(Božica Brkan uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.)
Objavljeno u Riječima, časopisu za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković), str. 143.-152., u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR.
Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u mađarskoj književnosti imao Josip Gujaš-Đuretin / mađ. Gulyás József (23. prosinca 1936. – 1. svibnja 1976.), da je pisao na mađarskom. Kao pripadnika hrvatske nacionalne manjine mađarska ga književnost ignorira, jer je tek nekoliko pjesama napisao na jeziku zemlje u kojoj je živio i u kojoj je rođen u hrvatskom selu Martinci / Felsöszenmárton, u Podravini, Županija Baranja, gdje i počiva. Na sat vožnje od Pečuha, toliko blizu uza samu državnu mađarsko-hrvatsku granicu da vam i danas, u vrijeme EU bez granica, čim prijeđete granični prijelaz, nestane interneta. Kako li je tek bilo dok je tu još bila spuštena blokovska željezna zavjesa!?
Josip Gujaš-Đuretin obrazovao se uglavnom na mađarskom: osnovnu je školu polazio u svojim Martincima, maturirao je 1955. u Gimnaziji Nikola Zrinski u Sigetu, studirati je počeo na Višoj pedagoškoj školi u Segedinu i Pečuhu, nastavio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti. Godine 1961. tu je diplomirao povijest i hrvatskosrpski jezik i jugoslavenske književnosti, a 1965. i doktorirao i za današnja poimanja rijetkom temom Politika nasilne mađarizacije u Europi i Mađarskoj i pomađarivanje u županijama Somogy i Zala (Međimurje) i nacionalna obrana Mađara u Slavoniji za vrijeme dualizma. Od 1961. do 1967. profesorovao je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji, a 1970. odlazi u invalidsku mirovinu. Odustaje od znanosti, ali i iz bolesničke, samrtničke postelje piše, uglavnom pjesme.
U književnost ulazi pjesmama, sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća u Narodnim novinamai u Narodnom kalendaru. Gujaševu samostalnu zbirku Iz pozadine(Pečuh, 2011., urednik Silvester Balić) objavio je Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Još ranije, odnosnoposthumno, objavljena mu je zbirka izabranih pjesama Povratak u Podravinu(Budimpešta, 1977.), a godine 1991. u prijevodu Đuse Šimare Pužarova objavljena je dvojezična zbirka njegovih pjesama Iverje /Forgácsok (Pečuh, 1991.).
Gujaševe su pjesme uvrštene u nekoliko antologija, primjericeU kolo, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj (Budimpešta, 1969.), zatimRasuto biserje, Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj 1945.-2000. (Pečuh, 2010., uredio Stjepan Blažetin)i Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj /Poemaro de kroatoj en Hungario (Zagreb, 1992., uredili Mijo Karagić, Đuro Vidmarović i Marija Belošević).
Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u hrvatskoj književnosti prema Đuri Vidmaroviću vodeći pjesnik hrvatske dijaspore, u Mađarskoj, a prema Nevenu Juriciisam vrh hrvatskoga pjesništvaimao da je za života objavljivao više, pogotovo u Hrvatskoj te da se odmjeravao i nosio sa svojom, vrlo snažnom pjesničkom generacijom; da je bio prilagodljiviji i fizički manje udaljen od kanona, kad je kanon nešto još značio.S velikim je žarom kroz izuzetno zanimljivo dopisivanje krenuo u suradnju s tadašnjim urednikom Kola, časopisa Matice hrvatske, pjesnikom Milivojem Slavičekom. Bliskim su bili i generacijski, ali i po tome jer je Gujaša-Đuretina Slaviček itekako razumio budući da je i njegov zavičaj do završetka Drugoga svjetskog rata također bio dio Mađarske, pomađaren. U vrijeme njihove književne tadašnje komunikacije, koja je duboko utjecala i na djelo Gujaša-Đuretina, dvije zemlje Mađarsku i Jugoslaviju doslovce je dijelila blokovska granica toliko teško probojna da je hrvatski manjinaciz Mađarske tek jednom stvarno dospio do Jadrana.
Aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović sredinom sedamdesetih upravo se počeo zanimati za povijest i književnost Hrvata u drugim zemljama, pa i Mađarskoj, te je tijekom godina u hrvatsku književnost ubaštinio mnoštvo autora: iz Mađarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Ćenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Lipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sindik, Adrijan Vuksanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Miković), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd. Samostalne knjige posvetio je samo Gradišćancu Jurici Ćenaru i Podravcu i Baranjcu Josipu Gujaš-Đuretinu.
