Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

Ne znam ni koliko godina ima niti koliko sam motivacijskih tekstova napisala i govora održala kako bi prodavači jagoda na uličnim štandovima morali navoditi i sortu jagoda navodno svojih koje prodaju iz okolice Zagreba, gradske ili županijske.

Volim znati što jedem. Osim toga, educiraju potrošače. Utaman! Govori ti gluhome. Kao da ih to nešto košta. Kao da sorta nije pola uspješne proizvodnje. I trgovine!

Kad tamo, prije neki dan iz vožnje u Horvaćanskoj kraj našega Pointa uočim – piše i sorta. Namjerno ću previdjeti da piše clary, iako se sorta zove clery. I, eto, prenosim pohvalu zagrebačkome OPG-u Hećimović. Neka im je uspješna i berba i prodaja! Sad i dalje čekam sva ona lijepa imena jagoda, ne samo ne baš uspio pokušaj valjda brendiranja jagodica purgerica najslađa bobica. Zašto to može, a clery, elsanta, raurica, marmolada, arosa, qeeen elisa, alba, miss… Da i ne kažem tobože domaća.

20160520

Bilo je to ovako. Knjiga omanjeg formata od 200-tinjak stranica stigla je na ime sina, uglednoga geeka, ali kako se radilo o knjizi, ne bih ja bila ja da nisam, kad ju je nevoljko raspakirao (a nije e-knjiga!), bar pogledala o čemu piše. Dakako da sam ga nagovarala da mi je ostavi da je i pročitam, ali ju je odnio (koliko znam, još o njoj njegov medij, Netokracija nije pisala). Kad je moja kolegica, urednica iz Profila Sandra Mlakar Pocrnić provjeravala hoće li štogod, odmah sam se ogrebla.

Već me dugo neka knjiga, a hvala Bogu gutam ih, nije toliko zabavila. (O temi kako sve mora biti zabavno tek spemam zapise!) Prva joj je odlika da je baš duhovita, a mnogima će biti i zbunjujuća. Geekovima i najmanje, pa teško vama ako niste nikad igrali bar neku kompjutorsku igr(ic)u i šalabajzali po levelima. O, neću reći kako “volim sve što vole mladi”, knjiga i nije napisana za moju poodmaklu dob, pa ne treba čuditi što sam je čitala kao selfhelp, kako je rekla bi ih i upapirčena, ali – naopako. Izdavač je reklamira kao “odgovor na molitve svih geekova koji više ne žele biti samci”, uglavnom za muške, iako je dobrodošao i ženskima, koje autor naziva geekovima s XX kromosomima (moderne cure također zovu na dejt!) – nisam baš vidjela da su kritike otišle iole dalje od toga – a ja sam je čitala kao netko tko bi, iako ne baš ni mlad, rado postao pravi strastven geek, pa makar se i – usamio. Priznajem osjećala sam se nad papirom čitajući o temama o kojima obično čitam na ekranu pomalo kao voajerka.

Veli knjiga “otkrijte koji ste tip geeka”, “ pripremite se za izlazak”, ali za dan poslije te savjeti za napredne. Nije li strahotno, govori iskustvo, da “živimo u svijetu u kojem se ljudi zbližavaju virtualno, a udaljavaju uživo”, iako je potreba za intimnošću, ne samo tjelesnom, ista kao i prije informatičkog doba. Suština je i te filozofije: Kako upoznati nekoga posebnog? Autor rješenje nalazi u prihvaćanju tradicionalnih pravila i ostajanju staromodnim ili, još bolje, u osuvremenjavanju tradicionalnih pravila sukladno modernome vremenu.

I običan ljubavni sastanak Eric Smith iz Philadelphije, suosnivač popularngoa bloga Geekadelphia, vodiča kroz svijet geekova, u knjizi “umrežava” u velike strategije kao da radi neki projekt, iako, mogu se samo složiti, na iznenađenje potencijalnih čitatelja stvarnih geekova, sve počinje od suočavanja i iskrenosti prema samome sebi, što je, točno pretpostavlja, uvijek i najteži problem. Bili geek ili ne bili, bili tinejdžer ili zlatna dob. Iskusniji bi rekli: samo se način uleta mijenja. Ljubav uvijek uznosi i boli. (Tko li ono reče – baš mi tu lijepo paše citat – da drugačije i nije bila ljubav?) Ja neću reći ništa drugo do – geekovi, ma konačno pročitajte i tu, makar jednu knjigu ili drugima – povedite se za geekovima

