Uvijek se ponovno začudim i više nego muškarci kad im čestitam Međunarodni dan žena. A kako mogu žene biti emancipirane bez emancipiranih muškaraca? Pomislila sam to ponovno sinoć na obilježavanju ženskoga praznika u Domu kulture Josip Badalić u Križu, svom zavičaju, jer muškaraca nije nedostajalo ni u publici, ne samo u prvome redu, nego ni na pozornici, u nesvakidašnjoj posveti ženskom stvaranju. Nije prvi put da kriške esdepeovke pripreme ugodni susret o nekoj temi, pa i modnu reviju, a sada su u subotu navečer predstavile sumještanke u hommageu Sjedila sam za mašinom, šila sam.
Iz fundusa i ormara izvukli su ponajprije kostime koje je za brojne predstave Amaterskoga kazališta Josip Badalićosmislila i sašila prošle godine preminula Ankica Hodžić-Mehić, teta Ana. Na pozornici su ponovno oživjeli likovi iz tragikomedijeKraljevi i konjušari Mire Gavrana, koju je režirao Vladimir Gajski. Kraljevska obitelj, konjušari, oficiri, dvorska luda… a zatim su pred publikom prošetali i Pepeljuga i vila, Šegrt Hlapić, zeko, patuljak… te likovi adaptacije pripovijetke Slavka Kolara Svoga tela gospodarpomislila sam: koliko je sati teta Ana, kako su je kriški glumci zvali, provela za šivaćom mašinom, koja je također glumila na bini?
Za Sipčinu, igrokaz koji sam napisala za Kajkavijadu i s kojim također najmlađi Križani uspješno nastupaju po Hrvatskoj, prošle je godine, prema ideji Mirjane Pavetić, Anita Budja sašila i nove kostime, koji su, nažalost, premijeru na domaćoj pozornici imali tek sinoć. Oživjeli su slojevi kriške povijesti kroz profesora Badalića, rimskog vojnika, arheologa i primadone Milke Trnine, koja je na pozornici oživjela, ne samo u prigodnom filmu, nego i u replici kostima za Kundry iz Wagnerove opere Parsifal, koji je izradila Mirjane Pavetić te u originalnom kostimu što se čuva u amaterskom kazalištu. Anita Budja inače Križankama šiva vjenčanice i svečane haljine, a u subotu se iskazala i haljinama za maturalni ples te za neku od obljetnica matura.
Radovima i filmom predstavljena je Udruga Ženske ruke, kolaž je oplemenjen i filmom, a ozvučio ga je i sastav Staro vino. Nisam brojila, ali valjda više od 30 žena i muškaraca od najmlađih do najstarijih jednu je običnu večer utrnulo televizore i nadahnulo je svojim sudjelovanjem, zajedništvom. Tada Ivana i Mario postaju voditelji, a Jasenka, Marica, Milica, Ana, Matko, Borna, Jana, Luka, Josipa, Dalibor, Barbara, Melania, Sara, Slavica i drugi postaju manekenke i manekeni. Koliko je samo truda brojnih ljudi uloženo u večer u čast Dana žena, koji srećom, kao što mnogo vezano uz žene jest, nije zaboravljen. Čak, nastrojeni posve matematički, pišu moji kolege kako se uz 8. ožujka ponovno troši čak više negoli li za konzumerističkiji 14. veljače, Valentinovo!
Moj doprinos Sjedila sam za mašinom, šila samnije bio stranački već pjesnički. Čitani su Jesenjin i Tadijanović, a iz svoje molskepoezije i proze, često iz ženske perspektive mojih graničarki, odabrala samšnajderske, ne samo zavičajne teme, posvećene majci, također švelji, zatim ženama mnogobrojnih propalih krojačkih, dakle ženskih tvrtki, počevši s Križankom i Vesnom, te uopće ženama bez čije bi igle i šivaćeg stroja, uma i ruku, truda i kreativnosti svijet bio posve drugačije mjesto. Hvala im svima.
Drugačije bi bilo i moje djetinjstvo bez sukne od organdija, mladost bez haljine za snovei maturalne haljine zauvijek zelene u pjesmi zeleno. Iako čuvam maminu Minervu i svoju Ružu Selectronic, teško da bih umjela kako spada sašiti kostim za predstavu ili neku odjeću za nošenje (mislila sam da ću pidžamu sašiti lako!). Moja su (i) čestitka uz Međunarodni dan bile pjesme iz zbirki Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013.(2014.), Pevcov korak (2012.,) Nemoj mi to govoriti(2019.) te odlomak iz romana Ledina (2014.). Živjele!