Potonji je njegov već pokojni budimpeštanski kolega – obojica su profesori povijesti i književnici – četiri desetljeća bio predmetom njegova zanimanja, pa je tako istražujući i otkrivajući dio po dio u različitim časopisima Matica,Hrvatske matice iseljenika, Maruliću, Novoj Istri, Pogledimaitd. teu knjigama pisao o vrlo različitim temama vezanim uz Gujaša-Đuretina, među ostalim, primjerice, i studiju o prezimenu. Zanimljivo je da ga je pjesnik i sam različito pisao, a Vidmarović je uočio čak desetak različitih načina! Današnji i mađarski i hrvatski autori ne mogu se usuglasiti i s različitim ga argumentima pišu također različito i o tome su se, uz odabir izvornoga pjesnikova jezika, čule o knjizi Mene su ljepote ostavileJosipa-Gujaša Đuretina zasad jedine upućene primjedbe.
No, ima mnogo važnijih posve neriješenih tema, poput toga kako je posve u neskladu s propisanim socrealističkim kanonima Gujaš-Đuretin pisao svojim prepoznatljivim stilom o temama i ljubavnim i rodoljubnim, o intimnim mukama, bolesti, zavičaju i o krajoliku… Fascinantne su mu tek mnogo kasnije moderne minijature poput Žute dunje, jabuke, beli snežni bregovi, golubica...Bilo bi vrijedno dokučiti i odakle, osim što je znao francuski, u njegovu zatvorenom svijetu nedvojben utjecaj svjetski relevantnih francuskih pisaca, na primjer. Nedvojbeno je najzanimljiviji jezik Gujaša-Đuretina, u kojem se osjeća njegov materinski, zavičajni idiom – zbog čega ga neki i guraju u zavičajnog pjesnika, a nasuprot tome njegov suradnik srpski književnik Stojan Vujičić smatra ga regionalnim piscem– ali, osobito poslije Četrdesetosme i zahlađenih, tvrdih odnosa dviju zemalja koje su se našle na različitim informbiroovskim stranama i nametanja unitarističke politike s obiju strana, a osobito poslije Novosadskog dogovora, srpsko-hrvatskog jezika odnosno štokavica s ekavicom. Možemo samo pretpostaviti kako je to – i, zbog u tome dijelu nedostatnoga obrazovanja, pjesnik često nedosljedan – u nas i danas prijeporno za češće teme o Gujašu-Đuretinu.
Pošto se 40 godina bavio pjesnikom, koji je prije 40 godina sa samo 40 godina umro, iščupavši si kanilu, ne mogavši se više nositi s teškom bolešću od mladosti, Đuro Vidmarović, poduprt izdavačem zagrebačkim Acumenom, opredijelio se ne za prevođenjepjesama na moderni hrvatski standard, za što se mnogi zalažu, nego upravo za izvorni tekst. Štoviše, mnoge pjesme predočene su i u varijantama kao dokaz su koliko je Gujaš-Džuretin imao mnogo kreativnih, pa i praktičnih jezičnih dvojbi, često iz ograničenosti i neuređenosti sustava (jezičnog, društvenog).Eventualni radoznali istraživači našli bi razloga za mnoge, izuzetno zanimljive i jezične i književne, nipošto ne samo manjinske analize.
Gospođa Vera Grunčić, Gujaševa udovica, iz njihova budimpeštanskog stana davno je, taman na dan pada Berlinskoga zida, Vidmaroviću darovala rukopise neobjavljenih pjesama i on je od izabranih vlastitih kritičkih tekstova, te pjesnikove poezije, oblikovao vrlo opsežnu knjigu na gustih 320 stranica. Nažalost, nije ju ni ona dočekala, jer je monografija napokon objavljena uz mnogo teškoća netom poslije njezine smrti, ali je, valja istaknuti, možda i najbolji Vidmarovićev rad.
Uz odabrane već objavljene Vidmaroviće tekstove, za umjetnikov rad izuzetno važne i ilustrativne korespondencije Gujaša-Đuretina i Slavičeka te, uz drugo, i za sladokusce koje će tema šire zanimati, iscrpan popis literature, slijedi upravo spomenuta zaostavština vrsnoga pjesnika.
CjelinaPjesme iz bilježnice bez naslovakronološki obuhvaća niz pjesama od 1963. do 1975. Tematski su usredotočene na stvaralaštvo, crtice iz života odnosno opise malih i običnih, svakodnevnih stvari. Neke su posvećene razredima kojima je predavao i osobama iz njegova života. Osobito je dirljiva pjesma Ujak moj (str. 95.) u kojoj se ispovjednim tonom zrcale nostalgija za rodnim krajem i pjesnikova bol zbog gubitka bliske osobe: Ženu je grlio, sestre je tešio, / Pio je mleko ‘sveže nadojeno’, / Dravu je čuo na tren – kako ‘breg pere’ / Kada je najzad u boju pao.