20160515 – 20160517

Nedavno je dr. Željka Lovrenčić u svojoj matičnoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici svoju, već 14. iz ciklusa tribina o inozemnoj Croatici posvetila Dragi Štambuku. Brojni gosti došli su kao štovatelji toga osebujnoga liječnika, diplomata od Velike Britanije, Japana i Koreje, Indije i Šri Lanke, Egipta do Brazila te esejista i svjetskoga i domovinskoga pjesnika. Meni je najbliskiji kao promicatelj zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što i začetnik jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što koja ravnopravno tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike, a održava se u njegovim rodnim Selcima na otoku Braču od 1991. Pjesnike oliveate ovjenčava maslinovim vijencem, a njihove stihove ostavlja uklesane u bijeli brački kamen na zidu stihova.

Uz drugo, Štambuk je objavio više od pedeset knjiga poezije, antologija, prijevoda, jezikoslovnih rječnika i ogleda. Preveden je na brojne jezike, a prijatelje je i toga četvrtka, 5. svibnja 2016. oduševio odgovarajući na pitanja o sebi dr. Lovrenčić zanimljivim, još neispričanim autobiografskim detaljima i – pjesmama. I čakavskim i štokavskim te prepjevanima na španjolski, engleski, a podsjetio se i preminule prijateljice, koja je godinama živjela u Japanu, Jadranke Stojaković koja je uglazbila i pjevala njegove stihove 1918. odnosno Daleko.

Drago Štambuk prisjetio se i službenoga oproštaja s Japanom s japanskim carem i, ne uobičajeno prema protokolu, s japanskom caricom, koja mu je tom prilikom na engleskom izgovorila njegovu pjesmu Kukurijek, Christmas Rose. Akademska slikarica – grafičarka Zdenka Pozaić Vujanović uvrstila je pjesmu o hrvatskoj endemskoj vrsti Hellebores crocus odnosno Hellebores croaticus, u svoju grafičku mapu koju je svojedobno Štambuk kao hrvatski veleposlanik u Japanu darivao Njezinu Veličanstvu.

Zamolila sam odličnoga pjesnika, autora meni vrlo dragoga Crnoga vala, da mi daruje Kukurijek – davno su me botaničari poučili da to ipak nije snježnica, kako sam mislila – da bih pjesmu, poštovani čitatelji, mogla darivati i vama.

 

Drago Štambuk

Kukurijek

Crna ruka
odiže snijeg.

Životno tjeme
pupanjem mekim
briše Kristov pad.

Hellebores, Hellebores!

Skromni cvjetak
iz mokrih šuma,
hrvatskih jaruga čedo.

Čudo mračna humusa.

Kako spremno buja
u tokijskim teglama
mirišući na domaju.

Tamni cvijete, ljepoto otrova.

Japanski izbore ljubavi,
one koja umire
predajući laticama
svoj posljednji dah.

20160505 – 20160512

Svako malo izluđuju nas s pečatima. Ne mogu, recimo, preuzeti ni sinovljevu poštu bez njegova pečata. A on se na to smije i pripovijeda mi baš prije neki dan kako mu je frend potpisao poteži poslovni ugovor u Americi i sav ponosan počeo vaditi iz torbe pečat, da papir zapečati, a poslovni ga partneri u čudu gledaju. Ne treba. I sad ne treba ni kod nas! Trošak manje. A što ćemo sad s pečatima? Već vele da ne znaju što dalje. Stvarno što dalje?

Nismo vjerovali ni da su, na primjer, moguća plaćanja bez računa, što izluđuje našu računovotkinju. Nismo vjerovali ni da je moguć Uber. Na predavanju budućim novinarima prošle godine gostovao mi je Ivan Brezak Brkan i spominjao baš dolazak Ubera u Hrvatsku. Mediji su bili puni za i protiv. Rekla mu je jedna doktorantica književnosti našega zajedničkog fakulteta da govori futuristički, o dalekoj prošlosti, a Netokracija je, kako je i nama ekskluzivno najavio, upravo prva puštala tekst: Uber u Hrvatskoj. Kamo treba lupiti pečat?

