Da volim pronalaziti nove načine da od točke A dođem do točke B, poznato je. I da volim prečice, prečace; ne po onoj preko preče, naokolo bliže, nego smislene. Uvijek sam se čudila kako to simetrično i ravno rade nogostupe i pločnike da ih rijetko zaboravljaju pospajati dijagonalama, što se vidi iz kasnije napravljenih divljih staza. Čak i puteve za automobile moraju logično zavijati ako ni zbog čega zbog centripetalnih i centrifugalnih sila.
Ali najviše volim steze i stezičke.
Čak i blatne, a da ne spominjem one suhe, utabane, tople, ispucane, po kojima se lagano odvaja prašina. Na Jarunu su usporedo s biciklističkom asfaltiranom urbanom stazom šetači utabali jednu, povremeno i dvije do tri usporedbne staze. Praktično, po hladovini. Isprva sam se čudila na zabrane hodanja po travi. Najradije hodam po njima, ako ne travom.
Podsjeća na stazu koja je u mojem djetinjstvu spajala željezničku stanicu Novoselec s Krčima, blatnom ulicom, gdje je naša kuća bila zadnja do polja i gdje je, osobito ljeti, bilo čudesno krivudati ne dužno nego praktično popreko polja kukuruza, pšenice, krumpira, livada, sjenokoša… Sumnjam da ta staza još i postoji. Tko još ide pješice? Tko još ide poprijeko stezama i stezičkama?
Malo je danas nas uopće koji u glavi imamo osjećaj stajanja golim nogama na golu glatku zemlju. Djeci ne daju da tako očvrsnu tabane prije nego dobiju platfuse i iskroje im uloške i prije negoli se, božesačuvaj, nabodu ili zaraze. Zato su izmislili kojekakve supermoderne materijale da pokriju zemlju i – osjećaj u tabanima i sjećanjima.
Kadli najednom: jedna vrlo mlada mama nosi dijete na leđima i dok se mimoilazimo vidim da je japanke zataknula na djetetova plećica i da stazom hoda bosonoga…
20170517