U Gradskoj knjižnici Samobor za 11. natječaj za kratku priču, jedan od najstarijih i najuglednijih, 14. rujna 2023. podijeljene su nagrade onima koje je ocjenjivački sud – književnici Božica Brkan i Alen Brlek te knjižničarka Draženka Robotić – procijenio najuspjelijima. Od 199 pristiglih, 11 ih je eliminirano, a od 188 priča čitanih za nagradu odabrano je 30 za finale od kojih je 10 odabrano za objavu na internetu i objavljeno u zbirci Pričam ti priču:
Susjedove trešnje – Stjepan Crnić; Žetva – Tena Lončarević; Stablo – Katarina Pučar; Jupiterovo oko – Jakov Butković; Slatko snivaj – Martina Divić;Platonov poučak – Ivan Kosalec; Masaža – Ivana Bojčić; Zemlja – Daniel Radočaj; Bablje ljeto – Marica Žanetić Malenica; Pod tepihom – Gordana Samardžija; Rasjedi – Jasna Perković; Tatek – Luna Tatjana Val; Nisi mi ti mater – Marija Rakić Mimica; Crni anđeo – Sanja Vučković; U svakom selu ima jedna baba koja se ne da zajebavat ili Jagin svijet… – Marta Džaja. Izabrane za Kvaku 23 (samoborski autori) su Garaža – Vlasta Mažuranić i Žuti zmaj – Maja Vidaković.
Nagrađene su: u Kvaki 23 – Vrata, Maja Halapir te prvonagrađena – Gordi čvor, Denis Vidović, drugonagrađena – Samo ajvar, Sanja Peulić i treća nagrada – Loše vijesti iz kuhinje, Tea Sertić Rogić.
Što sam imala reći kao kratkopričašica i (u Samoboru 2016. objavljena mi je priča Vaza) i kao ocjenjivačica kratkih priča o samim pričama rekoh izravno kratkopričašima na dodjeli nagrada, šire dodajem čestitku Gradskoj knjižnici Samobor što je oko kratke priče osmislila cjelotjedne Dane kratkopričaša s čitanjem te sviranjem i pjevanjem te crtanjem ne samo u knjižnici nego i u drugim prostorima i na otvorenu, uvukavši amatere, školarce, slučajne prolaznike…, čime smo dobili i zanimljiva čitanja ilustracijama odnosno izložbu. Osobito me se dojmilo i iznenadilo me što su mnoge priče, a osobito ponajbolje nadahnute – hranom. Čak sam u jednom trenutku pomalo umišljeno pomislila da nije to valjda zbog moje malenkosti u ocjenjivačkom sudu.
Priče su inače vrlo različite tematski (osim hrane, posvećene su stvarnim i psihološkim čvorovima i zapetljancijama, smrti, bolesti, stranim radnicima…) dužinom, stilom i jezikom (napisane standardom, dijalektima, žargonom). Kao i sebi, kolegama kratkopričašima preporučujem: čitati, čitati i samo čitati. Osobito dobre, ali nije naodmet i loše priče.
Ako nemate objektivnoga urednika pri ruci, a želite napredovati, razvijati se, šaljite tekstove upravo na ovakva ocjenjivanja, ogledanja, na različite izbore i natječaje, ustrajno. Nije nužno da dobijete nagradu, nego povratnu informaciju od različitih ocjenjivačkih sudova s različitim ukusima. Kada sama ocjenjujem, stroga sam i kao i kad pišem i prvo gledam pismenost (u restoranima s nepismenim kartama ne naručujem iz principa!). No, osvoje me one priče koje odskoče na prvi dojam, nekom idejom, zanatskom prezentacijom, a svakako osjećajem – naročito pomaknutim: satira, humor, ironija… Razjare me banalije. A osobito sam sklona i meni je osobito važno i zanimljivo pomaknuto istraživanje u jeziku i to ne samo u (karakterizirajućim!) dijalozima: standard, dijalekti (staroštokavski, čakavski, kajkavski), žargoni, globalizmi te stilogenost uopće.
Dodajem i zanimljivosti iz obrazloženja kolege književnika Alena Brleka:
O prvonagrađenoj Gordi čvor Denisa Vidovića:
Denis je na malo prostora uspio opisati psihološko stanje jednoga lika, jednoga dana, koje eskalira kroz svaki susret s doslovnim i metaforičkim čvorom. Uz to, uz dozu humora koji je suptilan na nekim mjestima, a na koncu i iskorišten kao odrednica sudbine protagonista, kao i kritika društva u kojem živimo. Denis je napisao kratku priču koja nam brzo, tmurno i šaljivo, paradoksalno, donosi čitav spektar susreta, emocija, odluka koje se donose umjesto nas čak i kada se radi o samom životu, kroz svakodnevicu koja odgovara stvarnosti, i potvrđuje poznatu rečenicu Bukowskog da ljudi ne puknu zbog nekog velikog događaja, već sitnice kao što je pucanje vezice na obući.
Drugonagrađena Samo ajvar, Sanja Peulić:
Na sličan način kao i Vidović, kroz izmjenu dijaloga, pisama i monologa donosi sličnu priču u kojoj protagonistica kroz ozbiljne uvide i humor nastoji uhvatiti konce svog života kroz suvremenu self help metodu usmjerenu na prehrani, kroz „razgovore“ s judima kojima komunicira preko pisama po savjetu psihijatrice, u kojima dobivamo uvid u njeno stanje, njene misli o čitavoj toj terapiji u suludim receptima za koje i sama neka dne zna čemu služe, pogotovo neke namirnice. Neshvaćanje nečega nam jednostavno ne može pomoći… ono što može, a što je na kraju i motiv smirenja, jest nešto uz što vežemo pozitivne emocije unatoč moguće teškim situacijama kroz život i odnose. U priči Sanje Paulić to je teglica ajvara, posljednja.
Trećenagrađena Loše vijesti iz kuhinje
Teu Sertić Rogić:
Ova je priča možda najozbiljniji prikaz psihološkog čvora koji se, u procesu
samouništenja i obratu ne prenosi ispravno kroz vrijeme, odnosno naraštaj, već
naopako, što ukazuje na bitnost ove teme, odnosno ljudske potrebe da shvati
svijet oko sebe koji, iako nikada nije sigurniji za čovjeka, paradoksalno je
postao zamka za ljudsku psihu kao i za duh čovječanstva.