20160504 – 20160505

Čestitke književnici Sonji Zubović na projektu Poezija to go koji se iz virtuačnoga sve češće seli u stvarni svijet. Sinoć smo tako u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnicima nas osmoro pjesnikinja i pjesnika čitalo svoje stihove. Pod medijskim pokroviteljstvom Radija 101, uz nastup Luke Bulića, pjesmom su se, uz Sonju Zubović, predstavili Ružica Cindori, Darija Žilić, Robert Roklicer, Sanja Lovrenčić, Aleksandra Orlić, Diana Burazer, Lada Žigo Španić te ja. Lijepo je kada se čovjek osjeti ne samo slušano, nego i da ga čuju.

Kada poezija zakratko postane središte svijeta, poticaj za novu misao, za osjet i osjećaj, dok se vani odvija posve obična, uobičajena zagrebačka večer. Hvala, Sonja!

Uz drugo, pročitala sam iz zbirke Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., posvećene propalim hrvatskim šnajderskim tvrtkama:

postaja XI: promatračica i konzumentica medija

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku
ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

Točno u podne novinari i mediji danas će zakratko ušutjeti simbolično kako bi ukazali na ušutkavanje novinara i na zatiranje slobode medija, na rušenje četvrtoga stupa demokracije. Od Hrvatskoga novinarskog društva do mjerodavnoga za to područje života i rada Ministarstva kulture prošla je protesna novinarska povorka kako bi, uz zahtjev za ministrovom ostavkom i čitanje Deklaracije o novinarskim slobodama, simbolično ondje odložila olovke. Samo simbolično, nije odustala od njih, od slobodnoga i profesionalnoga izražavanja!

Novinari će tradicionalno na Međunarodni dan medijskih sloboda kolegama s najkvalitetnijim profesionalnim dosezima u prošloj godini uručiti i godišnje nagrade. Marija Jurić Zagorka više je nego suvremena. Još na kraju, iz mjerodavnoga ministra na sve to samo – gromoglasna tišina.

20160503

Da sam pravi pisac, parafrazirala bih vam nečiju mudrost poigravši se najprije vrijednošću ili bezvrijednošću braka uopće. Da sam prava novinarka, iscitirala bih nesretne brojke o tome kako se sklapa sve manje brakova i kako ih se sve više razvodi.

Ali meni ništa od toga ne pristaje uz skromnu obiteljsku proslavu dijamantnoga pira, dakle 60 godina braka Katarine i Ivana Kraljičković iz Palanjka, sela na lijevoj obali Save prije Siska. Kao vjernici otišli su u subotu 30. travnja 2016. u župnu crkvu u Galdovo na misu zahvalnicu, a onda proslaviti u sisački hotel Panonija s dvojicom sinova, Josipom i Ivicom i njihovim obiteljima te širom obitelji i prijateljima.

Mlađi Ivica, odvjetnik, i njegova Tihana izrodiše Ivu, Antoniju i Stjepana, a stariji Josip, mr. sc. agronomije, i njegova Lidija izrodiše Hrvoja, Luciju i Filipa. Sve su to odrasli ljudi kojima je nastaviti Kraljičkovićevu lozu djeda Filipa. Šale se kako u obitelji imaju trojicu advokata i tri liječnice, ne računajući drugo.

Savjet za nas mlađe? Kako su oboje cijeli život poljoprivrednici i naradili su se, savjetuju zdravu prehranu, sedam dana u tjednu povrće, barem dvaput dnevno žlicu, a ne debele sendviče i hamburger, te – ne predavati se nikakvim ovisnostima. Nije im uvijek bilo lako, nije im ni sada kad se ispomažu oslanjanjem što o štap, a što jedno na drugo. Ali – na nogama su! Imali bi što pripovijedati i o ljubavi, ali njihova su najveća ljubav sada njihova djeca.

Mi koji smo s njima prije desetljeća proslavili pola stoljeća skladnoga života – Josip i Lidija tada su slavili četvrt stoljeća, dakle upravo broje 35 zajedničkih godina, što također nije malo te i njima čestitam – veselimo se i sad onome što im je drago i čemu se vesele. I dalje zajedno. Živjeli!

A njihova priča, dijamantna ali bez dijamanata, koja počinje kada je Katarini bilo 18, a Ivanu 22 godine, njima obična, prepuna truda, predanosti i ljubavi, zapravo je danas vrlo rijetka i sve rjeđa da je vrijedna pripovijednja, dijeljenja. I ugledanja.

