Pročitavši post Nek se Maroje izjasni/Nema oprosta, nema oprosta! kolegice Ines Sabalić, kolegice novinarke koju, pa i kad se s njome ne slažem, oduvijek rado čitam, o knjizi Maroja Mihovilovića Novinari i vlast – povijest novinarstva u hrvatskoj 1991.-2025., pomislila sam ponovno: pa ja sam super prošla! Bila sam razočarana tražeći između mnogih u kazalu, recimo, i ime svoga mladenačkog uzora koji se spominje tek kao potpisnik neke peticije. Naravno da sam knjigu i kupila i črčkajući po njoj pomno pročitala čim mi je moj nekadašnji (od 15 posada nedvojbeno najbolji!) glavni urednik Branko Tuđen poslao poruku da me Maroje spominje u lijepom kontekstu, pogotovo kad sam u njegovu fejsbučnom osvrtu pročitala žal kako od sve njegove inače moćne novinarsko-uredničke ekipe, osim njemu osobno, prostor daje samo Miodragu Šajatoviću i meni. A uz to, Boris Rašeta, poslije Ine Beškera meni najveći stilist recentnoga hrvatskog novinarstva, a s kojim se i ne poznajem, također u messanger poslao presnimljenu stranicu iz Marojeve knjige posvećenu meni.
Ne vidim sebe u hrvatskome novinarstvu samo kako me opisuje Maroje – a reportaže, kolumne…? – iako sam baš za Večernjakov Vrt, tek iz trećega pokušaja jer to nije političko novinarstvo, dobila godišnju nagradu Zagorku za najbolje uređen novinski prilog za 2000. Uostalom, u prijevremenu mirovinu i otišla sam planirajući, uz nacionalne Oblizeke, napisati i knjigu hommage svojih valjda oko 200 suradnika Vrta, o visokonakladnom specijalističkom kvalitetnom novinarstvu. Prilog četvrtkom osnovao je Ivo Lajtman 1985., a ukinut je ubrzo po mojem odlasku.
Doživljavam Marojev tekst kao kompliment, jer unatoč preuzetnom podnaslovu Povijest hrvatskog novinarstva, ipak je knjiga Novinari i vlast više Marojeva pseudopovijest, jer piše samo tiskanom, ne i radijskom i televizijskom, oš manje o internetskom novinarstvu i to samo onaj dio i samo o onim ljudima koji su po njegovoj, rekla bih za povjesničara prilično subjektivnoj procjeni, najzanimljiviji. Međutim, trebalo je u relativno kratkom vremenu i uz ograničenu suradnju napisati Novinari i vlast / Povijest hrvatskog novinarstva, Profil, 2025.: knjiga prva 1566.-1990. sa 542, a knjiga druga 1991.-2025. sa 560 stranica.
Pisali su o svojim novinarskim ogradicama i drugi, ali je mnogo više onih koji nisu, kako sam svojevremeno ambiciozno predlagala da inače najbrojniji u HND-u Ogranak umirovljenika organizira kave, čajanke što li s razgovorima, analizama, prisjećanjima sa zapisivanjem te audiom i videom za arhivu, početku internetskoga novinarstva, dok još nismo bitno zaboravili i dok nismo pomrli poput mnogih naših medija (a onda i samoga Vjesnikova nebodera!).
Mene je Maroje zapravo ponukao da se konačno i ja ozbiljno usredotočim na kutije i kutije skupljene arhive, prema kojoj sam o novinarstvu od devedesetih dosad posvetila tri romana Lift ili politička melodrama (Azur journal, 1993.), Rez / Leica-roman u 36 slika (VBZ, 2012.) i Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2022.) i zahvaljujući ideji Sandre Pocrnić Mlakar stigla do namjere da ih kao kritičko izdanje zaokružim u Novinarsku trilogiju
Moj omiljeni duhoviti kolega i urednik Nedjeljnog Vjesnika Krešimir Fijačko poučio me je, kad želim pročitati dobar tekst a nema ga, da si ga sama i napišem. Da išta kažem, spočitnem Maroju, tražila bih kruha preko pogače. Osvještavam tek da je odlično, na korist novinarstva, iskoristio mjesta svojih pisanja i urednikovanja objavljujući knjigu u Profilu, a izvatke iz nje u Nacionalu, te da smo izravno surađivali vrlo malo. Otprilike mjesec dana bila sam mu urednica u Nedjeljnom Večernjaku, a sa svojim knjigama našli smo se na skupu o obiteljskim stablima – on o svojem, a ja o nadogradnji stvarnoga obiteljskoga stabla literariziranom izmišljenom kćeri .
Također sam na svojim Oblizekima pisala o njegovoj knjizi kolača omame mu Vilme Vukelić . I da, bila sam u prvoj ekipi novinara koji su s pisaćeg stroja prešli na računala, čak najprije privatno. Nemamo uvijek bliske stavove, pogotovo o povijesti hrvatskoga novinarstva te o ulozi nekih kolega, ali smo oboje marljivi. Zato mu i zahvaljujem na pola 217. stranice u 2. tomu knjige Novinari i vlast / Povijest hrvatskog novinarstva:
Tuđen se jako trudio da u listu održi svoj svjetonazor „malog čovjeka“, koji je građen prethodnih desetljeća, posebno kroz brojna pokrajinska izdanja kojima se list prije svega obraćao stanovnicima manjih mjesta, a manje urbanim centrima. Dakle, manje ljudima iz gradskih novogradnji, a više stanovnicima manjih mjesta koji su najčešće stanovali u svojim malim kućama sa svojim vrtovima i uvelike okrenuti poljoprivredi i zemlji. Stoga je za „Večernji list“ ključan njegov redoviti prilog četvrtkom „Vrt“ koji je dugi niz godina – od 1992. do 2009. godine – uređivala novinarka i književnica Božica Brkan. Ona je bila rodom iz Moslavine, iz sela Okešinca, imala je jak osjećaj za selo, a svoju je literaturu, pjesme pisala na lokalnom moslavačkom narječju. I prilog „Vrt“ uređivala je Božica Brkan novinarka koju su nazvali „čuvaricom tradicije“, u tom duhu, promovirajući jednu snažnu, vitalnu kulturu življenja, temeljenu na obradi zemlje, koja se počela gubiti kada je sve veći broj ljudi selio sa sela u velike urbane centre. Taj je prilog bio iznimno bogatog sadržaja jer se bavio svim aspektima onoga što vrt, ali i obiteljska poljoprivreda predstavljaju ljudima privrženima tlu odakle su potekli.*
*citat http://www.bozicabrkan.com/
