Mogla sam se uz Praznik rada poigrati kavom i prvomajskim grahom, maksimirskim, Bandićevim, ali mi je to nekako neprilično. Čak je i sirotinjski, a i taj uglavnom uvozni grah pretvoren u turističku atrakciju. Još sam prošloga tjedna potpisala za 67 je previše. Zbog naše djece, ambicioznih milenijaca, koja ili odlaze van ili doma raduckaju od jutra do sutra, izgarajući. Vrijeđaju me vladini, sve agresivniji spotovi na tv, radiju i u novinama kako će nam, izglasamo li to, naša djeca imati manje mirovine i o nekakvih 40 milijardi duga. Nije li državi neugodno kada od budžetske love, love ubrane visokim stopama od (nažalost ne svih!) nas, poreznih obveznika, umjesto da kome poveća penzijicu, plaća promo protiv zakonite sindikalne akcije? Što nisu napravili besplatnu presicu kad je za to bilo vrijeme i tumačili svoju dobru namjeru do besvijesti. Ne znam medij koji bi takvu zanimljivost propustio, kad se to svih dotiče.
Radnike pospremili u penziju da bi mogli srediti tvornice
Pred sobom ih branim kako su kratke pameti, napuhani i možda i premladi da bi znali o čemu govore, zaboravili kako su stvar njihovi prethodnici temeljito srediliosobito u industriji pretvarajući i privatizirajući tvornicu po tvornicu tako što bi prekobrojne i premlade radnike pospremali u penziju? U geslu zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nabrojila sam kako je posvećujem / naraštajima rođenim /pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima / između socijalizma s ljudskim likom / i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima / nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene / čateksa krateksa varteksa rio rijeka / modne konfekcije osijek tekstilnog / kombinata zagreb i drugih.
Objavljena je 2014. pa dalje dopišite sami. Pada mi od muških, teških industrija prigodno napamet – Prvomajska. Siščani bi dodali Rafineriju i Željezaru, Riječani 3. maj, Puljani Uljanik…
Tri stupa k’o ni jedan
Samo u svojem odavno nepostojećem Vjesniku (istoimenima i kući i dnevniku) i u Večernjaku ne mogu izbrojiti broj krugova slanja na čekanje, pa poticajnih odlazaka s otpremninama, pa promjena ugovora na štetu zaposlenih, pa… Što mogu kad su mi sjećanja još svježa? Iako sam imala sreću da s prvim uvjetima, 55 godina starosti i 30 godina staža, iskoristim zakonske (!!!) mogućnosti da odem u privremenu mirovinu, a ne ravno na groblje. Uvjerena u učinkovitost sustava, uplaćivala sam sva tri tadašnja stupa. Nije je pokazalo učinkovitim. Još prije toga, kad je bila prekratka, posudila je država od mirovinaca da bi poslije sirotim umirovljenicima nakon puno godina vraćala posuđeno. Onda se izvukla na rat. I sad povremeno samo čujemo kako privatni mirovinski fondovi ulažu kao po savjetu države, a ne u dugoročnom interesu onih koji u njih uplaćuju, prema zdravoj pameti ili zdravoga kapitala. Penzići i mirovine nekako su uvijek rezerva na koju se računa. A na koga mogu računati umirovljenici?
Rad održava zdravlje, rad oslobađa
Nisam ni pomišljala da bih mogla raditi nego do 65 godina. Nikad, ni u socijalizmu ne radeći ideološki propovijedane tri osmice, nego cijeli život gotovo dvosmjenski, uglavnom bez prekovremenih (nisam ih ni tražila, ili su me dobro plaćali ili sam radila za slavu jer sam bila zaljubljenica svog posla!); novinarski uvijek nedjelja i praznika pomaknutih najmanje na dan ranije i s uobičajenim deadlineom nad glavom dnevnoga tiska… Ali da sam ostala još pola godine, bila bih mrtav čovjek. Toliko mi je bilo dobro! Transformacija države i sustava čistila je i faširala ljude, osobito moju generaciju, koja se, osim u sudaru s vlastitim idealima, našla u najvećem raskoraku očekivanja i stvarnosti. Ne rastu bolesti i troškovi za lijekove bez veze. Ministar zdravstva može tvrditi koliko mu drago kako rad održava zdravlje (neću vući usporedbi s Arbait macht Frei!).
Nije važan broj, važna je kvaliteta
No, u svom desetljeće skraćenom radnom vijeku – ni jedan pokušaj da novinari dobiju beneficirani staž nije prošao, pogotovo kad su tiskari s olova prešli na modernije tehnike – nakupila sam nepopravljive tri profesionalne dijagnoze. Radim i dalje, mnogo opuštenije – i sada ono što volim još i više – najmanje jednostruko radno vrijeme i držim se – privilegiranom. Imam (zasad) sigurnu mirovinu, ne za luksuz, ali za prostu reprodukciju dostaje da ni mi djetetu ni dijete nama zasad nismo teret, a i svoje bolesti uspijevam i rasporediti i financirati. Ali još me katkad budi san-mora da nas koji još nemamo 65 godina vraćaju na posao, kao da na burzi nema nekoliko stotina nezaposlenih novinara i kao da svako malo ne umre netko i od mnogo mlađih kolega? Kad navršim svojih 65, bojim se da bih mogla sanjati – 67!?
A voljela bih i sanjati društvo u kojem svatko neka radi koliko hoće i koliko može i da pri tome može preživjeti.
20190430 – 20190501
Post scriptum
Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao, ali dobra je sa sindikalne maksimirske pozornice kako su radnici trošak poslodavcima, a umirovljenici su trošak državi. Još je bolji podnaslov prvosvibanjskoga kompentara Borisa Vlašića pri dnu stranice Jutarnjega lista: Hrvatski umirovljenik izgleda kao čovjek koji je sav zarađeni novac investirao u listiće u kladionici. I nikada nie dobio.
20190501