Miroslav Mićanović, recenzija/ pogoovor zbirke priča Umrežena Božice Brkan, Acumen 2017.
Knjiga kratkih priča Božice Brkan Umrežena nastaje iz uvjerenja da je jezik (jezična mreža) mjesto temeljnih odrednica ljudske egzistencije i da je pripovjedaču dano[1] (i suđeno) da se kreće po njezinim koordinatama: početnim i odredišnim mjestima, uvodnim mjestima i mjestima zapleta, prostorima gdje se sudbina njezinih likova, protagonista (junaka i antijunaka) zgušnjava, prepliće, mijenja, rješava na banalan ili tragičan način. Skoro da je svejedno što će biti s muškarcima i ženama, različitih statusa i uloga, jer kad su već ulovljeni i kad su pušteni u priču, uvučeni u njezin neizvjesni i kratkoročni plan, događa im se ono što nisu htjeli: ili im se izjalovljuje velik plan putovanja, traženja sebi bliske duše, sustiže ih nerazumijevanje obiteljske i radne okoline…
Izgradnja fabule, lika, prostora priče i vremena njezina trajanja ne kristalizira se u pojedinačnosti, u osebujnosti i razlici, nego su i čitatelji i likovi oni koji dijele sudbine tolikih drugih, tolikih njima bliskih. Bliskih, ali podjednako u toj blizini, zapravo, stranih i dalekih. Stranost, izmještenost – život u vlastitoj koži i u prostranstvima „novog svijeta“ – umnogome obilježava život junakinja, određuje kodove i registra njihova ponašanja, daje im naizgled pouzdanost i sigurnost, koji se, evo nas u problemu, nerijetko izjalovljuju, nestaju i gube. Ali oni su, njezini likovi, pripovjedački konstrukti i proizvodi, ne bivajući zbog toga ništa manje i dio čitateljske svakodnevice, zbilje jer sve što oni trebaju i traže jest: komunikacija: „Komunikacija? Gdje ti je tu komunikacija? S kim ti to komuniciraš? O čemu? Gdje ti je tu život i kakav to život? – mljela je stara poput bujice.“
Put je to od sebe do drugog, tako započinju „umrežene priče“, ali svaki od njezinih junaka (junakinja) naravno, očekuje ponešto zauzvrat, želi ono što se naziva sreća i što se kao motiv, tema pojavljuje u različitim formatima, novim tehnologijama… Postav pripovjedačke perspektive i događaja u priči ne iscrpljuje se samo u onome što je novo, što nerazumno diktira našim vremenom i našim životima, nego zadobiva novo značenje, stječe novu važnost: jer biti online znači biti društven: „Otkako je prije dva mjeseca otišla u podstanare, CyberCat nitko više ne prigovara ni za što. Ni zbog struje. Ni zbog cjelonoćnih bdijenja, ni zbog cjelodnevne šutnje. Ni zbog računa mobilnih operatera. Mogla je birati među paketima mijenjajući ih okretno i hirovito, mogla je kupovati sve do Android mobitela i ostale gadgete na karticu i švercane za keševinu i preprodavati ih čim bi ih izgustirala. Napokon je mogla biti društvena koliko joj je duša željela, neprestance on-line.“
Kako se to dogodilo da baš zato što si izvan (izvan tijela, npr. ili izvan dodira, trljanja i sudaranja) da ti jesi društven? Društven si po onome što nisi, što te nema! Kako je virtualno postalo stvarno? Koje su posljedice i što nas dalje i nadalje čeka?
Društven kao stalno dostupan: dostupan svima, ali ne i za sve, jer virtualnost određuje tvoje mjesto u svijetu. Moglo bi se, s pravom, reći da je to autoričin središnji pripovjedački interes: društvenost u okviru novih tehnologija, ili točnije, društvenost izvan dogovorenih, očekivanih i poznatih okvira.
Zgusnutost i umrežavanje nije nepoznanica urbanih (i ruralnih) prostora, mjesta zajedničkog obitavanja, trajanja i preživljavanja, ali sad su ta opća, javna mjesta (od obitelji do zajednice, od bolnice do škole, od trgovine, doma kulture do trga, grada…) zamijenjena, nestala ili, pouzdanije, nestaju! Koje su posljedice novih oblika i načina komuniciranja, što donosi (sve)prisutnost i dostupnost pojedinca u mreži drugih mreža?
Kako da on dođe do svojih sadržaja, onih koja nisu nametnuta izvan njega, koja su diktirana s dalekih i njemu tajnih, nepoznatih i dalekih adresa.
