Nisam vas kanila još jedanput gnjaviti kako sam ugodno gostovala na Jutru poezije Pod starim krovovima da voditelj slavne tribine Robert Roklicer nije pozvao K Šnidaršiću, a ja K Žnidaršiću.
A onda je baš moja prijateljica još od Vjesnikove gradske i Dama Od Kulture I Jezika Živana Morić, radeći na knjižici uz predstavu HNK-a Tko pjeva zlo ne misli, misleći kako ja,kajkavka i knjiški moljac,sigurno znam, nazvala damski se ispričavajući za sve što je usput izlektorirala: kako je točno…?
Spominjala je kazališne ljude i govorne vježbe te uvjerenje u Šnidaršića, savjesno je provjerila sve dostupno i, dakako, kako to već jest, detektirala kako postoje prezimena s koječim, i sa Š i sa Ž, a ja sam samouvjereno tupila nešto o jednačenju po zvučnosti i kako bi bilo najbolje, uza sav Internet, uključujući i preslušavanje kako je u najboljemu hrvatskom filmu svih vremena, ipak pogledati negdje u knjižnici u dobroga starog Vjekoslava Majera i kako je napisano izvorno u Dnevniku maloga Perice.
Ukratko – Abesinija!
Danas bismo mogli spomenuti Koreju, i Sjevernu i Južnu (ali ne predstavu u Gavelli, još bi mi samo to falilo!). I iskopasmo – Šnidaršića.
I sad možemo otići na gemišt k Šnidaršiću. Iako meni u naslovu fajla ovoga teksta piše – snidarsic! Eto ti opet novoga vraga za nas koji volimo (i) jezično dvojiti. Samo nemojmo još o gemištu, špriceru i nečemu takvu, jer moj prijatelj Robert Roklicer ionako ne može sa mnom nazdraviti.
20170920
