“Blizu nebu” i “Ljubavna arka” Božice Brkan u zbornicima ljubavne poezije i ljubavnih priča

ZbornikSavremeneOba

 

U “Zborniku savremenih ljubavnih priča” objavljena je na str. 312.-313. “Ljubavna arka”, a u “Zborniku savremene ljubavne poezije” na str. 276. objavljena je pjesma Božice Brkan “Blizu nebu”. Urednici su oba zbornika Marina Đenadić i Stevan Krstec Starčinski, a izdavači su Kreativna radionica Balkan i IP Jovan, Beograd 2014.

Knjige, zasad predstavljene samo u Srbiji, izašle su u biblioteci Antologija, u prvoj je knjizi na 428. stranica 136 autora, a u drugoj na 404. stranica 229 pjesnika, uglavnom iz svih država nastalih na području nekadašnje Jugoslavije. Radovi su objavljeni na jezicima i pismima kojima se autori izvorno služe. Priče i pjesme prikupljene su na posebnom natječaju kreativne radionice Balkan.

blizu nebu 

nosi me na krkačima
podigni me na ramena
kako me je malenu nosio tata
zaboravimo oboje da sam
otežala
od godina i boli

nemoguće je znam znam
pali bismo oboje
i bez toga bismo bili smiješni

ali pusti me da
želim da kad tad
opet budem blizu
nebu
u svakom slučaju
držeći te oko vrata

20111007 – 20111215 – 20111219

Ljubavna arka

Da si me ostavio, od sinoć je izvjesno. Posve.

I ja sam te napokon vidjela s njom. Poslije svih. Još sam i jutros živa i valjda sam onda preživjela. Čudim se samoj sebi. Da si mi barem rekao. Ne bih dolazila. Mislila sam da se nešto ljutiš na mene. Da sam opet negdje nešto rekla to much. O, da, i ja imam vrlina, ali ona navodno svega toga ima više od mene. Uz manje riječi. Uz manje napora. Što sam onda mogla? Samo sam isključila sve telefone.

Da sam barem mogla plakati. Ni zaspati nisam mogla. Popila sam prvo što mi je došlo od ruku. Gotovo punu bocu. Bilo je likerski pastelno, travnato i slatko, s konačnim gorkim završetkom. Uspavalo me. U snu sam se ljuljala kao na moru. Kao na nekoj velikoj vodi. Plovila sam na jedrenjaku kao na našem prošloljetnom dvotjednom sretnom krstarenju. U pozi iz Titanika, ali na Noinoj lađi. Znam da je bila arka, jer sam vidjela Nou. Metuzalem s nikad striženom bradom kao u našem vjeronaučnom malom katekizmu. Pitao me je gdje si ti, a ja nisam znala što bih mu rekla. Nije te bilo. U snu sam plakala i on me je tješio.

Ne znam kako me je uopće primio na svoj snoviti brod uronjen u magličaste oblake i vodu, u kišni horizont, jer su posvuda svi bili u parovima: kobila i pastuh, krava i bik, mačak i mačka, pas i kuja, kokoš i pijevac, patka i patak, krmača i prasac. I par divljih svinja, pa jelen i košuta, srnjak i srna. Roda i kvakan. Fazani, lavovi, tigrovi, slonovi, medvjedi i mrki i bijeli… I nekoliko dvospolaca je bilo. Neke su životinje bile skotne. Bilo je i biljojeda i mesoždera, ali nitko se ni s kim nije pograbio. Nitko nikome nije skočio za vrat niti je tko koga htio proždrijeti. Iz straha jedni pred drugima, iz straha pred Božjom voljom ili iz straha od velike vode svi su strpljivo čekali u redu za ukrcaj i ekonomično se i skladno raspoređivali par do para počevši s pramcem i motreći na gaz pod upornim daždem.

Samo ja nisam imala svoga para. Samo se ja nisam mogla domisliti na koji način da iz ovoga povodnja prenesem svoje sjeme, svoj gen i svoju ljubav.

20140326 – 20140408 – 20140409