Poliperspektivnost i višeznačnost na paradoksalan su način postali zamjensko sredstvo, a istodobnost mehaničkih radnji, pokreta, osjećaja i misli odvlače njezine likove od „stvarnih“ sadržaja, „autentičnih“ doživljaja i zanosa: „Na Instagram, Flickr.com je démodé, doda nedjeljne fotografije blizanki te im pošalje tvit da bace luk. Protrči kroz nekoliko statusa na Fejsu, pet puta klikne like da ljude razveseli, a jednom i unlike da razveseli sebe. Ignorirala je nekoliko stvari u e-pošti, dio je odmah riješila Replyjem, dva je forvardirala, a cijelu nisku ni ne pogledavši sadržaj odvuče ravno u Trash.“
Pripovjedački, tematsko-motivski i stilski, autorici je do priča koje će biti prohodne, do priča koje će na što je, moguće jednostavniji i brži način, stići do svojih korisnika, „umreženih čitatelja“. Prostor u knjizi Umrežena razvija se na pregledan i pouzdan način, ali usprkos toj usuglašenosti, usklađenosti, odnosi se grade na osnovi suprotstavljanja, neslaganja, „tihog otpora“, živeći od dviju temeljnih opreka: nadirućeg nazivlja (jezika) novih tehnoloških pomagala, digitalnih proizvoda, dizajniranih poruka (nove tehnološke ambalaže) i riječi koje čuvaju sadržaje (i vrijednosti) kojima se govori, komunicira, o elementarnim osjećanjima, idejama i mislima.
Ili, jednostavno, pitanje je: kako tekstom, pričom (pričanjem u svakodnevici) spasiti ono što se spasiti može i što se spasiti da?
Strah od toga da su ljudi spamovi, ili da su to postali, javlja se s osjećanjem posvemašnje ispraznosti i izgubljenosti: „Bila je posve prazna./ Bila je posve sama.“ Suprotstavljanje pričanja, priče novim tehnologijama, novim ulogama i statusima pojedinca u zajednici, društvu (svijet) nije jedina strategija preživljavanja[2], naime, osim borbe i otpora, neki autori zagovaraju prihvaćanje, promjenu klasičnog odnosa čitanja i pisanja, gledanja i domišljanja: pisanja i suprotstavljanje ili pisanje i prihvaćanje. Nepristajanje i pristajanja![3]
Knjiga priča Umrežena posredno pokriva to mjesto prijepora o mogućim načinima gledanja na ono što čini našu suvremenost: što je u njoj dobro, progresivno i zdravo (kako to već reklame nude), a što nas to mijenja, urušava i osamljuje?
Božica Brkan je autorica kojoj je do imenovanja i opisivanja vlastitih likova, njihovih životnih priča, nedaća i traženja sreće, a za to su joj važni pouzdani orijentiri priče, pregledan i jasan plan pripovijedanja, situiranost onih o kojima se priča u konkretan prostor (i vrijeme)[4]: „Dvadeset i četiri putne torbe-kovčega s kotačićima i adresama uredno poredane čekaju autobus. I među njima Ona se sebi samoj čini neuklopljenom, suvišnom. Ne bi izdržala interkontinentalni let./ A prizor savršen. Sjedi na svojoj samsonajtici elegantno prekriživši lijepu nogu preko lijepe noge. Lagano se, skrivena rejbenicama, ljuljuška pod kobali-šeširom široka oboda s vrpcom. Pomislio bi čovjek: mantra.“
Čitatelj uvučen u mantru pričanja plovi između naplavina novih naziva i bezimenosti junaka (junakinja), koji su obilježeni svojom gramatičkom (zamjeničnom) pripadnošću, koja je takva ne samo da bi uputili na njezinu spolnost, rodnost nego i njihovu paradigmatičnost, prolaz kroz hijerarhije i razine poslovnih, obiteljskih, intimnih „staništa“, struktura.
