Moždani i drugi udari – Umjesto kave 17. travnja 2020.

Jeste li imali moždani udar?Tim me je pitanjem presjekao moj dijabetolog u Vuku Vrhovcu na posljednjoj godišnjoj kontroli. Očito sam ga pogledala tako da je odmah uzvratio lopticu: Pa što se čudite?Onda rekoh:Koliko znam, još nisam.Nisam ga pitala je li to uobičajeno anketno pitanje, jedna od kontrolnih točaka, ili je nešto takvo očitao iz najnovijega nalaza. Bože me sačuvaj, pomislila sam kako govore moji na selu. Šokirao me je njemu očito normalnim početkom (srećom još godišnjega!) dijaloga liječnik-pacijent. Trebao bi to i meni biti običan razgovor, jer sve je to život, da me odmah ne podsjeti tatinoga i moždanog i srčanog udara odjednom, potkraj 1986. – na mestu je bil gotov, javili su mi trudnoj – te tri svekrvina. Treći je uvijek koban, prognozirali su bezdušno iskusniji, iako je ona poslije kliničke smrti prohodala i, nikad ne progovorivši, poživjela još koju godinu. 

Valjda u istome onome tjednu doznajem da mi S., prijateljica iz mladosti, kolegica s faksa, davno smo im na vjenčanju bili kumovi, leži na Rebru, ni živa ni mrtva. Cerebrovaskularni inzult, kap.Kad nam je bilo 29, imala je Hodginov limfom – uvijek je o njemu govorila kao o svojoj primarnoj bolesti – i poslije nebrojenih operacija, zračenja, kemoterapija i petogodišnjeg bolovanja vratila se na posao, najprije na pola radnog vremena, a onda zaradila i mirovinu. Hrabra žena, nedvojbeno. Optimizam ju je izvukao, obično bi svi oko nje govorili. Sada joj nije pomogao. Ležala je gore na intenzivnom traktu umalo dva mjeseca, nepokretna, nekomunikativna, spašavali su je intubacijom, traheotomijom, respiratorom, dodatno i od vode iz pluća i od ugruška u nozi i tko zna od kakve muke još. Zbog korone ni najbliži nisu mogli do nje, već su joj našli i dom za starije i nemoćne. Ni zlatni sat ni optimizam nije pomogao. Jučer je otišla. Kako li će je voditi statistika? Bespomoćnost i beskrajna tuga da ih ni isplakati ne uspijevam. 

20200401 – 20200414 – 2020415 – 20200416