Ne znam čitate li Novi list. Barem ponekad. Vrluda, možete ga smatrali i lokalnim, ali je drugačiji. Zato ga, ne samo ljeti u Malinskoj, kupujem subotom i nedjeljom bez izuzetka, pa kad izlazi dijalektalna Beseda ili neki meni temom blizak prilog. Ako ga danas niste otvorili, ubilježite si veliki propust. Jedan od rijetkih kulturnih priloga, možda i zadnji u dnevnim novinama uopće, nedjeljni tjedni kulturni prilog Novoga lista, Mediteran, godina XXIII. Broj 1204, s današnjim datumom, duboko me je dirnuo. Podsjetio na izbjeljeni, od cenzuriranih tekstova očišćeni Telegram, valjda iz 1971. (Imala sam 15-16 godina i milicajac Rade lako je na kiosku otkrio da je mala Brkanova kupila jedan od dva prispjela necenzurirana primjerka.) Mediteran me umije oduševiti i zanimljivim intervjuima, i kritikama, i tekstovima koje i kakve druge nakladnije mainstream dnevne novine uglavnom nemaju. Sad su na osam stranica, uz intervju Davora Mancea s Goranom Trbuljakom na 2. i 3. stranici, lažnoj dupleriti, verzalni I DALJE NE TVRDIM DA JE TO ŠTO RADIM UMJETNOST, ALI JEST KOMUNIKACIJA, o njegovom riječkoj izložbi, objavili šest bijelih stranica na kojima se višekratno ponavlja tekst, regular, primjerice: ovo pitanje staviti u novine zatim slijediti novinara/ i tražiti da prizna da ga je on napisao; zatimnovinarstvo rade drugi / ali novine radimo mi; zatim odjek ovog pitanja bit će veći od ovog pitanja / ako kupiš ove novine. Radi se o Trbuljakovim ovojeizmima 2.0 i konceptualnome Mediteranovu iskoraku. Dobra fora. Kakav manje je više! Čestitke! Ali, što mogu, mene je ponio aktualan, drugi, posve novinarski osjećaj, osjećaj komunikacije. Kao nad izbjeljenim Telegramom otprije gotovo pola stoljeća. Spremam ga u arhivu. A vi, ako dospijete, kupite današnji Novi list! Citiram još jednu: ovaj rad za koju godinu vrijediti će manje nego danas.