20160502

 

Opet druženje s mudrom sovom u Noći knjige. Ovaj put u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica povod je moja Ledina, a o njoj govorimo Đuro Vidmarović i ja. Uigrani tim koji nikad nije imao dva ista predstavljanja. Ovaj put Đuro, koji je radi predstavljanja moje propustio zagrebačko predstavljanje svoje knjige o kolegi pjesniku Jurici Ćenaru, sjajno uznosito prigodno uz Dan hrvatske knjige i Svjetski dan knjige i Noć knjige govorio je i uopće o knjizi, o čitanju i o mladima.

Nadahnula su ga dvojica dječaka iz Tugonice, Lovro koji ide u drugi i Luka koji ide u četvrti razred. Posjeda ih u prvi red i mi zapravo govorimo njihovim velikim očima koje vas gledaju plaho, ali – netremice. Ja se samo nadam kako će mlađi, Lovro, koji je đak-putnik pa često čekajući bus vrijeme provodi u knjižnici, moje tekstove čitati kad tad barem u e-formatu. Cijelu večer kašljucam na papir, pa se dodatno osjećamo kao doma. Tu nas i inače ravnateljica Mira Pižir i njezina ekipa očekuju srdačno, s razumijevanjem, a često dolaze i na druga naša predstavljanja baš po cijelome Zagorju. Ovaj put k knjima dolaze iz Zlatara, iskrali se sa svoje Noći knjige, jer dogovaramo jesensko gostovanje kod njih.

Gospođa Mira, Mirči moja fb prijateljica upravo je toga dana ovjenčana županijskim priznanjem za organizaciju već 13 recitala Željka Boc s ljubavnim pjesmama u čast prerano preminule mlade lokalne pjesnikinje koju živom održava ustrajnošću i poezijom drugih pjesnika. Ispričava se što nema više publike, jer su na nekom drugom o nečem drugom što ga je organizirao moj slavniji novinarski kolega, trenutačno na ledu. A publike ima zapravo puna (proširena) knjižnica i više nego u većim mjestima. Organizirala je i sjajnu zakusku s buhtlima i gibanicom na tenke, koju je pripremila teta Anka, gospođa Ana Januš koja se prošle subote natjecala na 10. Babičinim kolačima baš gibanicom na tenjkem od bučinih koštica.

Govorimo, govorimo. Čitamo, čitamo…

I lijepo se osjećate kad dođete nekamo gdje su već čitali ono što tek predstavljate, gdje i kupe knjigu, gdje vam kažu kako imaju sve vaše knjige. Trud da se dostigne tako nešto nije malen, pogotovo kad ste kao pisac još i svoj izdavač i svoj distributer i promotor knjige i čitanja uopće. I ne samo da sve odradite sami, nego se doslovce borite za svakoga svog čitatelja – pretjerano je reći da baš svakojega i osobno poznajete – pa vas zato svaki to više i veseli. Posebice oni koji će, nadam se, da parafraziram geslo Opere Box i kolegu Dražena Siriščevića, to tek postati kao dvojica dječaka iz prvoga reda u Mariji Bistrici. Možda to postane i gitarist Borna Simeunović, tek nešto stariji od braće Klancira, koji nam je podario glazbene predahe.

Obično kažem kako gdje god da govorim o svome tekstu govorim s mišlju da je negdje u publici neka mala Božica s nadom da će njoj to značiti nešto poput onoga kao što je davno značilo meni kad je govorio netko o nečemu dok sam bila mala. Noćas je, kad je zacijelo već morao spavati, tako pomno upijao maleni dječak Lovro Klancir. Zbog njega sam preskakala lascivne dijelove svoje proze, uz ispriku kako ima bosih, pa.. No, hvala Lovri! Na vremenu i pomnoj radoznalosti. Ima nas još, dakle. Onda sam njemu i bratu pročitala čikačoku, svoju pjesmu o bistričkim pticama klepetačama; na kekavici, jer je i njihov materinski također kajkavski. Imala sam dojam da im se svidjela… I da sam sinoć podijelila s prisutnima nešto svima nam dragocjeno.

A sad je pak dan, meni dan knjige, dan teksta, dan čitanja i pisanja.