Pjesma Hrvatski manjinac (str. 110) govori o povezanosti pripadnika našega naroda koji se, unatoč životu izvan domovine, osjeća snažno povezan s njom, s korijenima i svojim rodom: Mene peče prošlost moga roda, / u mojoj svesti idoli lomotom se ruše, / Na grani tankoj ljuljam se i slušam / kao propast svoju, vetar kako puše / Pa iako zna da ta grana što je vetar krši / još me jedno vreme držat će na sebi, / ja osećam jasno klanca užasne dubine, / ponori duboki strah bude u meni. Ljubav prema domovini i prema ženi te uopće različiti osjećaji često su mu nadahnuće, kao i razmatranja o (ne)raspoloženjima, vlastitu životu punom patnji, boli i stvarne oskudice te o sudbini koja mu je očito bila nesklona. U pjesmi Opet o sudbini svojoj (str. 131) kaže: meni zakon htjede krojiti zloba / prostaci žele odrediti što mi priliči / ja često sam prinuđen trpiti / podmukle nasrtaje / meni ne daju da se upravim da budem čovjek.
Cjelina pjesme iz sveska (fascikla) Raspoloženja, pisane strojem na numeriranim listovima, prema Vidmaroviću je dokaz da je pjesnik pripremao zbirku. Pjesme su datirane sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a tematski se ne razlikuje od prethodnih: osobne ispovijesti, pjesme posvećene prijateljima, nostalgija za mladošću i rodnim krajem, misli, meditacije, ljubav… odnosno protežu se od angažirane Nećemo dozvolitiposvećene borbi vijetnamskoga naroda,tada aktualnom ratu, do buketa pjesamaza suprugu Veru, novihpjesama o Podravini te naslovljenih uspomenama iz moga života i današnjice.
Mene su ljepote ostavileJosipa Gujaša-Đuretina, pripremio Đuro Vidmarović, Acumen, 2019. nedvojbeno je vrijedna i poticajna knjiga, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenika. Malena obiteljska izdavačka kuća Acumen iz Zagreba dotad je objavljivala isključivo knjige Božice Brkan i Gujaš – Vidmarović prva je knjiga drugoga autora, ponajprije iz prijateljstva i ljubavi prema dobroj i još neprepoznatoj odnosno nedovoljno poznatoj književnosti. Krenulo se s ambicioznom više umjetnički, a financijski manje mudrom procjenom kako je važno knjigu objaviti da bi, makar i uz zakašnjenje, Gujaš-Đuretin bio uopće dostupan potencijalno zainteresiranoj književnoj i široj javnosti, te kako bi, bez opterećujuće naslage slojeva politike, povijesti i sličnog, svi koje bi to imalo moglo zanimati mogli upoznavati tekst i udubiti se u njegovu pomniju analizu. S mnogo uvjerenja kako će Josip Gujaš-Đuretin s odmakom više od pola stoljeća kada je stvarao, u svijetu posve drugačijem od onoga u njegovu vremenu izdržati i vremenske i estetske kriterije.
Da Josip Gujaš-Đuretin, i uskom krugu zaljubljenika jedva otkriveni pjesnik, to nedvojbeno zaslužuje, uvjerio je već tekstom i govorom Đuro Vidmarović, a poduprle su ga recenzentice njegove knjige prof. dr. sc. Sanja Vulić i Božica Brkan, te autori koji su u različita vremena već doprinosili tekstovima o Gujašu-Đuretinu: prof. dr. sc. Zvonko Kovač, Neven Jurica, Stijepo Mijović Kočan, Juraj Lončarević, Predrag Matvejević, zatim prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, dr. sc. Željka Lovrenčić i drugi.
Knjiga Mene su ljepote ostavilenaslovljena je prema stihu koji se višekratno javlja u pjesmi Josipa Gujaša-Đuretina moja skepsa, moja žalost (str. 104.),koju je u budimpeštanskoj bolnici napisao pred smrt: Mene su lepote ostavile / kao zimsko nebo sunce žarko / mene bogovi radosti ne časte više / u zelenoj prirodi pod azurnim svodom; / što je nada u nesmetani život i vera u svece, / što je harmonija duše bez čemera svesti / ne znam već ja.
Knjiga Mene su ljepote ostavilepredstavljena je od ljeta do kraja 2019. u Zagrebu, zatim u Đakovu, u Mađarskoj u Martincima i Pečuhu te u Sisku, gdje smo zahvaljujući Đurđici Vuković i doznali, a što nismo uspjeli detaljnije i potvrditi, kako su i pjesme Gujaša-Đuretina objavljene i u časopisu sisačkog Ogranka Matice hrvatske Riječi1970., druge godine izlaženja. Sada donosimo širi izbor.
Josip Gujaš-Đuretin
moja skepsa, moja žalost
Mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko,
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim svodom;
punokrvnost što je i usijana naivnost kakva je,
što je nada u nesmetani život i vera u svece,
šta je harmonija duše bez čemera svesti
ne znam već ja.
Mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko,
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim nebom,
meni su ostale samo lepote hladnog zimskog cara,
lepote gorkog saznanja:
da je život dalek i beskrajan
da ga dostići i shvatiti ne mogu
da se samo u fragmentima otkriva meni,
da je srce tako žedno
da ga zadovoljiti neću uspeti,
da je želja tako strašna
da joj udovoljiti nije moguće.
Mene često posećuje božica Skepsa
da me obgrli ledenim rukama,
da mi srce davi žestokom hladnoćom,
da mi želju travi pomamnom žestinom,
da mi veru drobi suludnom besnoćom;
Mene često prima kralj crvene boli – i
deli mi širokom naturom darove svoje:
gorke cvetove jada,
razdrobljen životni put,
polomljenu veru u iskrenost i drugarstvo,
polomljenu veru u kristalnu ljubav
razbijenu veru u ljudsku kooperaciju;
Mene često gosti kralj crvene boli
i ja znam da mi želi ukazati jednoć
na prokletstvo što me goni na ovome putu;
jer mene su lepote ostavile
kao zimsko nebo sunce žarko
mene bogovi radosti ne časte više
u zelenoj prirodi pod azurnim svodom.
Ja sam ljubimac bogova žalosti
što uvelim cvećem slave rođendan moj;
ja sam ljubimac božice Skepse
što me grli žestinom mraza,
što me grli sve jače, sve žešće:
dok me najzad ne zadavi.
Budimpešta, Bolnica Janos
AKORDI O HRVATSKOJ
II
Kroz plodna polja
Mađarske
voz juri
prema jugu
zelena polja
se njišu
u nedoglednosti života
samo se crveni makovi
crvenom bojom svojom
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim
Potištena stolećima
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim
čudi se jako
što se tome svetu
tako raskošnom
samo hladno divim
Kroz plava polja
Mađarske
voz juri prema jugu
i samo mi se čudi
oduševljenje očekuje
a ne zna
da ja u svom snu
nosim samo
Hrvatsku
Žute naranče
Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima
i pričinja mi se:
kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje
Pečuj, 1966.
Jabuke
jedemo jabuke
(po glavi po jednu)
ja i žena
jabuke iz vinograda
sa izleta
simbolične jabuke:
sećam se Adama i Eve
i Edena
kao da je nova ars poetica
Pročišćen
Blistav da budem
Jezik mi treba kao kristal:
kao prizma što zaslepljuje:
da se sviđam,
da me cene
kada mi već moje misli odbaciše
Bp, dec. 1966.
bez naslova
Kad ću biti opet opijen
duhom
dosadna je ova krčma
čama
duša moja u kutu plače:
sama
minijature
I
Kad sam pošao ulicom
iskočile sobe pred zidove
da me vide
II
u snu sam išao među voćke
da budem plod
probudio sam se i saznao
da nisam stigao nikud
Jesu li zaboravili
Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative:
ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati
dec. 1966. Bp.
beli snežni bregovi
beli snežni bregovi
ja o vama sanjam
beli što ste uspeli biti
ja vam se klanjam
minijatura
cvatu trešnje
osećam miris:
u hladnim rukama
braći iseljenicima
svojoj braći
iza nepremostivih
morskih pučina
danas šaljem paket reči
pod nebodere i na kanadske brodove
jednu nevidljivu nit šaljem
avionom da put bude kraći
svojoj nikad neviđenoj braći
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen
nevidljivu poruku u svemirskoj lađi
Odvijana Podravina
Bela mesečina
u čaši vina
Pobegla krčmarica
Iz snenog vrbika
Čarda i topole
Dijamanti mojih zenica
Bicikl stari
Po pustim stazama plače
Uši mi ostahu
Bez zimskih priča
Muči i grize
Odvijana Podravina
moje blago
imam gorčinu sto puta pobeđenog
imam gorčinu što traje do smrti
ne pobeđenu od nikoga
golubica
htela je do mene kroz prozor
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju
u određeno vreme
Jedno odsustvo iz bolnice
jedno malo odsustvo
žličica meda
jedno malo odsustvo
dva dana u drugoj sferi
jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu
kao da spremaju golgotu
neka kao priprema
neki kao planovi
za novo krunjenje
već se sabiru povorke
i zluradost već porođena
tolika gnezda
u nadama oživela
vruć pesak posiplju
za pod tabane
neka kao priprema
neki kao planovi
da navale svi na jednoga
1967.
Naličje jedne noći
3
Ruše hrasta prljavim sekirama
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se
Tko su te zaklonjene osobe
što patuljke šalju:
oboriti plemenito stablo
Zagreb, 20200130 – 20200605