Čitam o novootvorenome Boutique Cinema u Kaptol centru i kako mu je dizajnerski pečat dao dvojac Šekoranja & Franić radeći na projektu čak dvije godine. Odmah se uhvatim za Sašu, slikara i umjetnika florista i zagledam uokolo prepune zidove – knjiga. Knjige u kinu? Pa da, kao – tapete! Moram to vidjeti uživo, ako ni zbog čega da ne kradem Jutarnjem fotke za ilustraciju. Kad su već stavili knjige, a Cinestar ima para, što nisu posložili prave knjige. O filmu i filmskim zvijezdama barem, recimo. Ili da otkupe viškove, sve po 10 kuna na Inerliberu. Ima i debelih. Ima i u istoj boji cijela dužina polica, pa i više, ako baš žele.
Ali zašto bi u kinu poslagali prave knjige, kad je i restoran Književni klub u Društvu hrvatskih književnika na Trgaču zid imao tapeciran fiktivnim knjigama, iako bi vjerojatno rado svaki književnik tu donio i odložio svoju autorsku knjigu? Pa kamo i kome bi je inače mogli dati, jer sve rjeđe skupljaju kao poslije Domovinskoga rata ili one velike poplave za obnovljenu koju knjižnicu, braniteljsku ili dječju bolnicu, ne znam da li ih i obnavljaju – a i razmijeniti akcijama ostavljanja na klupama, razmjene u Društvu pisaca Hrvatske ili u Booksi sve je teže. Nisu za knjige raspoloženi ni antikvarijati. Što ti znanje i sve knjige iz kojih si ga stjecao ili vlastite spoznaje njima širio znače, kad i akademik Mislav Ježić u pozadini s cijelom knjižnicom na novinskoj naslovnici može završiti ne zato što je dobio posebno priznanje, nego što je na istoj sjednici otfikaren s mojega Filozofskog fakulteta.
I što sad u neknjižno doba da radimo mi koji cijeloga života kupujemo knjige, poput hrčaka ih dovlačimo doma, dokupljujemo im police, selimo ih i čitamo strasno? Nismo li se odricali i dječjih džeparaca i studentskih jeftinih obroka da bismo prikupili novac za poput kruha potrebnu nam knjigu? Nisam li pet godina studija nosila istu jaknu i iste gležnjače da bih kupila teorije ovoga i onoga, ne samo za ispitnu literaturu? Nisam li za rječnike kupljene na crno, po isto takvoj cijeni, platila poljsku izvoznu carinu u visini prosječne poljske mjesečne plaće? Nismo li pri selidbi imali jedan kamion samo knjiga? Nisam li doplatila Lufthansi 200 eura za pretešku prtljagu (knjige!)? Sva sreća da su nam za putovanja kad sam dovlačila najviše knjiga prtljagu vagali grupno.
Knjiga sam se nadarivala ne samo za rođendane i za sveta nigdarjeva, nego i za rođenja i vjenčanja. Izdanja koja si ljudi obično sami ne kupuju. Od onih smo što ostanu u čudu kad u nekoj kući ne zateknu ni jednu jedinu knjigu! Iako kišem i kašljem na prašinu, knjige su meni i zrak: kako da dišem bez njih!?
Samo takvi mi možemo shvatiti šok i razočaranje prijatelja književnika kad mu je sin odbrusio da on neće nekoliko soba njegovih knjiga, jer da to sve ionako ima na internetu. Kako ne bih razumjela, uza nekoliko svojih zidova knjiga, među kojima je kuharica uvjerena sam, a nisam ih dospjela ni brojiti, više nego što ih ima Puntijar (Zlatko kaže, čini mi se, najviše u Europi). Rijetki su, i sama se smijem na svoj račun, kuharice iz radne preselili u spavaću i za donirane mi preko HAZU dokupili police. Valjda mi je takva karma.
I sad čistimo papire, knjige zasad ne bacamo, čak ni duplikate, razmišljam tko ima prostor dovoljno velik i tematski interes za moje skupine knjiga da ih ostavim, tek čistim građu, dokumentaciju, arhivu u tipizirane kutije. Već sam i dio toga i u pjesme upisala, o Slavičeku i stazi kroz ukoričena brda recimo, dodavši P. S. Hepi sam jer još se ni izdaleka nisam približila Kubrick’s Boxes. Pet ih je tisuća, brat bratu!
Prijateljica književnica – imali su čišćenje prije dvije godine, pa zna – podsjeća me da pazim da ne bacim nešto što će mi još trebati. 16 kutija Ledine, objavljenoga romana, da ne spominjem drugih ideja, kronološki i tematski posloženih novinskih izrezaka još od prijedigitalnih vremena. Teme koje sam pratila imala sam temeljitije od Vjesnikove dokumentacije, pa su me molili da im dam da kopiraju, dok još nisu odselili iz nebodera preko HINA-e u dvorac pa u Državni arhiv.
Druga prijateljica mi se žali da je pretrpana knjigama, da pazim da mi se ne zavuku knjiški moljci, ne oni Pavličićevi uknjiženi, nego pravi. Bude to, upozorava me, pa ljude isele na mjesec dana da ih unište, a onda raspredamo o knjižnici čini mi se u Coimbri (lijepa li Portugala!) koju šišmiši odozgo čuvaju od tih knjiških moljaca, a odozdo mačke od miševa. Nemam još taj problem, ali naći pravu knjigu točno kad mi treba već imam, jer ih nisam popisala. Krenula sam i prijatelj znanstvenik, jedan od mojih intelektualnih sinova, za mnom, samo što je on nastavio.
Nekad sam imala običaj reći kako smatram da sam uspjela, jer mogu kupiti knjigu koju želim. (Izbjegavam knjižnice i uopće posudbu, jer imam gadan običaj označavanja, dopisivanja, komentiranja.) Valjda ću dodatnim iskustvom zaključiti da sam uspjela, jer knjigu koju sam napisala mogu i objaviti i otisnutu darivati kome želim. Pa, k vragu, i kinu koje se njome želi iskazati tapetarski.
20170213 – 20170226