Sumnjam da su mnogi primijetili posve na kraju sinoćnjega TV programa, jer nisam primijenila ma i kakvu najavu nego sam natrapala od 23,49 do 1,19 na HTV, nisam sigurna i je li na Prvom ili na Drugom, dokumentarac iOtok HR/IT proizveden 2018. Hrpa potpisanih, ali uglavnom Slovenci. Redatelj Miha Čelar. Glume, kaže, Mate Dolenc.
O Biševu, sa tada kad je snimljen, 2018., jedva još dvadeset stanovnika. Nisam pogledala koliko ih je na zadnjem popisu popisano, jer sam se i ovako rasplakala. I ostala gledati do kraja. O otoku koji se trudi ostati živ i to ne samo kad naiđu slučajni turisti baciti pogled na Modru špilju. Koliko danas ima stanovnika, ako ih i ima izvan sezone? Što je sa školarcima koji su iz Komiže, općinskoga središta pošli na terensku nastavu iz geografije da othodaju jedno osam-devet kilometara po kilometru uređene ceste i po molu uređenom za turiste. Naučili su i čistiti i usoliti ribu, kako se to radilo nekad. Koliko topline i životne filozofije. Što je EU-projektom i starom školom odnosno nekadašnjom vinarskom zadrugom? Jesu li prevagnuli otočani sa svojim živim idejama koje nitko i ne čuje ili općinari sa svojim iprojektom odnosno muzejom s puno tačskrimova, ekrana… Na koji kilometar od otočkoga najvećg blaga, čuvene špilje?
Najviše me je ganulo kad jedna od rijetkih mlađih otočanki čisti tuđe smeće po obali te klanje ovce, posljednje beštije na otoku, kad otočanin, oštreći nož koji još jedva da postoji od silnoga brušenja, kaže da će ga ostaviti za otočki muzej da se zna da smo bili živi… Živi!
Taj bih film prikazivala po svim televizijama. U prime timeu, umjesto glupavih showova, a ne kad se slučajno nagtrapa te da se sakrije u progrmu, gurne pod tepih kao i problemi o kojima govori, nego da se razmišlja o životu. Kritički. Razmišlja. I živi, a ne iživi.