Umjesto kave 24. ožujka 2013.: Što bi sad čitala mala Božica?

 

stolcitanje_01svi
Sonja Zubović, Božica Brkan, Ranka Javor, Hrvoje Kovačević i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja? Naslov je to okrugloga stola na Tribini Društva hrvatskih književnika u petak 18. ožujka 2016. Vodila ga je Lada Žigo Španić, podsjetivši na postavke Nacionalne strategije podupiranja čitanja do 2020. Vrlo zanimljivo – i po mojoj prosudbi korisno – spoznaje, stavove i vrijedna iskustva iznosili su književnik za djecu i voditelj Male tribine, Školama u pohode, Tribina u gostima Hrvoje Kovačević, zatim ravnateljica Knjižnica grada Zagreba Ranka Javor, književnica za djecu i voditeljica projekta Poezija to go Sonja Zubović i ja, književnica, novinarka, urednica i nakladnica. Nije, dakako, zaobiđen ni kurikulum. Iako sjajna, publika je, nažalost, bila malobrojna.

Moja polazna ocjena: ne potičemo dovoljno, ali potičemo. Ne djelujemo sustavno, pa su nam zato i uspjesi različiti. Moderne teorije, osobito marketinške, dakle one praktične, upućuju: tell your own story.

Namjerno sam iznijela nekoliko svježih primjera. Ovih dana reporteri (tv, novinski) donose snimku iz izbjegličkog kampa s grčko-makedonske granice: djevojčica sjedi u travi i blatu i – čita. Odavno nije bila u školi, a ipak čita. Tko želi čitati, tko ga može spriječiti? Uspoređujem današnjicu s nekadašnjim selskim “knjižnicama” svojega strica Pepeka Brkanovoga u Okešincu i suprugove babe Kate Brezak u Širincu. (Od Vojne krajine u kriškome kraju postoje i narodne i školske knjižnice, i osnovnoškolska i gimnazijska, ali mislim da sad nema niti jedne knjižare.)

Knjige se čitaju naglas, kad ima vremena, obično navečer; idu od kuće do kuće i svatko tko ih pročita potpisuju se na korice. Čita se Ivana Brlić Mažuranić, Priče iz davnine s Kirinovim ilsutracijama, čitaju se romani (i u nastavcima) Marije Jurić Zagorke, a kupuju naslovi iz biblioteke Sv. Jeronima… A zatim se prepričavaju dalje. Prisjetih se besplatne razmjene knjiga i časopisa. u Hrvatskom društvu pisaca u siječnju 2016, za šmekere. Ovih se dana objavljuju i nagrade čitateljima knjiga iz knjižnica – Marta i Josip prošle su godine posudili i pročitali 489 knjiga – najavljujući Svjetski dan pripovijedanja (20. ožujka), Svjetski dan poezije (21. ožujka), Noć knjige…

Nisu problem, iako postaju, oni koji žele čitati i koji imaju naviku čitanja, nego oni koji tu naviku nemaju. Nisu je stekli. Kako dijete “natjerati” da čita, ako mu roditelji ne čitaju niti su čitali?

Opća estradizacija kulture dohvatila je, dakako, i knjigu, ali nije presudna (samo) visoka cijena. (Zbog cijene sam mislila kako sam uspjela u životu jer mogu kupiti knjigu koju želim. Sad je i objaviti.) Kao mlada studentica prije 40-50 godina bila sam šokirana istraživanjem kako su kulturne potrebe među svim potrebama tek na 12. mjestu. Nismo izmudrijali ni što i kako za čitanje ponuditi, jer prevelike mogućnosti izbora nemuštog čitatelja dovode do plača kakav je spopao mojeg malog Ivana nasred ogromnog dućama moje prijateljice u kojem je za dar Djeda Mraza mogao odabrati što god želi. Isplakavaši se, odahnuo je i odabrao male, valja najmanje legiće, “jer takve još nema”. Pedagogija, metodika? Škola, knjižnica, vrtić…

stolcitanje_05rankajavor&hrvojekovacevic
Ranka Javor i Hrvoje Kovačević / Fotografija Miljenko Brezak

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      A roditeljska kuća? Kad bi nam dijete zaspalo, govorili bismo da ga je pokrila knjiga, iako još nije ni znao čitati, “čitao je” držeći knjigu naopako. Prije spavanja smo mu i čitali, svaki dan drugu priča, a za ratnih nestašica struje i uzbuna u skloništu, pripovijedala bih mu priče. Kućnu biblioteku skupljam od ranih šezdesetih, od drugoga razreda osnovne škole, a moj potomak IBB, ma koliko ja svima pa i njemu i dalje darivala papirnate knjige, sad čita ili e-knjige ili ih u vožnji sluša. Vjerojatno manje beletristiku a više profesionalni selfhelp, na engleskome jer nije još preveden. Nije mi još, kao prijatelju njegov sin odbivši biblioteku, rekao kako sve to već ima na internetu. Ja znam da nema, iako s opadanjem čitanja na papiru uopće, od tiska, jednako cijenim knjigu na svakom mediju, jer se jedan zamjenjuje drugim. Neću se poput jednoga djeda koji nam se na fejsu uključio u raspravu, žaliti da sam s unukom čitala knjige, a sad on samo gleda internet. Zar nešto ne čita? Što ću ja uopće čitati sa svojom potencijalnom unučadi i hoću li?

