Prenosimo / 20. veljače 2016. Božica Brkan je na svojoj FB stranici napisala:
Kad sam krenula u prvi razred 1963. godine u područnoj školi u Novoselcu, u Križu je otvorena nova zgrada za osnovnu školu i gimnaziju. Više razrede osnovne škole i gimnaziju polazila sam u njoj. U moje je vrijeme gimnazija s ukupno sto učenika jedva sklepala naš upisni razred, a maturiralo nas je sedmnaestoro. Zahvaljujući i sjajnim profesorima poput Dinka Ivovića (povijest, filozofija, povijest umjetnosti, logika i sve što je trebalo), Ivice Ćenana (matematika i fizika), Ive Radoševića (povijest umjetnosti), Zvonimira Bekera (engleski i njemački), Biserke Vidović (hrvatski), Hrvoja Vidovića (njemački), Milade Kronje (ruski), Ivice Nižetića (tjelesni) i drugih uspjela sam upisati oba svoja fakulteta bez problema. Sad jedva još da se susrećemo nas nekoliko o obljetnicama mature, ali smo se prije nekoliko godina našli u novoj gimnazijskog zgradi o 50. obljetnici gimnazije, koja je danas dio Srednje škole Ivan Švear u Ivanić Gradu.
U petak, 19. veljače 2016. bila sam gošća svoje škole. Književni (školski) sat kojem je povod moja “Kajkavska čitanka Božice Brkan” prihvaćene kao pomoćnoga sredstva u nastavi hrvatskoga za sve razrede i sve škole u Hrvatskoj. Vrlo različito od ivanićkoga susreta dva dana prije, ali i meni samoj jednako zanimljivo. Dakako da smo i čitali moje pjesme, nešto ja, a nešto učenica III. razreda Maja Mađer.
Zahvaljujem na gostoprimstvu, posebice ambicioznoj bibliotekarici Visnja Jeren, koja i u tome susretu, kako je izjavila novinarki Višnji Canjek-Macan, urednici Kajkavskog osebuška, emisije Obiteljskoga radija Ivanić i imenom nadahnute mojim tekstovima, vidi mogućnost da kajkavski više bude prisutan u nastavi, pogotovo ondje gdje je i zavičajni, kao što je u kriškome kraju nažalost izumiruća kekavica, idiom na kojem također pišem. Nadam se da će i to pridonijeti njegovanju našega kulturnog identita uopće, posebice osvješćivanja regionalnoga moslavačkoga, što je dio misije koju dijelim s ambicioznim i nezaustavljivim kolegom Đuro Vidmarović. Ako uza školu još raste školski voćnjak koji smo vodili kao mali školski zadrugari prije pola stoljeća, zagledani u školsko voćarenje u vojnokrajinskoj pučkoj školi još za Austrougarske, zašto ne bismo živim održavali i druge naše vrijednosti?
Fotografije Miljenko Brezak