Čežnja za drugim svijetom, koja je u podtekstu većine priča Božice Brkan, ima više pravaca: ona se odnosi na ono što je nepovratno prošlo, što je nepovratno nestalo da čitatelj, zajedno s pripovjedačem, lako pomisli da toga što je zauvijek nestalo, možda, nikad nije ni bilo. Sadašnjost, neizdrživa do oksimoronske i začudne postojanosti, oblikuje se pojedinačnim porazima, sumnjama, brigama i strahovima. Idući je njezin plan da se, ipak, nešto učini s vlastitim životom, čak i pod cijenu toga da se to pretvori u uzaludnu opsesiju, u „figure izgubljene sreće“[5]: „Da ima dionica, i ona bi ih prodala, trenutačno još ionako dobro kotiraju, i otputila se u novi biznis./ U novi život./ Nekamo.“
Čitatelj može biti opušten, lebdeći i oklijevajući, „umrežen“, ali ne i naivan, jer iz priče u priču Božica Brkan piše o onome što je dio i našega životnog teksta i konteksta: ne kupuju samo njezini junaci sate i kilometre, nisu samo njima vrata otvorena (ili zatvorena) i nisu samo one i oni koji promatraju i osjećaju u snu, koji dodiruju i koji su dodirnuti… Ako jesmo na ovom svijetu, jesmo i u tekstu: priči koju čitamo i koja nas čita.
Dok mi, „umreženi“, letimo i tražimo bolji svijet, bolje mjesto pod suncem, dio smo mreže, jezika, svakodnevnog i novog, prošlog, sadašnjeg i budućeg – dio smo i knjige priča koju upravo držite u rukama. Spakirali ste prtljagu, nekoliko škrinja, uvijek se toga nakupi, kaže se čitateljima, na jednoj od stranica ove knjige – i vaša plovidba započinje.
Sretno!
[1] „Čovjeku sve je dano“, uvlači se kao fusnota, refren, glas Arsena Dedića, koji je drugim jezikom, intonacijom i slogom, govorio o onome što smo dobili i što redovito gubimo, ali to je već za drugu priču, kraću ili dužu!
[2] Aska pleše ispred vuka i tako spašava vlastiti život! Jedna žena priča 1001 noć novu priču i tako produžuje vlastiti život!
[3] „Nitko zapravo ne želi ispuniti svoje subjektivne žudnje, svatko želi nadići subjektivnost, postati fraktalnim, divljim objektom, životnijim od života subjekta, postati intenzivnom, vrištećom, rasplesanom objektivnom fantazijom u nehomogeniziranom i nepasteriziranom moru prijateljskih objekata. Takva spoznaja možda mnoge ljude neće veseliti, djelovat će im otuđujućom, opredmećujućom, fatalističnom i besmislenom, ali kvaka 22 ljudskog postojanja u tome je da je čovjek čovjek samo dotle dok se to od njega doista ne zatraži, tada on pokazuje da je on „nešto drugo, istog imena“, objekt među drugim objektima sve–električnog, psihodeličnog, magijskog kozmosa. To nije ni pesimistična ni optimistična slika, to naime nije nikakva „istina“, to je samo ritam na koji žete, ali ne morate plesati.“ Zoran Roško, Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla. Rekreacijska teorija za unutarnja tijela. Zagreb, Naklada MD, 2002, str. 17.
[4] Ocjenjivački sud (Jasna Sušac, Antonia Galić i Jure Divić) obrazlažući autoričinu nagrađenu priču „Umrežena“ na prvom natječaju za kratku priču Mate Raos Ogranka Matice hrvatske Vrgorac navodi, između ostalog, bitna obilježja njezine proze. „Kratka forma ne dopušta razlijevanje radnje, ona mora pokazati mikrokozmos lika u makrokozmosu svijeta, a Božica Brkan uspijeva umrežiti sve određujuće slojeve života glavne junakinje te je, u najboljoj maniri kratke priče, vodi kroz staloženi tekst u suvislom razvoj radnje stvarajući tako lako prohodan tekst, koji ipak otvara cijelu paletu bitnih pitanja: nerazumijevanja u realnim odnosima u obitelji, bježanje u vlastiti svijet, posredničko komuniciranje preko impersonalnog stroja, dječje iskrenost, istovremene jakosti i krhkosti pojedinca pred sobom i drugima. Ljudsko se ovdje nije zagubilo: progovara u svakom odjeljku priče putem samosvijesti pojedinca, tvrdoglavom ustrajanju na svojim stavovima, dječjoj iskrenosti, traženju savezništva i u gorkoj spoznaju o prikrivanom nezadovoljstvu. Priču vodi ne gubeći nit vodilju da bi nas ipak na kraju, nakon pomalo apologijskog tretiranja tehnologije i njezinih mogućnost otrijeznila gorčinom obične ljudske iskrene suze. U offu, naravno. Bez svjedočanstva ekrana. U vlastitom prostoru samoće.“
[5] Knjiga pjesnika i esejista Ivana Rogića Nehajeva Figure ukroćene sreće, Zagreb, Naklada MD, 1994, daje takvu čitanju dobrodošao i zahvalan raster.