Haludizam / Halludism – Božica Brkan

Razmišljala sam da li da ugnjavim oduševljenjem izložbom Toše Dapca posve nemaštovito i nemarketinški nazvanom Industrijska fotografija, ili ne. Gnjavim. Izravan poticaj je reagiranje na post mojega Miljenka Brezaka na fejsu Nikole Šimića-Tonina: Ono što je Krleža u našoj književnosti to je Tošo u našoj umjetničkoj fotografiji.

Na klupici iz Tošinog vremena?: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Još imate vremena pogledati je, pa nije naodmet. Sentimentalna sam, nego što, jer sam kao djevojčica 1968. na ferju kod tetke u Zagrebu odabrala Dapčevu izložbu u Lapidariju, socijala prije Drugoga svjetskog rata u sepiji. Prva izložba u životu koju sam sama odabrala da je baš želim vidjeti.

Zaokupljena Tošinim “primijenjenim” fotografijama: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

A u nedjeljnom prazno-praznom Muzeju suvremene umjetnosti pitam se kako to u nas ide da izložbu iz jedne države desetljećima kasnije gleda druga država i koliko me relativno mala, koncepcijski skladno zaokružena (k tome i besplatna!) izložba rastužuje kao da gledam predratne jadničke na zagrebačkoj Ilici, sirotinju i prosjake ispruženih ruku? A prikazuje uslikanu po zadatku vedru i uznositu socijalističku industrijsku revoluciju po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, što građevine, što strojeve, a što ljude! Vrijeme.

Izložen je i dokument kojim Dabac na godinu dana obustavlja obrtnicu postavši samostalnim umjetnikom. I snima otprilike od 1949. do 1960. ili možda i nekoliko godina kasnije, kad jedva da sam i rođena a i moji jedva da su od seljaka postali proleteri u drvnoj industriji. Gdje li je Dabac pa da ustane iz groba i pofotka ponovno, svejedno da li crno bijelo ili u koloru, redom gotovo sve te uništene industrijske divove, ne samo teške industrije (mlađi pojme to tek kao glazbeni sastav!): Prvomajska, Rade Končar, Pliva, Tvornica parnih kotlova iz Zagreba, Bojadisaona tekstila Varteks iz Varaždina, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Torpedo iz Rijeke, Brodograđevna industrija Split, Željezara Zenica, Jugovinil Split, HE Nikola Tesla sad Vinodol Novi Vinodolski, Institut za nuklearne nauke Boris Kidrič Vinča, Fabrika stakla i staklene vune u Skopju Makedonija, Svilarski kombinat Nonča Kamišiva Titov Veles, Tvornica čarapa Ključ, Tekstilna industrija Kosovka Priština Kosovo…

Dapčeva fotografija s potpisom: Radnica u Tvornici električnih strojeva “Rade Končar”/ Zagreb 1949./ autorsko povećanje iz vremena nastanka rada / vintage print

Nema kataloga, ne navode tko je izložbu osmislio i dao si toliko truda. Srami li se to autor ili MSU? Odnos jednak prema toj kreaciji i trudu kao prema onome što još postoji uglavnom samo na umjetnikovoj fotografiji. Kao dokument našega vremena. Kako gdje, nekad autorovo povećanje, mat, a negdje digitalni ispis. Sve do onovremenih popratnih dopisivanja s administracijom, primjerice obračun prvog putnog naloga u inozemstvo, ako sam dobro upamtila, na izložbu u Torino. Po zidovima, po podovima na više jezika: Je li radnik tek mala karika u procsu moderne proizvodnje? Is the worker only a small link in the proces od modern production? Pa onda udarac u pleksus: Koja su tvoja prava u proizvodnji? Prava? Čija? Ovo danas gledat će netko poslije nas, ako tko posnimi osim za Facebook i Instagram i slično. Možda još neki Haludizam Damira Fabijanića?

Industrijska fotografija Toše Dapca u MSU / Fotografija Miljenko Brezak

Tošo Dabac svoje je vrijeme, svoja vremena preciznije, ostavio zbilježeno, a i izrečeno u intervjuu Nikici Petraku za Panoramu Radiotelevizije Zagreb, 14. 4. 1968. (baš godini kada sam vidjelu prvu od njegovih izložaba!):

Ljudska lica me naročito interesiraju, kad ih portretiram onda nastojim da ih uhvatim, da ih nekako uhvatim iz zasjede kako bi se reklo. Snimam dotle dok ne dobijem onaj izražaj za kojeg mislim da je za njih tipičan. Pa bilo to 50 snimaka i šta ja znam koliko.

