Umjesto kave 7. listopada 2016.: Pacijenti – to smo mi!

Ovo je vrijeme da čovjek poludi./ Tko nije lud, nije normalan./ Postanu jedno demoni i ljudi./ Samo slovo dijeli riječi / ljudi i ludi… Da je samo taj pripjev, lajtmotiv, što li je već, potekao, iz Pacijenata, mjuzikl bi, kako se to kaže, imao umjetničko opravdanje. A kako ne bi bio još dublji kad smo u Lisinski i stigli iz kao pacijenti naše svakidašnje ludnice.

pacijenti_02bbmbgavranmiromladena
Uoči predstave: Miro Gavran, Božica Brkan, Mladena Gavran i Miljenko Brezak

Usporedo su u vijestima taman naklapali jesu li psihijatar i njegovi uz silenzio stampa konačno ispregovarali i ispogađali ulazak u vladu, što nakon tjedana kampiranja novinara pred kojekakvim vratima, uz pretrčavanja nelogičnija od luđačkih maestralnih stampeda na bini, nije još objavljeno ni danas. Kako je ovo s vratima Kafka uživo, ne mogu odoljeti ni drugoj usporedbi: u mjuziklu u nekom ugovoru ima točka 6. i 7., ako se ne varam, nastupanje tobože izliječenoga kvarteta po vinskim podrumima, što osobito zanima (ne)izliječenu alkoholičarku, a što je trijezno otprilike koliko i neki od onih političkih mostnih pregovaračkih sedam uvjeta.

pacijenti_03masovka
Uvodna scena prvog čina / Fotografija Miljenko Brezak

Publika se na sjajne citate i opservacije i na vlastiti račun u tekstu (libreto Miro Gavran, tekst Vjekoslava Huljić), glazbi (Tonči Huljić), čak i pokretima (redatelj Igor Barberić) i mogla samo gorko smijati (i na vlastiti račun!) i pljeskati na otvorenoj sceni. Kao što I jest. Da ne spominjem urnebesne narodne mudrosti sestre Irme. Prije nego se vrati u naš reality show, u vanjsku psihijatrijsku kliniku u kojoj nas ne liječe glazbom nego svim sredstvima, bespoštedno masiraju na različite druge načine. S jednakim (ne)uspjehom. Riječima jednoga od likova, sve je izmanipulirano, čak i publika.

 

pacijenti_04lovrovalentina
Hrvoje Foretić kao doktor Lovro i Hana Hegedušić kao Valentina / Fotografija Miljenko Brezak

Ali su se zato izvođači majstorski potrudili, a taj su, kako reče Valentina po čemu je prepoznala pacijenticu-sestru, mošus i formaldehid, silan trud i znoj, prepoznali i gledatelji. Iako, kako bi rekla Valentina, u mjuziklu se gluma ne računa, i gluma i ples i pjevanje osvajali su, čak i u sporednijih likova. A Hana Hegedušić kao Valentina, Hrvoje Foretić kao dr. Lovro i Damir Kedžo kao Robert stvarno su bili dojmljivi. Štoviše, po glavoj temi, glazbenome broju Srce za vodiča, Hana i Hrvoje su mi i pjevački dojmljiviji od već hita u izvedbi meni miloga Petra Graše i Hane Huljić. Kad je još sve uigra, ujednači i pročisti, više tehnički i ritmički, mogu igrati dugo i široko – i scena je pokretna, rekla bih! – liječiti nas glazbom.

Velik je trud uložen u mjuzikl Pacijenti. Nedvojbeno! Svatko je od sebe – a kreirali su ga vodeći majstori u svome poslu – dao najbolje i želi još više, jer su se i 6. listopada u zagrebačkom Lisinskom, na prvoj ili drugoj reprizi jer premijera je bila dva dana ranije, autori strateški podijelili po gledalištu, očito kako bi još tesali detalje koje uoče, a kojem im čovjek u takvoj hitnji i ne može zamjeriti. Zadnji sam put u Lisinskom od mjuzikala gledala ili Jaltu ili Gubec-bega, pa im proričem i želim njihov, pa i veći uspjeh od njihova. I međunarodni.

pacijenti_05zavrsnaslika
Finale / Fotografija Miljenko Brezak

Post scriptum:

Inače to ne radim, ali kada sam ušavši u palace Lisinski spazila kolegu Miru Gavrana i suprugu mu dramsku umjetnicu Mladenu Gavran, poželjeli smo selfić kao sjećanje na večer. (Konkuriramo tako mojemu omiljenom suradniku iz mladih dana i jednome od mojih pacijenata Romeu Ibriševiću, koji je fotkao za odličan katalog!) I drago mi je, jer bila je to baš lijepa večer. Hvala kolegi Gavranu i cijeloj ekipi Pacijenata!

20161006 – 20161007