U čast Vjesnika iz pepela, s Facebooka i iz knjiga – Umjesto kave 18. studenoga 2026.

Božica Brkan

Svi pišu nešto prisjećajući se paljevine Vjesnikova nebodera. Za tu godinu i jedan dan, prema izboru Sandre Pocrnić Mlakar urednice knjige NOVINARSKA TRILOGIJA, Acumen, 2026., donosim iz nje odlomak iz romana LIFT/POLITIČKA MELODRAMA (prvo izdanje Azur jurnal, 1993., urednik Veljko Krulčić), str 45., iz romansirane povijesti lista i redakcije Vjesnika. U sjećanje na 6. i 7. kat i kolege, posebice one koji su me nadahnuli za moja tri novinarska romana. Ilustriram fotkama s nedavnoga predstavljanja knjige u Novinarskom domu i 12. FraMaFU Festivalu 13. studenoga 2026.LIFT/POLITIČKA MELODRAMA, drugo izdanje, Acumen, 2026. str. 45.

Naslovnica Novinarske trilogije Božice Brkan, dizajn Jenio Vukelić
Naslovnica prvoga izdanja Lifta, koje je uredio Veljko Krulčić, iz 1993.
Božica Brkan u društvu slavnih i poštovanih kolega Borisa Rašete, Veljka Krulčića i još slavnijega urednika brojnih šarenih Vjesnikovi izdanja Milivoja Pašičeka (foto Miljenko Brezak)
Večernjakovci: nekadašnji uspješan glavni urednik Branko Tuđen, Željko Valentić, Božica Brkan, Denis Derk i Lada Žigo Šanić (Foto Miljenko Brezak)
Nekadašanja glavna urednica Večernjaka Ružica Cigler podmetnula je leđa za posvetu svoje novinarke i urednice Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Nekadašnji glavni urednici Večernjaka Ružica Cigler i Vjesnika Zlatko Herljević (Foto Miljenko Brezak)

Popodnevni se pokrio ušima, iako bi svejedno bilo i da je sjeo na njih, i uronio u ekran. Ne bi umio zaustaviti bujicu. Svi su znali, biva ponekad tako, da se ona ne može zaustaviti. Dostavljačica je gotovo otrčala.
Početnica, pomisli Dora.
Bila je to dobra vježba za početnike.
Hajde da i to dovršimo, pomisli Dora.
Odlučno Macu dobaci rukavicu:
– Kad smo već kod toga, mislim da je najmanje neukusno da baš ti pišeš kak treba srušiti komunističke, socijalističke, partizanske spomenike. Zašto baš ti, pitam se zašto baš ti koji si ukazivao, pokazivao rukom gdje im treba staviti postament, kad si ti krojio GUP-ove, PUP- ove i DUP-ove s rezervacijama za obilježja narodne revolucije i komunističkog pokreta? Ti, koji si savjetovao koji je od svijetlih likova najsvjetliji. Najpodobniji. Ti, koji si odabirao ma- terijal od kojeg su sazdani i hvalio usrdne sponzore, korio ih ako su o Danu boraca ili Danu ustanka zaboravili svježi vijenac. Makar isto tako od zelenog plastičnog lovora s plastičnom crvenom petokrakom. U prisustvu istaknutih društveno-političkih radnika, je li… – nije se mogla zaustaviti Dora.
– I sad s režimskom broncom u staro željezo, veliš. Badava se ograđuješ kako se ništa ne smije prepustiti slučaju, kako sudbinu spomenika ne smije diktirati politički trenutak nego da meritorni stručnjaci, kunsthistoričari, arhitekti, urbanisti, je li, moraju odlučiti hoće li ta obilježja ostati na svojim mjestima ili će pak biti preseljeni na neka druga, manje upadljiva.
– Ne čini li ti se da si, dragi moj, i prije nego su u našu štampariju uveli foto-slog, svoju kutiju olovnih slova spakirao u špajzu? Tko govori o dostojanstvu? Ionako nedostaje sekun- darnih sirovina. Ionako se čovjek na koncu konca, kad tad, svede na puko unošenje hrane i preživljavanje. Zašto potrebu da rušiš spomenike imaš baš ti koji si ih otkrivao? Zacijelo ti je ponestalo mjesta za nove.
– A, dirnuo sam osjetljivo mjesto? – spremao se Mac na novi udarac. – Nije li tvoj gospodin otac bio takoreći dvorski kipar Saveza boraca? Dora je osjetila bol u ošitu. Zagrcne se.
On ponovno zamahne.
– Molim lijepo, želimo li samo jednoga ili svih sedam sekretara SKOJ-a, želimo li apstrakciju ili-ili realizam, enface ili profil, samo poprsje ili cijelu figuru u naravnoj veličini? Želite li za Dan Republike, Dan Armije, Dan vazduhoplovstva, Dan mladosti…? Ja sam, Dora, samo izvještavao, bilježio događaje – skvičao je Mac.
Dora dođe do daha.
– Da, znam, ti si samo pisao. Ti si samo prenosio život oko sebe. Udivljenim budnicama i davorijama. Zašto ne, kad se preko socijalizma još stizalo u komunizam? Podsjećaš me, dragi moj na one podupirajuće članove seoskog DVD-a koji svake godine plaćaju članarinu da bi im bilo svejedno hoće li buknuti kakav požar ili neće, jer oni ionako, da i zatreba, ne znaju kako bi dohvatili šmrk, ali vole vatrogasne zabave, vatrogasnu plehmuziku, a, na kraju krajeva, netko će im kad ih budu pokapali, ispred našeg dobrovoljnog vatrogasnog društva pročitati ganutljiv govor, neka mu je vječna slava i hvala, a onda će za članarinu popiti koju u gostionici usput, kad su već išli. Gledali su se i znali su: okršaj tek slijedi…