20160423

Razgledajući na Selskom turizmu Kezele zbirke starih predmeta, ugledah – stari, zapravo prastari fotoaparat. Yashica! Kad sam upoznala Njega, već se snimao fakultetskom Yashicom, muvao se po fakultetskom fotoklubu više negoli po drugim dijelovima Ekonomije. Doma je imao Smenu 6, a zajedno smo imali Lubitel, Prakticu, Nikon, Olympus, nekoliko Canona. Čak je, davno, kupio i rusku aparaturu za raditi fotke i cijela nam je tadašnja garsonijerica povremeno smrdjela po smeđem toneru kad je kreirao lažne stare fotke. Nije onda čudo što sam, uza sve svoje novinarke kolege fotiće, jednome romanu u naslov uz Rez stavila i leica-roman u 36 slika…

 

Eksperimentirao je, eksperimentirao. Ja sam mu bila valjda najčešći motiv. Poslije mu je mnogo snimljenih filmova ostalo i nerazvijeno, onih 6 x 6 i ostalih, a sjećam se da je D. snimio uoči polaska u prvi razred, a fotke napravio o proslavi punoljetnosti. Nisam baš sigurna da sad zna gdje je ona stara aparatura i kutija s fotokoještarijama. Snimamo pametnim idiotićima, čak više ja negoli on.
Ali kad je ugledao staru Yashicu, nasmijao se – ne prigovarajte zbog političke nekorektnosti – ko cigan belom kruhu. Sad mi preko ramena komentira: nas dvoje metuzalema. Potpis pod fotku: lijevo Yashica, desno Miljenko Brezak. Photo by B.B.

20160422

Kekavka jedna, nešto me kao kori on, kajkavac jedan, pa se smijemo. Koliko se godina znamo? Još iz naših novinarskih vremena. Kad je to bilooooooo!? Onda mi je baš on u svome Varaždinu uručio Nagradu Katarina Patačić za zbirku Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom u 2012. Onda nas je iste godine nagradilo Hrvatsko slovo, njega za poeziju, a mene za prozu. Onda je on zaredao nagrade za kajkavskoga Macbetha na fajruntu, kao da se oprašta. Onda je uvrstio moje pjesme u recentnu antologiju kajkavijanu na njemačkome prošle godine…
A onda se u srijedu na Tribini Društva hrvatskih književnika predstavio novom knjigom. Doba nevremena. Tu, kako je opisuje Davor Šalat, a citira ga i Božidar Petrač koji su knjigu predstavljali, proglašava “bujicu njegove odlične štokavske poezije zapravo svojevrsnim iznenađenjem”.

“U njoj ne samo da je prevladao određena poetička perpetuiranja u svojem ranijem štokavskom pjesništvu, nego je stvorio inovativni pjesnički svijet koji, usudio bih se reći, u svojoj originalnosti i razvedenosti čak ponekad nema pandana ni u njegovoj kajkavskoj lirici.” Kaže u pogovoru Davor Šalat dalje, kako mu “ta uvremenjenost, potpuna sljubljenost poetskog logosa i aktualne događajnosti, bjelodano i konkretno ‘hvatanje’ duha vremena, možda je i ono najintenzivnije što se nekom pjesništvu može dogoditi”. Ništa vam nema do čitanja. I više od, za razliku od primjerice naslovne pjesme ili Na Noinoj arci sveopća je zbrka, posve atipičnoga citata Ernesta Fišera koji odabrah iz Doba nevremena, zbirke i ilustrirane meni uobičajeno jako dojmljivim A. B. Švaljekom:

OBITELJ, IZ ALBUMA

Obitelj se ne može izmisliti – ili je imaš ili nemaš,
ona spašava te od propasti, i dok sve drugo zataji,
u obilju ili gladi, svejedno: podjednako je opasno
kad izokrene se utroba, a ti si ravnodušan, do boli

Obitelj, iz albuma, i danas nas hrani: djetinjstvom
u igri, dobrotom u siromaštvu, nadasve prisnošću,
onako kako diše se sloboda; topli svibanjski vjetri
kao vremenska kulisa također vrijedni su sjećanja

Obitelj, ovdje u Hrvatskoj, ne voli ljeporječivosti,
nego puna pluća vedrine, poput zavičaja: to nešto
tvoje i zanosno, što je nepotrebno opisati, jer traje
kao i krštenje, prve ljubavi, daleko od svih lihvara

Obitelj ti je, napokon, najuža domovina, uznosita,
koju ne biraš, jer je zadana: govorom pticâ, vidom
do dna srca, jezikom materinskim; to je prabiljka,
iz koje rastu duše, na putu za vječnost, s anđelima

2160414