Možda selidba iz Gutenbergove galaksije ponajprije pojeftini besmisleno skupe udžbenike i nove generacije priuči čitanju s tableta ili već nekih još novijih sredstava. Omiljena mi je tema i usporedba medija (u novinarskoj školi predložila sam, primjerice, provlačenje novinarske vijesti kroz različite medije (dnevne novine, magazine, radio, tv, društvene mreže i sl.), pa tako i pričanje priča uživo, s CD-a, radija, TV; za laku noć i dobro jutro, i malima i velikima. Nisu li već, o banalije, ljubići zamijenjeni sapunicama? Ne može li se, uostalom, lektirna knjiga i pročitati i pogledati u kinu ili u kazalištu kao baletna, dramska, lutkarska izvedba? Ja se knjige odreći ne mogu, jer imam (i dobru i lošu) navuku da čitajući pravim bilješke. Valjda zato i držim životnim uspjehom da mogu kupovati knjige (i bilježiti po njima!).

Nisam za posve besplatnu knjigu, ali sam za mnogo dostupniju i objektivniju informaciju o knjizi. O tome što novo izlazi i uopće što se nudi, da kriteriji budu drugačiji od agresije i fingiranih toplista (neke takve medije i projekte financiraju i Grad i Država!), da stručna, kompetentna a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom namjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurilikulum mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.

I kad je o knjigama riječ, problem je sadržaj; problem su kriteriji. Mi nismo sigurni kojim idealima i kojim idolima da usmjeravamo svoju djecu, pa dvojimo što da im ponudimo da čitaju. Mogu li djecu ičemu lošem poučiti Andersen, Ivana Brlić Mažuranić, Družba Pere Kvržice Mate Lovraka, Pirgo Anđelke Martić… ? Ne možemo nametati: ako nešto ne ide. Ali ni, a to se osobito čulo u raspravi, niti podilaziti djeci kad je posrijedi školska lektira, recimo.

Morala sam podsjetiti na primjer svoga omiljenog profesora akademika Milivoja Solara. (Baš čitam: njegova Svjetska književnost navodno prestaje biti literaturom na našem faksu!?) Još onda davno ustvrdio je kako, ma što radio, svatko mora pročitati onih 20 temeljnih civilizacijskih knjiga. Čak nas je i naružio kada smo, a bez iskustva čitanja, ne pročitavši niti jedan, kao umišljeni i inače načitani studenti komparatistike, kritički zgazili ljubiće.

stolcitanje_03sonjazubovic
Sonja Zubović / Fotografija Miljenko Brezak

Drugo je pitanje – a uz moje tekstove na kekavici postavila ga je moja prijateljica Katarina Brkić, profesorica hrvatskoga koja također i piše – kako da moji tekstovi dođu do onih za koje su napisani? Radi se o knjigama koje nisu tek roba.

Moje iskustvo od 2010. svodi se na to da, zatrebavši Moćnu Riječ, svoj Odgovor, a nemajući više vremena odnosno imajući ga sve manje, da bih, oslonivši se na iskustvo visokonakladnog autora novinarskih kolumni, kuharica i ljubića te kiosk-nakladništva, čitatelju bolje približila vlastiti tekst, knjigu, od novinara i urednice postala zaista spisateljica i nakladnica i sve što treba da bih u tih pet godina od sedam knjiga pet i objavila. Postajem sama svoj majstor, majstorica gerilla marketinga – PR, sponzor, trgovac.

Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu, idem i sama. (Obično s mišlju da je negdje u publici neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno.) Ovisno o knjizi (pjesme, roman, čitanka, kekavica…) nastupam posvuda: mediji (državni i lokalni, tisak, radio, tv…, izravno i snimak), knjižnice (školske, narodne), knjižare, škole, dvorci, crkve, trgovi, nogometna i druga igrališta, vatrogasni i seoski domovi kulture, kazališta, studentski domovi, dom za posrnule djevojke, studentski klubovi, izložbe i sajmovi slastica, etnohrane i sl.; tvorničke hale (istinabog, tada su u njima bili i sizovski radnički ormarići-biblioteke)… Odnedavno na svojoj stranici pišem i blog. Stranicu sam otvorila da bude podataka o meni, a web-stranica Oblizeki izrasla iz istoimene knjige. Još jedino internetski izravno ne prodajemo knjige.

