Uz tekst Pisanci na zavičajnoj okešinskoj kekavici u knjizi Slavice Moslavac Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski ukrsni običaji, Vokalna skupina Rusalke, Kutina, 2022. objavljena je i priča Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile:
Adrian je obilazio oko pileta, a malo crno pile obilazilo je
oko Adriana.
Adrian je ponavljao: pipi-pipi, a pile: piju-piju.
Bila je to velika cika dvojice mališana, koja je započela jučer ujutro kad je
susjeda Nena s povrćem s placa donijela i pile. Uvijek bi se trudila Adrianu
odabrati originalan dar i sad je baš uspjela.
Na placu su male slatke piliće prodavali iz kartonske
kutije, ondje gdje obično prodaju psiće i mačiće, objasnila je Adrianovoj mami
i tati koji su stajali posve u čudu.
Kome je to palo na pamet prodavati jednodnevne piliće, zanegodovala je mama
došavši do riječi. Pilićima treba ili kvočka ili žarulja, pilićima je zima.
Trebalo bi to prijaviti Prijateljima životinja.
Nije se usudila ni izgovoriti: Pa što ćemo sad s piletom u stanu?
Bilo je to jedino crno pilence, pa mu nisam mogla odoljeti, opravdavala se
susjeda Nena nabrajajući sve boje kojima su pilićima obojili nježno paperje:
plavi, zeleni, ružičasti, ljubičasti…
Što nisu obojili jaja kao sav normalan svijet? Još jadničak nema ni krilca, ljutila se mama. Rekla bi ona i više i glasnije, ali se nije htjela zamjeriti susjedi Neni koja je često čuvala Adriana.
Mama je dlanovima pokušavala obuhvatiti pile ne bi li ga
ugrijala tumačeći pri tome zbunjenom i radoznalom Adrianu: To je pile. Pi-le.
Pipi-pipi!
Dječak je ponavljao: Pipi-pipi, pipi-pipi!
I ti si moje malo pile, nastavljala je mama. Vidi kako mu je
zima.
Tata je samo stajao i šutio dok ga mama nije poslala da kupi hranu za najmanju
pilad. Ako nema, onda za guščiće ili pačiće, svejedno. Dućan specijaliziran za
kućne ljubimce nije držao hranu za običnu domaću perad, pa je kupio sjemenke za
papigice i kanarince.
Pile još nije znalo kljucati, pa ga je mama učila: zrno po
zrno.
Onako kako Adriana uči papati kašicu: žlicu po žlicu.
Adrian je hihotao: Pipi-pipi.
Pile je zapijuknulo: Piju-piju.
Pipi-pipi, dozivao je Adrian pile.
Piju-piju, odazivalo se pile.
Siroče, jadikovala je mama.
Uz objed su razgovarali što da poduzmu s piletom, jer ne može tako malo odrasti
u stanu. Uginut će. A iako je tek učilo jesti, već je i uneredilo cijeli stan.
Dogovoriše da će ga hitno, odmah ujutro odvesti baki na selo. Ona taman ima
kvočku koja sjedi na jajima i već joj se legu pilićima. Pustit će i Adrianovo
pile u malo jato.
I tako i bi.
Vidi koliko pilića, rekla je baka Adrianu. A mami je rekla: jedno više ili
manje, neće se ni primijetiti.
Adrian je skakutao oko kvočke s pilićima: Pipi-pipi.
I Adrianovo se pile ubrzo pomiješalo s malim žutim pilićima. Ne bi ni znao koje
je da jedino nije bilo posve crno.
Piju-piju, pijukalo je kljucajući mljeveno zrnje i
tek niklu proljetnu travu, a onda zadovoljno umakalo kljun u posudicu s vodom
kao svi ostali pilići. Onda bi se ogledalo gdje mu je ostatak jata i potrčalo
za drugim pilićima šireći malena goluždrava krilca.
Baka je iz gnijezda u kokošinjcu s Adrianom pokupila jaja, pa su ih bojili
lukovinom i krasno šarali.
Iduće godine bojat ćemo jaja koja iznese tvoje pile. Ako je pilenka, smiješila se baka.
Bio je to prvi Adrianov Uskrs kojega se sjećao.
20220203 – 20220205 – 20220206