Sinoć je stigla vijest (on bi je i poslao odmah sinoć): Umro je Dragutin Pasarić, Kutinjanin, rođenjem 1948. Repušnjak, naš moslavački Spiritus movens.
Napisao je toliko oproštajnih govora da me je nadahnuo za priču o čovjeku koji piše oproštajne govore i da smo se u kojem boljem raspoloženju u nekoj boljoj prilici u nekim boljim vremenima, kad bi, obično u rimovanim dvostisima, zvađal hece i viceve sve do sarkazma i cinizma, šalili kako je najbolje da, kad stigne, takav govor i sebi napiše. Ali, za sebe je, reklo bi se kod nas u Moslavini, imao najmanje vremena, a bojim se da će korona biti dobar izgovor da ne opstanu mnoge od manifestacija koje je bilo kao novinar i PR u INA-Petrokemiji, bilo kao šef kutinskoga ogranka Matice hrvatske ili u nekoj trećoj ulozi osmislio te šarmantno organizirao podjednako i što i tko će govoriti i što će se prigristi, tko će to pripremiti, a i platiti. Jedna od takvih je Život na rubu močvare uz Svjetski dan močvara, koje je educirajući i šarmirajući selio po selima uz Lonjsko polje povezujući prošlost, sadašnjost i budućnost, različite sadržaje i različite političke opcije, znanstvenike i umjetnike, akademike i amatere, izvođače i publiku. Nama samima otkrivao je vlastiti kulturni krajolik.
Svatko od nas koji smo ga poznavali ima o Dragecu svoju, lako moguće i posve drugačiju priču. Znala sam ga isprva kao kolegu novinara, dopisnika za Vjesnik, Večernji, Radio i TV, HINA-u, pa suradnika, a onda me je nepovratno vratio u onaj, tada posve mi nepoznati dio zavičaja. Prvi sam put došla u Kutinu kada mi je organizirao za to vrijeme stvarno nesvakidašnju promociju prve knjige Enciklopedija špeceraja uz Dan Kutine 1990. u robnoj kući u subotu u podne, na kojoj je uz druge govorio i Igor Mandić. Dragec mi je dao ideju i formalno je uredio moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, a onda smo je i predstavljali. Dakako da sam se za svoje novinarske tekstove i za svoje knjige često upravo njegovim posredovanjem upoznavala s Lonjskim poljem i moslavačkim trsnim gorjem, s vinarima i škrletom, pod otvorenim nebom pečenim šaranom na rašljama, s Voloderskom kleti i drugim kletima, a i drugim neodoljivim moslavačkim ljudima i pričama.
Navukao me je i u Moslavački književni krug, bez njega bila bih siromašnija za poznanstva i prijateljstva sa Slavicom Moslavac, Katarinom Brkić i mnogim drugima, a moguće da se bez sudara upravo na jednom takvom zavičajnom zajedničkom javnom nastupu s kolegom Đurom Vidmarovićem, ne bih ni tako strasno vratila u lijepu književnost. Kada je 2009. ne samo organizirao nastanak i tiskanje Moslavačke kajkavske lirike Dražena Kovačevića nas šestoro pjesnika nego i valjda petnaestak predstavljanja po cijeloj Moslavini, zbližio je nas Moslavčane rođenjem i(li) životom da smo namislili ojačati barem kulturni regionalni identitet zavičaja već stotinu godina podijeljena, sad u tri županije. Nadam se da će časopis Moslavačko zrcalo, kojem se priprema svečarski broj jednome od izdavača, kutinskoj Matici hrvatskoj, makar i povremeno, i dalje nastaviti izlaziti. Ne vjerujem da itko može napraviti leksikon znamenitih Moslavčana, na koji smo ga tentali i koji je, kao i neke svoje druge nikad dovršene knjige, imao u glavi.
Možda će barem selima i gradovima o kojima je napisao, uredio i(li) kao izdavač Spiritus movens objavio monografije od Križa do Kutine pasti na pamet da nekoj ulici, trgu, knjižnici nadjenu njegovo ime, ali je važnije da živim održavaju barem neke od njegovih vrijednih ideja, poput Dana Josipa Badalića, Moslavčanina kojega je, kao i primjerice Slavonca Matka Peića, vodio na šetnje Moslavinom i na pisanje o njoj, na Moslavačke razglednice. I da osmisle nove! Znakovito je da je zadnja knjiga koju je potkraj prošle godine urednički potpisao i objavio Vidmarovićevu Moslavinu oživljenu.
Dijelim tugu s Dragecovom suprugom Ivankom i djecom te prijateljima.
20210228