Prošle godine na sam Bog Božić kućni, a poslije blagdana i službeni test, pokazao je da imamo koronu. Taman poslije booster cijepljenja početkom istoga tjedna. Ove smo se godine cijepili protiv gripe i čekajući četvrto cijepljenje protiv korone završili u karanteni, jer sam na sastanku sjedila kraj kolegice koja je drugi dan javila da je u koroni. Bilo je to prije nego što je ponovno buknulo u Kini.
Mogla bih nabrojiti baš luckastih i bedastih primjera kako se nešto što sam pisala o nečemu izrodilo. Ma i ne samo kad sam pisala. Neki dan nešto čeprkam po messangeru – kod nas je navodno najviše korišten za komunikaciju – i vidim kako sam neki tekst, odgovore na anketu o koroni, otprije više od dvije godine poslala posve pogrešnoj, a ne osobi kojoj sam ga na rok pisala baš s veseljem. Dekoncentracija. Koliko sam samo bila žalosna vidjevši da nije uvršten u konačnu anketu. Pomislila sam kako to možda ima veze s Večernjim, gdje sam nekad radila, pa… Ukratko, bila sam razočarana toliko da nisam provjeravala ni što se dogodilo! Sad se pitam: što li je mislila treća osoba, ona kojoj sam ga pogreškom poslala zašto joj ga šaljem i što mi nije napisala da sam promašila ceo fudbal!?
Potom smo razjasnile očigledan nesporazum Vladimira Šimić i ja, koja je na početku korone radila anketu o pandemiji i objavila je u svom blogu Sama svoj life coach/ U potrazi za optimiznom što nam daje snagu i puni nam baterije?
Otad sam i napisala i objavila cijeli roman o koroni i potresu. Neloš. Privremeno neuporabljivo. I čujem da je Blogosfera, na ne samo Vladimirin žal, prestala izlaziti, iako još nije izbrisana. A ona je odlična suradnica, koja je u Večernjaku nekad radila i kao novinarka i kao marketingašica. Zato i pridodajem Vladimirinoj ondašnjoj anketi svoje odgovore bez intervencije i u eventualne tipiće. Baš sam sa zanimanjem pročitala što sam mislila tada, uvjerena da bih danas vjerojatno odgovorila i ponešto drugačije, ta prošle su pune dvije godine, pa sam dopisala i svojevrsni sadašnji post scriptum.
Blogosfera Sama svoj life coach
Vladimira Šimić
Velika optimistična anketa: doznajte što nam daje snagu u vrijeme pandemije
U periodu mraka krenula sam u traženje svjetla i napravila veliku anketu. Iskoristila sam Facebook za nešto dobro te pitala liječnike, književnike, novinare, poduzetnike… vide li u ovoj situaciji ipak nešto pozitivno i što ih raduje. Njihovi su me odgovori oduševili! Pročitajte što su rekli: Nebojša Buđanovac, Silvija Šesto, Davor Bruketa, Vitomira Lončar, Anka Dorić, Martina Tišljar, Mirela Španjol, Borka Pezo Nikolić, Vesna Jurić-Rukavina
Objava 14. studenoga 2020. 0 komentara 975 prikaza
E, sad… – neobjavljeni odgovori Božice Brkan iz 2020. i 2022.
BBVladimiraSimicBlogVecernjak
“U potrazi za optimizmom”
do petka
Kako osobno podnosite ovo vrijeme pandemije?
I inače sam unutarnji tip i ne izlazim mnogo, a sad, kad izlazim samo vrlo ciljano, vidim koliko mi nedostaju i obične jarunske šetnjice iz zdravstvenih razloga. Ali imam dobar izgovor da ne izlazim. Lockdown sam iskoristila da nekoliko mjeseci prije plana završim i tiskam svoje dvije knjige i radim neprestano na novim tekstovima, obvezno tjedno najmanje dva bloga, književni Umjesto kave i gastroblog Oblizeki, te čak i na onima za koje cijelo desetljeće nisam pronašla zicflajša. Ali, kao i za prošlogodišnju zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti i za ovogodišnji roman Generalov sin, Srbin a Hrvat, osobito poslije koronske erupcije na promociji u Gornjoj Jelenskoj na kojoj samo slučajno nisam bila, odgodili smo većinu dogovorenih predstavljanja, samo u listopadu pet po raznim mjestima Hrvatske, a dio planiranih događaja preselili online, što i nije tako loše, jer je i književnost sve dostupnija na internetu. Odgodili smo optimistički i planirana književna putovanja u Crnu Goru i Bugarsku za dogodine. Jesenski dio zatvorenosti posvetila sam dubinskom čišćenju i pročišćavanju stana i čak stigla i do svojih papira.
