Razmišljala sam da li da ugnjavim oduševljenjem izložbom Toše Dapca posve nemaštovito i nemarketinški nazvanom Industrijska fotografija, ili ne. Gnjavim. Izravan poticaj je reagiranje na post mojega Miljenka Brezaka na fejsu Nikole Šimića-Tonina: Ono što je Krleža u našoj književnosti to je Tošo u našoj umjetničkoj fotografiji.
Još imate vremena pogledati je, pa nije naodmet. Sentimentalna sam, nego što, jer sam kao djevojčica 1968. na ferju kod tetke u Zagrebu odabrala Dapčevu izložbu u Lapidariju, socijala prije Drugoga svjetskog rata u sepiji. Prva izložba u životu koju sam sama odabrala da je baš želim vidjeti.
A u nedjeljnom prazno-praznom Muzeju suvremene umjetnosti pitam se kako to u nas ide da izložbu iz jedne države desetljećima kasnije gleda druga država i koliko me relativno mala, koncepcijski skladno zaokružena (k tome i besplatna!) izložba rastužuje kao da gledam predratne jadničke na zagrebačkoj Ilici, sirotinju i prosjake ispruženih ruku? A prikazuje uslikanu po zadatku vedru i uznositu socijalističku industrijsku revoluciju po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, što građevine, što strojeve, a što ljude! Vrijeme.
Izložen je i dokument kojim Dabac na godinu dana obustavlja obrtnicu postavši samostalnim umjetnikom. I snima otprilike od 1949. do 1960. ili možda i nekoliko godina kasnije, kad jedva da sam i rođena a i moji jedva da su od seljaka postali proleteri u drvnoj industriji. Gdje li je Dabac pa da ustane iz groba i pofotka ponovno, svejedno da li crno bijelo ili u koloru, redom gotovo sve te uništene industrijske divove, ne samo teške industrije (mlađi pojme to tek kao glazbeni sastav!): Prvomajska, Rade Končar, Pliva, Tvornica parnih kotlova iz Zagreba, Bojadisaona tekstila Varteks iz Varaždina, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Torpedo iz Rijeke, Brodograđevna industrija Split, Željezara Zenica, Jugovinil Split, HE Nikola Tesla sad Vinodol Novi Vinodolski, Institut za nuklearne nauke Boris Kidrič Vinča, Fabrika stakla i staklene vune u Skopju Makedonija, Svilarski kombinat Nonča Kamišiva Titov Veles, Tvornica čarapa Ključ, Tekstilna industrija Kosovka Priština Kosovo…
Nema kataloga, ne navode tko je izložbu osmislio i dao si toliko truda. Srami li se to autor ili MSU? Odnos jednak prema toj kreaciji i trudu kao prema onome što još postoji uglavnom samo na umjetnikovoj fotografiji. Kao dokument našega vremena. Kako gdje, nekad autorovo povećanje, mat, a negdje digitalni ispis. Sve do onovremenih popratnih dopisivanja s administracijom, primjerice obračun prvog putnog naloga u inozemstvo, ako sam dobro upamtila, na izložbu u Torino. Po zidovima, po podovima na više jezika: Je li radnik tek mala karika u procsu moderne proizvodnje? Is the worker only a small link in the proces od modern production? Pa onda udarac u pleksus: Koja su tvoja prava u proizvodnji? Prava? Čija? Ovo danas gledat će netko poslije nas, ako tko posnimi osim za Facebook i Instagram i slično. Možda još neki Haludizam Damira Fabijanića?
Tošo Dabac svoje je vrijeme, svoja vremena preciznije, ostavio zbilježeno, a i izrečeno u intervjuu Nikici Petraku za Panoramu Radiotelevizije Zagreb, 14. 4. 1968. (baš godini kada sam vidjelu prvu od njegovih izložaba!):
Ljudska lica me naročito interesiraju, kad ih portretiram onda nastojim da ih uhvatim, da ih nekako uhvatim iz zasjede kako bi se reklo. Snimam dotle dok ne dobijem onaj izražaj za kojeg mislim da je za njih tipičan. Pa bilo to 50 snimaka i šta ja znam koliko.
20181111 – 20181112
Link
http://www.bozicabrkan.com/haludizam-damira-fabijanica-umjesto-kave-21-kolovoza-2018/