Ljerka Car Matutinović u Vijencu: Božičina globalistička prikazanja i mirakuli

Prenosimo: VIJENAC broj 549 od 19. ožujka 2015. / Književnost, str. 13 

Vijenac, nasl.Božičina globalistička prikazanja i mirakuli   (Božica Brkan:„obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013.“, DHK, Zagreb, 2014.)

Ovu latinsku riječ miraculum primjerenije bi bilo prevesti kao čudnovat događaj.Ono nešto: da ne povjeruješ!Ono nešto što šokira. A kako ta svugdje već nazočna riječ zvuči trendovski,vratimo se našim hrvatskim riječima: zgražanje, ogorčenje..To su prave riječi koje „obrubljuju“ Veronikin rubac ili „ muku 2013.“. Autorica Božica Brkan svojim je narativno- poetskim kazivanjima zakoračila duboko i nemilosrdno u našu globalističku stvarnost. U 18 lamentacija- recitativa koji simbolički asociraju na mučne etape križnog puta, prikazan je tegoban, patnički put po mukama, pod svekolikim križevima. U fokusu autoričinih nesmiljenih percepcija nalazi se žena ili preciznije sudbine žena u dehumaniziranim „mirakulima“ „divljeg“ kapitalističkog poretka u kojem se kao u sumanutim bespućima izgubila ljudska duša.Ovo je novovjeko prikazanje posvećeno ženama u žanru srednjovjekovnih dramaturških koncepcija. To su suvremeni, globalistički misteriji,mirakuli i moraliteti:

(…)“posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanka goričanka kamenskog nade dimić savremena žena čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih“.

Nažalost, misteriji su razotkriveni, mirakula(č. čuda!) više nema, a moraliteti (č. moral!) su iščezli. U pretvorbi.

Gore navedena „posveta“, s pravom osmišljena bez interpunkcije,uvodi nas u tjeskobu i patnju mnogih i mnogih anonimnih sudbina:

(…)“ ti me razmeš da moram otiti doma to je moja kapela/ moja gora maslinska“/ (…) „grob kej grob če sveti/ i ja bi si da morem vujnega najrajše mam legla/ kak sam trudna/ bi si dobro premislila jel bi si i na trubu/ sudnoga dana zdigla“/( „postaja I: v klecalu“).Možda je zato i trebala nastati ova nesvakidašnja tužaljka, ova osebujna jadikovka koja propituje, polemizira, rezignira, ironizira:

(…)“a nemrem više gledeti ni tu nepravdu sake fele/kak ti moreš/ kak ti moreš kej te to bog moj bog ne tišći/ naj mi reči da bu to mene i se te bokce kej ne znaju ni/ kud ni kam bi od svoje muke otpelalo gore k tebe/ ja ti ne verujem v raj/ (da je po pravde mi smo si svoj raj si več zaslužili)“ („postaja I: v klecalu“).Božičina moslavačka kajkavština silno pogađa srž stvari, nekako je zavičajno opuštena i bliska:

„imam za još pol rubenine meru zeti/ mrtvački pokrov za kristušov grob za tvoj grob/ prede neg nazaj v nebo otideš/ mi bumo pak tu ostali i v velki četrtek i v velki petek/ i v velku subotu/ nam je saki tjeden velki/ postaja do postaje/ a vuzem nikak dojti“(„ postaja IV: a vuzem nikak dojti“).

Kada niže svoje sarkastične lamentacije, svoja naricanja bez vike i buke, i na književnom hrvatskom, te tu i tamo na slangu, i onda je Božica Brkan globalistički ( i ljudski!) svoja na svome:

(…) bog da je i to dobila poslije onoga stečaja u šnajderaju/ na određeno vrijeme ali ipak posao/ a ovi su mi staru fakat izbezumili/ ne diraj državu/ ne diraj vlast/ ne diraj crkvu/ ne diraj partiju/ nikoga ne diraj“(„postaja II: sin always online guy privremeno community menager katkad i haker“).

Ali, možda ipak nije sve tako črno, jer je za ovaj rukopis autorica Božica Brkan dobila, doduše drugu, ali ipak nagradu Pasionske baštine, 27. ožujka 2013.

                                                       Ljerka Car Matutinović