Stol za… – umjesto kave 1. kolovoza 2017.

O stolovima kuhinjskim, radnim i inim, kao na jednima se dijele karte, obitelji, a na drugima, onim zelenim, i države, toliko sam se napisala da neću ni samu sebe citirati. Ali su me ljeto i čekanje da se za jutarnji espresić oslobodi neki stol u mojoj omiljenoj Beleci nagnali da progovorim ne o stolovima i druženju nego o – usamljenosti, osamljenosti. Kako god.

Uvidjeh, naime, da ću radije sjesti za neki stol na suncu, nego prisjesti na koji u hladovini gdje već netko sjedi, pogotovo jer je stol dug i velik, s klupama, kao u konobi, i da ćemo biti udaljeniji negoli da negdje sjedimo za dvama malim, svojim stolovima. Strancima, vidim, nije to problem, čak i ne pitaju: je li kod vas slobodno? Samo sjednu i naruče.

Nakanjivala sam se, nakanjivala, stvarno je bilo paklenski vruće, zvizdan, pa kad sam konačno poskočila do gospođe koja je upravo dizala od takva velikoga, usamljeničkoga stola da je pitam hoće li još sjediti ili možemo mi…, gospođa je stvarno susretljivo, jedva dočekavši šlagvort za razgovor, rekla da smo već mogli sjesti i prije k njoj, što nismo, kako ima dovoljno mjesta, samo ako se ne bojimo psa, a mi, ma ne, gdje bi… Baš smo se, govori, mogli narazgovarati kao što se njezina prijateljica već dosita narazgovarala s gospodinom za drugim stolom, svatko za svojim stolom i sa svojim psom, već su bili na vrlo intimnoj temi tjeranja kujice.

U našoj kavanici za svakim stolom, kao ujutro u Zagrebu idući na posao u autu, rijetko su popunjena sva četiri postavljena stolca. Češće sjedi dvoje, par, eventualno i dijete ili pesek, a vrlo često i samac ili samica koji su navratili zbog kave i wifija i onda ustrajno koncentrirano tipkaju, obično na mobitelu. I sad ti čekaj. I, dakako, da sam čekajući, srećom i šetajući uz more, razglabala kako to u svojim bistroićima, pa i restoranima, rade ekonomični Francuzi, pa i Talijani s obično stolićima za dvoje, kao u onome našem starom šlageru, koje dodaju i spajaju, šire prema potrebi za još dvoje, pa za još dvoje…

Navratiš li samo na kroasan i kavu ili čašu beaujolaisa nouveau ili prigristi pâté de campagne, sjedneš, pa sjediš i gledaš parišku jesen i Parižane. Tako sjede i drugi gledajući svijet. I čak i kad si sam, ne osjećaš se samom/samom.

20170728 – 20170730