Post scriptum: U Crnu Goru napokon smo otišli prošle jeseni. Lijepe književne večeri. Kad smo sletjeli u Podgoricu, shvatili smo da jedine nosimo maske. Bile smo uporne. Međuvremenu su nam ove jeseni kolege uzvratili posjet. Bez maski. Gostovali smo i u Budimpešti i u mnogim hrvatskim gradovima, katkad i s oprezom – ne da se književnost! U svibnju smo u Kutini predstavili moj novi roman Privremeno neuporabljivo i otad smo s njime obišli i Đakovo, Vrbovec, Ivanić-Grad i nastavljamo u siječnju, veljači… Jedan lik u njemu nazvala sam po prijatelju koji je prvi od poznatih, bliskih, umro zaražen koronom. Ovih mi dana izlazi i nova knjiga pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika, Kajkavsko spravišče objvljuje je kao 9. knjigu u biblioteci Kaj&Ča. Pišem dalje, ne odustajem. Papiri me opet zatrpavaju.
Pada li Vam jako teško ili nalazite i u ovim danima pozitivu?
Osim što sam fatalist, neizlječivi sam optimist i nekako zadužena za motivaciju u svojim krugovima, obiteljskom i prijateljskom. Podržavamo se međusobno, rastu mobitelski računi, ali da me povremeno ne poklopi mala snaga, othrvavam se natprosječnom introspekcijom. Pokušavam se usredotočiti na suštinu, svrhu, uobičajeno pitanje Što sam ja na ovom svijetu? Slutim da i opaki virus ima neku svrhu! Osluhnemo li što nam kazuje priroda, ljudi oko nas, kazat’ će nam se samo. Što bi moji Dalmoši rekli, ne dam gušta zlu, bahatosti, sebičluku, sitnosti. Radije smišljamo jela, a hvala Facebooku što podsjeća na doživljaje proteklih godina, lijepo je da se imamo čega sjećati.
Post scriptum: Ne mora sve ružno biti za ružno.
Što Vam osobno ovih dana daje snagu?
Bolje: tko? Najviše najbliskiji mi, muž i sin. Nadam se i veselim jer bih iduće godine trebala postati baka. Tako, nadam se, ispunjavam svoju ljudsku svrhu: nastavak u potomcima i nastavak u stvaralaštvu. Ma kakav bio, život je samo jedan.
Post scriptum: U međuvremenu, u koronskim uvjetima 27. travnja 2021. iznenadio nas je rođenjem u Splitu unuk Adrian i postao nam prioritet svih prioriteta, epicentar naših života i svijeta. A sinova ekipa svoju Netokraciju uvela u jednorog Infobip. I loša vremena imaju dobre strane.
Što vas veseli i puni Vam baterije?
Pišem i više nego obično. Čitam i više nego obično, gledam dobre filmove i serije. Ne mogu dočekati, ali strpljivo čekam kad ću s prijateljima i prijateljicama moći na kavu bez maske i bez distance. Nisu li to i sitnice koje život znače? Pogotovo dok korona bez cjepiva kruži oko nas.
Post scriptum: Jedva tu i tamo dostižem s prijateljicama na kavu. Književnih predstavljanja, gostovanja dosta… Recenzije, znanstveni skupovi, tribine, okrugli stolovi… Kao da nastojimo svi nešto nadoknaditi.
Imate li (i koje su to) “sitnice koje život znače”?
Meni su sve te stvarčice iz svakidašnje rutine sitnice koje mi život znače.
Post scriptum: Smišljanje što će se Babaaaa i Dodoooo igrati s Adrianom.
20201110 – 20201111 – 20201112
Post scriptum: 20221206 – 20221213 – 20221214 – 20221220