslu. A gdje bi nam bio kraj da je ondašnjem našem Vrtu bilo interneta i društvenih mreža!? Vrt ne bi bio samo influencer na youtubu nego i multimedijalan predvodnik!

Dio elipse Vrta na proslavi 20. obljetnice izlaženja 2005.

Objavljeno 1. lipnja 2020.

Oznaka: monografija

60 cvjetnih godina Floraarta – Umjesto kave 2. lipnja 2026.

VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik