Černobil, first i last, ljetovanje iz snova – Umjesto kave 11. srpnja 2019.

Dakako da sam gledala, za svaki slučaj odmah dvaput, i odličan istoimeni britanski TV serijal. I hrpu dokumentaraca prije toga. Čitam što govori znanost, i unatrag i unaprijed. A Černobil imam u posebnom, i papirnatom i internetskom fajlu, za svaki slučaj. Poslije eksplozije, u jesen 1986. na varšavskom Sveučilištu, na Polonicumu, bila sam na jednomjesečnoj specijalizaciji za prevoditelje s poljskoga, a moj je M. išao na tečaj za početnike kako bi mogao komunicirati s našim poljskim prijateljima.

S kolegama novinarima Halinom i Wodekom i tada našim novim fićom šalabajzali smo napravivši 3500 kilometara. Gurali smo se s petim putnikom, velikim metalnim kanistrom za gorivo, jer je bila nekakva nestašica. Predivne li istočne Poljske sa sustavom ustava zaštićenima kao svjetska baština. Bizoni koji pasu žubrówku po kojoj miriši i prema kojoj je nazvana votka žubrówka (svaka butelja te wódeczke sadržava po jednu travku!). A da ne spominjem buđenje s pogledom na srndaća na proplanku i 17 vrsta gljiva za seoski doručak. Uobičajeno: prepune šume berača gljiva. A tamo, još nešto dalje na istoku, preko zatvorene granice tadašnjega SSSR-a – Černobil!

Kući smo iz Poljske ponijeli i najdraži suvenir, našega Ivana. Uza sve tekstove koje smo danomice objavljivali o oboljelima, o djeci koja se rađaju oštećena različitim utjecajem radijacije – tada sam radila u Vjesniku! – silno sam brinula hoće li mi se dijete poslije nesmotrenosti iz neznanja roditi zdravo. Strah koji se ne može zaboraviti.

I sad mi na mejl kao prigodice, te obljetnica je eksplozije nuklearke nekad u Sovjetskom savezu a danas u Ukrajini, te TV serijal te… dan za danom stižu pozivi za ovakva i onakva putovanja u Ukrajinu. Vrlo povoljno. Poizbor. Te first te last, te Putolovac te Popustplus te. U Černobil, u Pripjat, u Kijev tek usput! Nazivi i na ruskom i na ukrajinskom, za svaki slučaj. U pozivu broj iseljenih, broj umrlih, broje oboljelih. Ne mogu samo Rusi i Bjelorusi, čini mi se. Reporterka Nedjeljnog Jutarnjeg opisuje raznolikost ponude te kako oni, turisti, moraju biti obuveni, pokriveni, nositi mjerač zračenja.

Sve za avanturizam, sve za malo adrenalina. Hirošima i Nagasaki su tempi pasatti. Život je valjda tako dosadan da mu baš nedostaje jedan morbidni selfie s kreveljenjem utjecajnika, influencera: vidi me gdje sam, tu ti još nisi bio! Kakvo uzbuđenje! Ljetovanje iz snova! Ondje gdje se ne preporučuje stanovanje još tisućama godina i gdje civilizacija ide unatrag, a njezine ostatke prekriva divlja priroda, navodno prelijepa.

Jedno od putovanja s vražjim sponzorstvom, nitko te ne tjera, ne samo s poslovnim putnim nalogom za reportažu. Pravi, čistokrvni novinari ionako žive kratko, zar ne? Kao da morbidnog nedostaje iza prvog ugla. Ne dovoljno, valjda. Baš, ono, što bi rekli naši mudri i hrabri HGSS-ovci, japankama na Biokovo. Okorjeli novinski kolumnisti malo kvare doživljaj usporedbama černobilskih s izletima u Auschwitz, Treblinku, pa i Jasenovac, zašto ne? A mene od nas, od naše bešćutnosti, ravnodušnosti, neodgovornosti hvata sve veći strah. Toliki da bih se katkad najradije zatvorila u kuću kao što su nam savjetovali onomad poslije nailaska oblaka s pojačanim vrijednostima dotad nam nepoznatih opasnih elemenata, koje ni Mendeljejev sustav valjda još nije spominjao, i najradije ne bih izlazila.

20190702 – 20190709 – 20190711