Zemljopisno nam je raspon od selendre, vukojebine preko Trgača do Sydneya i Beča. Nekad za čitanje jedne pjesme izvozimo 2 x 400 km! Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja: u Garešnici nas je čitača bilo manje nego slušača, a u Žepču u Katoličkom srednjoškolskom centru Don Bosco pred 500 i 200. Sve ovisi i o dobi, a meni su najdraži miješani skupovi i hitno prilagođavanje, kada na promociji, kao u Čazmi recimo, očekujete tri bakice a dođe trideset gimnazijalaca.

Čitanje je interaktivno. Povodi
da se čita razni: nova knjiga, stara knjiga, obljetnica ovoga ili onoga, Noć knjige, obljetnice pisaca, Svjetski dan pripovijedanja, Lidrano… Uvijek napominjem da mogu govoriti i o novinarstvu, specijalnom vrtnom novinarstvu, gastronomiji, pisanju blogova, stilistici, poeziji, zavičajnom govoru…

Za čitanje je izuzetno važno vrijeme. Knjiga Vetrenica ii obiteljska arheologija objavljena je 1990. I samo u Ivanić Gradu predstavljanje smo odgađali triput, zbog uzbuna i zamračenja, kako smo nakladu povećavali sa 300 na 3300, jednostavno smo knjigu počeli dijeliti. Za 20 godina bila je odjednom antologijska, a pjesme su se fotokopirane čitale i po birtijama, kao narodne. Iz ciklusa “dječjih” primijenjenih pjesama napisanih za Kajkavijadu izrasla je zbirka pjesama Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, zbirku nagrađena Katarinom Patačić za najbolju zbirku objavljenu na kajkavskome 2012., a autoantologija Kajkavska čitanka Božice Brkan sa 6000 protumačenih riječi postala je pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednje škole, pa nastupamo po školama. Ne znam što će nastati od igre za najmlađe Selfie na kipec. Slikovnica, slikovni rječnik, crtanka, bojanka? Nisam znala ni da će Oblizeki – Moslavina za stolom postati kultnom zavičajnom čitankom. Nemam argument da sam u lektiri, tek sam u pokojem udžbeniku.

stolcitanje_02ladazigospanic
Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Glavnina toga što radim vođena geslom il’ za lovu il’ za slavu, uglavnom je za slavu. Veselim se potpori i sponzorstvu za knjigu, otkupu, rijetkom honoraru ili nadoknadi troška za benzin. Nama je polazište: veseli li nas? Naša Misija za Moslavinu od duhovitosti na vlastiti račun postaje misijom, iako regiji nije osobito stalo do vlastita kulturnog itentiteta, a kamoli do regionalnoga ujedinjavanja iz tri dijela, Đuri Vidmaroviću i meni nije teško pokrenuti se, a niti okupljati tko želi. Ako želi. Štoviše, uz (raz)govor o zanimljivim, malo poznatim temama, pokušavamo uputiti na zanimljivu literature, ljude, osmisliti prezentacije, katalogiće, uputiti na web i društvene mreže. Tek toliko da i samo osjetimo da – nismo sami.

Storytelling, pričigin, pričaonice u novije vrijeme iz knjižnica i knjižara sve češće održavaju se po birtijama, postaju zamjena, nadomejstak za nekadašnji intelektualni, kulturni građanski salon. Za – kavu. Još nam dakle nedostaje, unatoč svim medijima, izravna komunikacija. I govorenje i čitanje, čitanje da bismo ljepše govorili. i pisali, zar ne?

stolcitanje_04BBdajeizjavu
Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Ako postoje radionice pisanja, zašto ne bi postojale i radionice (ne samo brzog!) čitanja? Gledajmo svijet oko sebe, a poslije će, kao u Tadijanovićeve učiteljice, svatko pričati tko je što vidio. Učimo djecu gledati, učimo djecu gledati različito! K tome, ne čekajmo da to učini netko drugi, počnimo sami, osmislimo projekte, poduzetniji i aktivniji za dobre će projekte lakše pronaći i materijalnu potporu, dobar tekst i trud bit će prepoznati kad-tad, neovisno o mediju od kojih svaki samo ima najvažniji cilj da skrati put od onih koji pišu do onih koji čitaju. Za to ću se rado odreći i uporne tvrdnje kako mi je najveći uspjeh u životu što mogu kupiti (sad i objaviti) knjigu koju želim.