Stjecajem prilika posljednjih godina zahvaljujući poduzetnome kolegi književniku i novopečenome doktoru znanosti Mirku Ćuriću, jednome od organizatora Dana Antuna Augusta Matoša, kad nema tko, na Antunovo i rođendan književnikov, odnesemo mu cvijeće na mirogojski obiteljski grob, pročitamo pjesmu, predstavimo knjigu… Ove godine uz AGM-ov 150. rođendan do Zagreba nikad brojnija ekipa stigla je od mađarskoga Kaćmara, preko Plavne i Beograda te rodnoga mu Tovarnika. Nedostaje, što bi rekli, još samo Pariz.
Nije izostao ni obilazak mirogojskoga polja 11a 42 ni večernji finale u Društvu hrvatskih književnika. Mirko Ćurić, potpredsjednik središnjega DHK i predsjednik Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga, i Katarina Čeliković iz subotičkoga Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predstaviše svježe otisnuta nova izdanja prve knjige Antuna Gustava Matoša Iverje (Osijek/Subotica, Mostar 2023) i knjige Antun Gustav Matoš Domovini iz tuđine (Subotica, 2023). Dodijeljene su i nagrada za kratku priču o Matošu, a prikazani su i dokumentarac Od Kaćmara do Zagreba Mihaela Kelbasa i multimedijalni performans Voyageom s Matošem Književno-teatarskog kružoka HKC Bunjevačko kolo iz Subotice (Dramatizacija i režija Nevena Baštovanović, koja je i sudjelovala sa Zoltanom Sičem, Vedranom Peićem).
Ne zato što sam uz Borbena Vladovića, Zrinka Šimunića i Tomislava Šovagovića iz zbirke Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (Osijek/Subotica, 2020) i sama čitala svoju pjesmu ustani matošu ili selfie na štrosu, meni je najdojmljivije poslijepodnevno čitanje pjesama na otvorenu, uz Kožarićev spomenik Antunu Gustavu Matošu. Sunce žeže, Zagrepčani i turisti prolaze između nas, bauštelci iza nas glasno obnavljaju zgradu nekadašnje pjesnikove gimnazije, Neven Mrzlečki uz gitaru pjeva malu Mariju i Ljerku, srce moje…
A na kraju iz publike izlazi mladić i, na naše čuđenje, otkriva kako su noćaš njih trojica, malo popivši, pjesnika za rođendan prekrili cvijećem gospođe Nade s Mirogoja. I svaki je još dodao po jednu svoju pjesmu, anonimno. Stražar sa šetališta, Brkovi, Stih koji dušu svira. Navratio je poslije posla vidjeti što je danas sa slavljenikom i naišao na nas pjesnike. Nestašni je Darko Orešković, a prijatelji su, poslije doznajemo, braća Adam i Maks Skendžić. Čita pjesmu, a onda navečer sva trojica na poziv govore odnosno iz mobitela čitaju svoje pjesme i u DHK. Ako je samo i gerilla marketing, odlično!
Meni se pak moja pjesma ustani matošu ili selfie na štrosu napisana 2020. čini još aktualnijom: iako smo skinuli maske za Covid 19, ostalo nam je potresno okruženje i književnički/kulturni Zeitgeist. Matoš jednako ravnodušno gleda dok se s njime opaljuju selfiji… Jesu li morali doći Đakovčani i Subotičani da Zagrepčanima ozvuče taj metropolski prizor?