O “Ledini” prof. Tanja Vadla na predstavljanju u Sisku

Tanja Vadla, prof., izrekla na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Vlado Gotovac u Sisku:

Božica Brkan: Ledina

„Sjećanje – kakve li čudne stvari! – ne registrira konkretno trajanje, trajanje u smislu kakvim ga poima Bergson. Ne mogu se nanovo doživjeti okončana trajanja. Mogu se samo zamišljati, zamišljati na pravcu apstraktnog vremena, lišenog svake zgusnutosti, u kojem nailazimo na lijepe fosile trajanja, konkretizirane dugim prebivanjima. Uspomene su nepokretne i toliko čvršće koliko su bolje smještene u neki prostor.“

tanja01
Tanja Vadla čita svoju recenziju “Ledine” / Fotografija Miljenko Brezak

Ove riječi francuskog filozofa Gastona Bachelarda podsjetile su me na Ledinu, roman Božice Brkan, u kojem autorica poetizira ledinu/zemlju/ imanje/ prostor koji su nekad davno naselili njeni preci i na njemu sagradili hižu. Rađali su se oni tamo, umirali, ženili, selili i vraćali se, ali hiže više nema. Ostala je ipak ona ledina (dugo neobrađivano, travom zaraslo, zatabano zemljište), mitski topos, nukleus iz kojeg će izniknuti koloplet priča odnosno čitava jedna obiteljska saga obitelji Brkan.

Taj prostor sjećanja obuhvatit će nekoliko stoljeća, desetke generacija, mnoštvo pojedinačnih sudbina ispričanih iz ženske perspektive: iz perspektive Mare koja zapalila je staju i pobjegla u Ameriku, Barice koja dijelila je njenu sumornu izbjegličku sudbinu, možda Matije koja se prva doselila na ledinu bježeći iz Bosne pred Turcima, Katarine, Julče, Janče, Jele- žena koje su ispovijedajući sebe preuzele vlastitu priču, ispričale svoju osobnu povijest pričajući i povijest jednog prostora, jedne ledine, ledine uz rijeku Česmu u prekrasnom moslavačkom kraju koji nije zaobišla turbulentna povijest ovih prostora koja se zatim prelamala i u njihovim životima.

Majke, supruge, bake, snahe, kćeri, prijateljice iznose žensko iskustvo (Ostarila sam te noći kao nikad, navečer sam bila žena, ujutro starica.), ispisuju vlastite samoće (Kej imam od života? Svi su se nekak snašli, spoženili, odselili i pak sem skoro sama kak sem navek bila.), svjedoče traumu tijela(Sem mislila da sem ja kriva za to da ne zadovolan z demu. Kej da imam nekakvu falingu kej ju ne vidi niko nego on),sanjare sreću ( Bila sam, čini mi se sretnija, dok sam ga makar i mučno stjecala nego danas jer ne znam kud bi s njim. A čemu sve to?), svijaju gnijezda ( I je se, fala Bogu,moj celi, zduran, al celi, lepi, jaki, muž vrnul domom,i još smo vuz sineka , kej ga je dočekal,mam jeno za drugim tri čere i jenoga sineka narodili i tekar se onda moglo povedati da smo zadruga poprav.), i na koncu zaboravljaju (Kej sem ti povedala, povedala sem ti.Kej mi je to Bog dal da sem se zaboravela?).

Ovaj nostalgični memnto ispunjen je doduše i mirisom paljevine, okusom tvrda težačkoga kruha, jalovicama, copernicama, cigančicama, preljubnicama, patnjama majki koje ostaju bez sinova i žena koje muškarci nikada nisu doživljavali sebi ravnima. Ali u borghesovski rekonstruiranoj kronici jedne ledine, jedne obitelji i jednog vremena nema mjesta predaji. Nitko se ne predaje. Svaki subjekt/ svako ja uobličava sebe, opravdava svoju esenciju, najčešće u odnosu prema on/muškarac, ali i prema mi/ obitelj/zajednica/društvo. Subjekt postoji u jeziku i kroz jezik, oblikuje svoj polifoni identitet u narativnom, u pojedinačnim iskazima, u autofikciji.

„Ledinu“ se može interpretirati kroz literarizirano obiteljsko stablo, preko 21 priče ( prva je Posljednji izdanak, a posljednja Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla), različitih povijesnih izvora, arhivskih dokumenata,rekonstruiranih osobnih/zavičajnih sjećanja, pseudoautobiografije do kompleksne sage o ženama, vremenima i jednom prostoru.

tanja02f6 IMG_6782 600 poslije promocije
I prije i poslije predstavljanja Ledine kava u Malom kaptolu / Fotografija Miljenko Brezak

„Usput, tekst se ovaj čitati može redom, kako se komu svidi, po odabiru, ne nužno od početka do kraja ili kronološki, nego i prema raspoloženju. Neke cjeline možete i preskočiti, a zato druge možete čitati, čitati…“Fragmentarnost, diskontinuitet, pretapanje faktičnog i fikcionalnog, konstruirane kolektivne i osobne povijesti, raznovrsnost žanrova ( fikcionalne autobiografije, autorefleksije, pisma, dokumenti, internetske stranice i sl.) intermedijalnost i autoreferencija svrstavaju ovaj tekst u postmodernistički korpus hrvatske književnosti s jednom bitnom razlikom. Osim semantičkim poljima, ovaj tekst bogat je i lingvističkim slojevima, od okešinskog idioma, kekavskog moslavačkog govora (za koji je autorica stručnjak) do izvornog štokavskog narječja i suvremenoga hrvatskoga književnog jezika.Time on mnogostruko dobija na estetskom, ali i etičkom planu jer se, a to nije osobito popularno u recentnoj književnoj produkciji, odredio kao autentični zavičajni roman.

Link:

Umjesto kave 29. svibnja 2016.: sisačko predstavljanje Ledine