Sinoć smo (priznajem na ustrajni prijateljski nagovor drmske umjetnice Biserke Ipše da moramo čuti taj krasan tekst Nine Mitrović!) otišli pogledati 60. izvedbu predstave Kako život? u režiji Ivana Lea Lema Kazališta Moruzgva.
Skidam kapu za kulturno-poduzetnički poduhvat u svakom smislu, a ponajprije za odličnu ujednačenu glumu upravo Biserke Ipše, Siniše Popovića, Vinka Kraljevića i Ecije Ojdanić.
Ne sjećam se kad sam iz kazališta, pogotovo nakon nepretenciozne, unatoč kompetentnim dobrim kritikama – vrijedi se potruditi! – tako malo razvikane predstave, izašla baš što se kaže s katarzom. A ima čovjek o čemu i razmišljati, bio stariji ili mlađi.
A u predstavu sam ušla s dugogodišnjim bogatim iskustvom sa staračkim domovima, upravo i sa smijehom i s plačem kao na bini, da sam pomislila kako bi reagirala na tu igru primjerice sestra Suzana, nekad iz Doma Bene vita ili gospođa Štefica Krčmar iz doma Gornjega Desinca? Teatarska publika smijala se i pljeskala, a možda i zasuzila na pravim mjestima. Hvala na doživljaju! Preporučujem.
20180219