20181111 – 20181112

Link

http://www.bozicabrkan.com/haludizam-damira-fabijanica-umjesto-kave-21-kolovoza-2018/

Vani bliže četrdeset nego trideset u prekopanom Zagrebu. Mi jedini na izložbi u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, koja se sutra zatvara. Na prvi bih je pogled pretvorila u putujuću. I obveznu. Na objavu posta s nje na Fejsu kolegica me pita što sam tako tužna. Umalo sam se rasplakala. Sjećam se Haludova – čak sam i radnju jednoga ljubića smjestila u njega, već u pretvorbi, ali još ne pretvorenoga! – ne samo iz priča iz boljih dana nego se sjećam i drugačijega, još živoga hotelskog kompleksa, gdje su se za socijalizma vrtjeli dolari, jeli veliki jastozi i kavijar i pio viski i još zelene hortikulture uokolo.

Izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Sjećam se kad je maestralni haludovski Magaš još nalikovao na – Magaša.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen) — S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

Borisa Magaša, majstora čije su riječi geslo izložbe: Vrijeme je zatvaralo, ali i otvaralo mogućnosti – intenzivna izgradnja bila je dio političkog programa. Borka Bobovec, jedna od suradnica na izložbi, razlaže o arhitekturi, s kojom se ovih dana upoznaju i na njujorškoj izložbi o onovremenome jugoslavenskom dizajnu. Nije meni do arhitekture, dok me ne podsjeti što možemo stvoriti, a i što možemo uništiti, toliko da sam odmah pomislila jesu li današnje ruševine također nečiji politički program.

Autor koncepcije, fotografija i grafičkog identiteta izložbe Haludizam Damir Fabijanić, moj poštovani kolega uz čije sam sjajne fotke krajolika, arhitekture i hrane imala čast s velikim veseljem na više mjesta objavljivati meni važne tekstove, od in flight magazinea Croatia Airlines do njegova Ića i pića, neće se petljati u politiku pa ni u uzroke, razloge zašto je to tako.

Dovoljno je – stvarno je i više nego dovoljno! – što je u razmaku od 31 godine, najprije 1987. za hotelski kompleks, pa 2018. za sebe i za nas, pofotkao perspektive i motive Haludova u našoj Malinskoj. S istih mjesta. Ondje gdje je nekad bio izložbeni stol s onim jastozima, sad plazi bršljan. Ondje gdje se sjedilo u lila interijeru, sada krš. Ondje gdje je bio bazen, nisu preostale ni pločice. Ondje gdje…, sad… Jednostavno: usporebne. Bez riječi. Da je bar tako pofotkano što više toga prije i poslije, tako živo i tako mrtvo. Da se ne zaboravi. Povijest, pa i zgurana u dva-tri desetljeća, više je nego odlična učiteljica. Ludistička.

Da i hoće, čovjek – a osobito ako, poput mene, sa svojega ljetnoga radnog stola i prozora, da i pritvori škrilje, neprestano gleda komad mora, zelenila i skelet Magaševe kreacije – ne može ostati ravnodušan na to što je majstorsko oko ovjekovječilo u ni dvadesetak usporednih izloženih uvećanih kolor negativa formata 6 x 9 cm. Prije i poslije. Haludovo, haludizam/haluddism nazvao je Fabijanić slikama iz vremena koje je prošlo snimljenim u vremenu koje nije došlo… Pa ti ne plači! Zbog Haludova i zbog svih nas.

I u eri slike, unatoč tome što svaka slika navodno ionako govori tisuću riječi, neke fotografije još govore više od drugih. I ne prestaju govoriti.

Hvala, Damire Fabijaniću, na tome ludizmu i tome gorkom plaču. Snimaj, dragi, samo snimaj!

20180820 – 20180821

Oznaka: Haludizam / Halludism

Tošo Dabac ili umjetnik u industrijskoj revoluciji – Umjesto kave 13. studenoga 2018.

Haludizam Damira Fabijanića – Umjesto kave 21. kolovoza 2018.