Priče B. Brkan u Hrvatskoj prozi na HR3

U dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 u ponedjeljak, 16. prosinca 2019. od 22:03 do 22:29 sati (urednik Boris B. Hrovat) pročitane su dvije priče suvremene hrvatske književnice Božice Brkan Retrospektiva Mačak. Interpretirala ih je dramska umjetnica Dunja Sepčić

20191217 

Lastavice – umjesto kave 25. kolovoza 2017.

Zapravo je ovaj tekst nastao jučer. Ali nisam uz njega imala fotku, a fotka-kao-govori-tisuću-riječi, pa sam ga ostavila u bilješci jutros od rana čekajući – lastavice.

Neke sam svoje čitatelje iznervirala početkom ljeta višetjednim izvještavanjem o paru vrana i njihovu gniježđenju, sjedenju na gnijezdu i dvjema vranićima na boru kraj naše kuće. Ili o tome kako nam ptice počinju pjevati u zoru, još po mraku, razvijajući svaka svoju solo dionicu, sve dok dan posve ne zabijeli, pa onda uglavnom sve ušute.

Jučer ujutro neki veliki cvrkut pred našim istočnim otvorenim prozorima. Štoviše unezvjeren, paničan let povećeg jata lastavica. Ali ne u toliko puta viđenoj selidbenoj formaciji, kao da svaka leti sama u svome pravcu, na svojoj visini. Bezglavo, kao bez cilja. Koliko ih je, ne mogu biti samo stanarice gnijezda pod našom istočnom strehom. Čak ni eventualne susjede sa zapadne strehe, gdje su nekad gnijezdo svili piljci.

Ali lastavice lete, pa slijeću pod strehu nožicama hvatajući se za grubu žbuku, za ruine započetih, a nedovršenih gnijezda. Velike i male, mlade. Škola letenja! Pa da! U trenu shvatim kako je baš Bartolovo, kad po tradiciji vinogradari, ako još nisu, u trsja postavljaju klopoce i kad rode odlijeću na jug, pa se sigurno i laste ubrzano spremaju. I baš se rastužim. Što one spretnije i duže lete, to me veća tuga obuhvaća. I odjednom ih, kao ni onih mladih vrana u gnijezdu, više nema. Odletješe prije nego što sam o njihovu letu pjesmu napisala.

Sve mislim očekivano, banalno: hoće li i jutros opet vježbati svoja mala, tek opernatila krila za svoj dugi, dugi let na jug?

I one stvarno dolete. Nekoliko njih, elegantnih, sitnih i vještih kao da pokazuje što su naučile, što mogu, pa nadlijeću svoju strehu, krov, grad, nas, cijelo nebo i cvrkuću, cvrkuću. Neću se rastuživati, odlučujem učas, nego ću misliti o proljeću i gnijezdu u koje će se možda vratiti dogodine. Najradije bih im mahnula ne za zbogom nego za doviđenja.

20170824 – 20170825

https://www.youtube.com/watch?v=W60KWzcfUnY