Zbirke pripovjedaka “Umrežena” i “Život večni” u Novinaru

Naslovnica Novinara br. 1-2 / siječanj – ožujak 2018. od 19. travnja 2018.

Novinar, glasilo Hrvatskoga novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, broj 1-2 siječanj – ožujak 2018., – moguće i uopće posljednji tiskani broj! – na stranici 44. u rubrici NOVE KNJIGE – SVIJET MEDIJA objavljuje kritiku VLADIMIRA MATEKA zbirki pripovjedaka Umrežena i Život večni Božica Brkan, Acumen d.o.o. , Zagreb 2017.:

Gotovo da i nema godine da nas Božica Brkan otkako se je iz dnevnih redakcija otišla u mirovinu i hrabro prešla u nakladnike Božica Brkan ne obraduje nekom novom knjigom u izdanju obiteljske tvrtke, ali koja je u njenom većinskom vlasništvu. Potkraj 2017. godine objavila ih je čak dvije. I jedna i druga su zbirke kratkih priča (ukupno ih je 55) objavljivanih tijekom posljednjih dvadesetak godina u raznim listovima i časopisima, a dobrim dijelom i nagrađivanih na raznim natječajima. No, iako se obično kaže da pisci cijeloga života na različite načine pišu jednu te istu knjigu, ovdje to nije slučaj.

Razlika nije samo u jeziku kojeg autorica koristi: „Umrežena“ je napisana na štokavštini za koju bismo mogli nazvati i službenom da se u nju, s obzirom na tematiku o kojoj govori, nije umiješala i masa izraza koji pripadaju jeziku novih tehnologija i digitalnih proizvoda i profesionalnom žargonu onih koji ih koriste. S druge je strane „Život večni“, kako već i sam podnaslov kaže, „knjiga kajkavskih priča“. No, nije to bilo kakva kajkavština, to je danas već gotovo ugasla „kekavština“ autoričinog djetinjstva u Moslavini, pa je i zbog toga to vrijedan doprinos našoj (ne samo) dijalektalnoj književnosti.

Jezik u velikoj mjeri govori i o tematici. U „Umreženoj“, kako u predgovoru ističe sama autorica – sakupljene su „urbane kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o usamljenosti, otuđenosti, isključivosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome i sve više virtualnome globalnme svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad“.

Tome nasuprot u „Životu večnom“ stoji svijet maloga sela izgubljenog u vremenu i prostoru, u kojem zbog mentaliteta, običaja i teških karaktera pate i ljudi i životinje, u kojem se nekoga može umlatiti zbog pijane svađe oko zastave. Svijet u kojem se može stradati ni zbog čega i koji je po tome na neki način i „paradigmatična hrvatska priča o sudbini mnogih mjesta i njihovih stanovnika potkraj II. svjetskog rata i nakon njega“, kako je žiri uz ostalo obrazložio Nagradu Dubravko Horvatić za prozu, dodijeljenu 2015. priči „Crna trava“, koja se – zasluženo – našla i u ovoj knjizi.

Moglo bi se, naravno, o objema knjigama govoriti i kroz prizmu tzv. „ženskog pisma“. Činjenica da se događaji u većini priča opisuju kroz ženske likove ili barem iz njihove perspektive mogla bi opravdati i takav pristup. No, s obzirom na sve što su te priče zahvatile – u „Umreženoj“ su u pozadini, čak i tamo gdje ih se u početku ne očekuje – problemi tranzicije i recesije, društveno raslojavanje, ljubavni trokuti i razni oblici pomodarstva, dok se u „Životu večnom“ osim odraza prošlih vremena neprekidno isprepliću Eros i Tanatos – bilo bi krajnje nepravdeno ove dvije knjige Božice Brkan zatvoriti u isključivo u taj pretinac.

Na samom kraju, poruka potencijalnim čitateljima „Života večnog“: ne treba se bojati priča pisanih dijalektom. Da bi ih se razumjelo i uživalo u njima, potrebno je samo malo truda, kojeg će k tome olakšati na kraju svake priče priloženi rječnik manje poznatih izraza.

Objavljeno 19. travnja 2018.