Priča o jednom kaju, slikovnicu Bojane Schubert i ilustratora Grga Petrova objavila je Srednja Europa, u biblioteci Sezam, Srednja Europa za mlade (urednica Alenka Barišić), a predstavljena je u Tjednu kajkavske kulture Krapini prošloga rujna na 20. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća.
Najavljena je znanstvenom slikovnicom, a autori su se našli u nakani očuvanja lokalne jezične baštine. Autorica teksta predstavljena je kajkavkom i kajkavologinjom, koja živi u Ludbregu, a radi u Zagrebu (u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU). Završila je, tumači se u knjizi, studij hrvatskoga (standardnog) jezika, no unatoč tome kajkavski joj je ljepši i draži – materinji. Priču o jednom kaju napisala je Otu i Giti, svojoj i drugoj kajkavskoj djeci, da im kaj bude na ponos: Bilo bi joj milo kada bi priča razveselila i čakavce i štokavce, male i velike, zapravo sve one koje zanima hrvatski jezik u njegovoj ukupnosti. Knjiga je zamišljena kao priča o životu jednoga jezika, stara čak tri stotine godina.
Kako bi bilo lijepo da se u svakoj manje ili više kajkavskoj kući nađe slikovnica Priča o jednom kaju kao podsjetnik na povijest kajkavskoga književnog jezika koja se vrlo malo uči i o kojoj se sve manje zna i sve manje pamti, pa ni to da je prva knjiga tiskana na kajkavskom Dekretum 1574. te da valja pamtiti Ivana Pergošića. Izvlači iz povijesti zanimljivosti poput Navuka od svilnih kukcev (1823) Ludwiga Mitterpachera ili Kratkoga navuka od meštrije pupkorezne (1777.) Ivana Krstitelja Lalanga, prvoga hrvatskog priručnika o primateljstvu i porodništvu te uopće prvom medicinskom priručniku na hrvatskom, kojega je u naše vrijeme uveo prevodeći njegove knjige kajkavac, književnik i ginekolog doc. dr. Rajko Fureš, inače i ustrajni organizator krapinskoga skupa i promotor kajkavskoga iz zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca,
Izvlače gospodarske, medicinske, matematičke, veterinarske, astronomske i astrološke, leksikografske naslove, sve do bontona Regule dvorjanstva Jurja Muliha (1744.) s već znanim kako je mrsko pred drugemi lica napuhavati, jezik van kazati, vusnice gristi, ali rastezati, čelo rugati, nos krčiti, iči prevračati, mustače zafrkavati, bradu odviš gladiti…
Čak sam i ja iz slikovnice o kaju naučila ponešto iz jezičnice (gramatika) kajkavska imena padeža: imenovnik (nominativ) rođenik (genitiv) dajevnik (dativ), tužnik (akuzativ), zovnik (vokativ) te da instrumental ima čak dva imena – pajdašnik (instrumental društva) i orudelnik (instrumental sredstva)!
Slijedi potom, dakako, i književnost iz koje izdvajam ono što se u školama baš i ne uči i to kajkavke Katarinu Patatić (1750.-1811.) Vu tom lepom plamnu ki je zažgal mene/ bum gorel, doklam srce mi povene i Ane Katarine Zrinski (1625.-1673.) – Radujem se kad rič tvoju čujem/ruke tvoje ponizno celujem / s pravoga te srca pozdravljujem / vernost tvoju znovi očitujem.
Potom slijedi priča kako su n kajkavskom u 18. i 19. stoljeću, u najboljim godinama, ispričane i mnogobrojne i raznovrsne priče za djecu i odrasle. Opisan je kajkavski u šest gramatika, a riječi popisane u tri rječnika, tridesetih godina 19. stoljeća prevedeni i Milton i Shakespeare, a 1832. postao je predmetom i u školama. Međutim, za Hrvatskoga preporoda odlučeno je kako će svi Hrvati, pa i kajkavci, pisati i službeno govoriti štokavskim jezikom (kaže: kajevim susjedom). Opisuju potom kako je usahnuo te kako je na hrvatskome jezičnom stablu na štokavsku nacijepljena i kajkavska grana.Uz to što se kajkavski i dalje govori, pišu na njemu Antun Nemčić, Šenoa, Galović, Zagorka, Domjanić, Krleža, Kolar, Kerster, pa i oni koji izvorno nisu kajkavci poput Matoša: Već je zorja, a ja ne mrem spati, / po hoži me hinca mislih črni roj,/ kokotiček več rkiči za vrati:/ hajči smiljček, jači, picek moj.
Prije nego dodaje kratki rječnik manje poznatih riječi, jer bole je siromaški se voziti,/ neg gospodski pešice iti – ističe kako kajkavske riječi uz pomoć raznih autora nastavljaju svoj život u hrvatskoj knjizi te nabraja recentne kajkavske književnike:Ivan Goran Kovačić, Nikola Pavić, Pavlek Miškina, Ivan Golub, Zvonko Kovač, Ivo Kalinski, Zlatko Crnec, Stanislav Petrović, Ernest Fišer, Zvonimir majdak, Hrvoje Hitrec, pero Budak, Borivoj Radaković, Denis Peričić, Kristina Štebih, Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić, ladimir Gerić, Tomislav Lipljin, Željko Funda, Barica Pahić Grobenski, Kristian Novak, Božica Brkan, Željka Horvat Čeč, Marko Gregur, Ivana Škrlec, Aleksandar Horvat…
Baš se ponosim, ali ne mogu s tugom prešutjeti prigovor što, odmah na početku slikovnice,među kajkavskim govorima, zamišljenima kao mirisnim cvjetovima (varaždinčice, međimurčice, zagorčica, posavčice, podravčice, gorančice, turopoljčice i sutlančice) nema na toj livadi i mojih moslavčica. Jedno je kad u popularnoj pjesmi o kajkavcima moj zavičaj izostavi Žiga, a drugo kada nas kajkavce koji još jedva da i govore kajkavski, propusti ozbiljna autorica, autorica i knjige U suton kajkavskoga književnog jezika te s Ivanom Lupićem Prvoga hrvatskog Shakespeaera o Ivanu Krizmaniću i njegovoj Flundri srenje zrokujučoj iz 1836. Krizmanić joj je bio i temom doktorske disertacije. Radoznalo očekujem nove naslove…
20220118