Monografija Zagreb Stanka Abadžića ili karakterni portreti Zagreba – Umjesto kave 6. travnja 2019.

Kako, pitam se, fotografiju poimaju oni koji nikad nisu fotkali ni čim osim analognim idiotom ili čak mobitelom? I ako, štoviše, nisu snimili ništa drugo osim – selfija? Fotografija kao medij, pomalo starinski, meni je način gledanja svijeta, osobni pogled na svijet. Izbor motiva, izbor kadra, uglavnom: izbor. Još sam uvjerenija zagledana u monografiju Zagreb Stanka Abadžića (izdavač Udruga Kadar 36, urednik autor), petnaestom fotografovom knjigom, a drugom monografijom posvećenom gradu u kojem već 40 godina živi i radi i kojega, kako kaže, voli. Ne treba ni govoriti, to se jednostavno još bolje vidi u njegovim majstorskim fotografijama, pa i u odabiru gradskih vizura te fotografija za knjigu.

U kontralihtu: S. Abadžić i B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Njih više od stotinu na 160 stranica velikoga formata s mnogo onoga što se nekad zvalo funkcionalnim bjelinama, kao svojevrsni passepartout, a ni fotografije nije potrpao čak ni na svaku stranicu. Rijetko danas u općoj štednji i gužvanju samo da bude više: dinamika i ritam. Nisu fotografije poredane očekivano, recimo kronološki, tematski ili slično. A kako nije, ni to mi nije trebao reći, radio zagrebačku turističku trasu, osim foto zaljubljenicima općega smjera, lijepa knjiga nije ni namijenjena turistima, kao suvenir – predgovor Branke Hlevnjak uz hrvatski objavljen je i na engleskom – nego predanima metropoli i kad se ona i ne čini baš nimalo takvom.

Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, presnimljeno iz knjige
Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, tema: bicikl / Presnimljeno iz knjige

Ne, Abadžić ne bilježi ono što je nekad bilježio Tošo Dabac, socijalu prije Drugoga svjetskog rataili pak Pablo Cajzek, socijalističku svakodnevicu u Zagrebu, on ne potpisuje ni gdje je ni kad je snimljeno to što gledate, ne imenuje fotografije začudnim nazivima ili pak brojevima. Ali oko zaljubljenika u Grad poput samoga fotografa može prepoznati i detalje koje je već uočilo negdje ili čak na više mjesta u gradu, ali nikako na Trgu bana Jelačića i Špici. Gradonačelniku Milanu Bandiću preporučujem srdačno za darivanja. I protokolarna.

Naslovnica
Naslovnica

Priznajem, takve sam fotografije najviše voljela kao mlada novinarka u gradskoj rubrici, tada u još crno-bijelim novinama, u kojima sam ih po zadatku potpisivala, pomalo pjesnički. (Usput, s Abadžićem imam i deset zajedničkih vjesnikovskih godina, jer bio je dopisnik iz Vukovara). Kao i te davne novinske, samo da ih izvučemo na svjetlo dana, i Abadžićeve fotografije pomno su odabran i vječnosti otrgnut trenutak, a mogu se gledati bez prestanka, svježe kao da su upravo snimljene.

Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige
Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

U njima stalno možete otkrivati, vidjeti nešto novo. Vrijeme nastanka, godišnje doba, doba dana… Karakter. One uvlače gledaoca u neprestani, bezvremeni dijalog, preipitivanje. Čak i kada listajući stranicu za stranicom, pa natrag, pa opet naprijed, jer fotografski ljetopisac kao da vas na to izaziva, poput mene uočavate sentimentalne motive koji se, katkad vrlo duhovito, provlače i na više fotografija poput bicikla, buregdžinice, Lidlove vrećice… Kad je to bilo!

I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj rupi / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića
I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj ruti / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

A ne zbunjuju vas ni boje koji bi vam agresivno otimale pozor. Jer, osim za praktične potrebe kad je e-mailom jednostavnije slati digitalnu, majstor i dalje Pentaxom 645n kojega ima 20 godina – jedan aparat i jedan objektiv – radi analognu fotografiju, crno-bijelu, pa s njime možete razgovarati i o rijetkostima poput toga gdje razviti crno bijeli film i kome dati napraviti c/b fotografiju. Ako vam za to nedostaje nekadašnjeg nužnog zanatskog znanja, a uglavnom nedostaje. Kontaminiranošću naziva aktualnu opsjednutost fotoaparatima, tehničkim performansama, pixelima… Pogotovo kad to postane važnije negoli kadar, dubinska oštrina…

Stanko Abadžoć / Fotografija Miljenko Brezak
Stanko Abadžić / Fotografija Miljenko Brezak

Najvećom zamkom za potencijalne mlade snimatelje procjenjuje mišljenje da će kvantiteta dati kvalitetu. Uspoređuje: Svi pišu, ali nisu svi književnici. Ne samo okidati, prije snimanja treba ipak dobro razmisliti. Biti maksimalno posvećen 24 sata dnevno, biti iskren, stajati iza tog. Možda te onda netko otkrije još za života, a možda i poslije, dodaje Abadžić, čije fotografije prodaju dvije galerije u SAD, jedna u Hamburgu.

U nas, očekivano, ni fotografija tržišno još nije izašla iz sive zone. Majstor se ne žali, pa spominje workshopoveo tome kako napraviti dobru fotografiju u Lisabonu, Berlinu, Pragu, Parizu, Istanbulu… Kako nastaje dobra fotka? – pitam. Katkad, kaže, iznenadi vas. Aparat je stalno sa mnom, pa iskoči street photo, a opet za neku pretpostavljenu fotografijupronađeš ambijent, imaš fotografiju u glavi, pa tražiš, strpljivo čekaš pozadinu, vrijeme, pravi kut… Opisuje nastanak neke pariške kad je triput dolazio na isto mjesto kako bi mu se sve poklopilo, pa neke zagrebačke fotografije. Izvlači čist kadar snimljen širokokutnim, u Branimirovoj, ispred zida s naslikanim čulnim usnama i dvjema časnim sestrama u prolazu. Crnobijelo, dakako.

Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak
Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak

Baš spremajući se za kavu s majstorom u kinu Europa (ne mogu jednostavno odoljeti: nekad Balkan; ne mogu odoljeti dodatak: opet balkanski – Indeks upravo danas objavljuje da ga Grad zatvara radi preuređenja!) čitala sam u Slobodnoj Dalmaciji intervju s Jadranom Lazićem (i) o tome kako je iz fotografije nestala ekskluziva. Iskusni svjetski fotoreporter govori agencijskim očima. Stanko Abadžić još snima svoju ekskluzivu, jedinstvene i neponovljive fotografije, kakve bi u današnjim novinama zacijelo bile višak, ali bi ih vjerojatno mnogi poželjeli i na zidu, a uknjižene bibliofili na polici s odabranim knjigama. Ne bih znala determinirati kada fotografija od dokumenta, što je meni ponajprije, postaje umjetnost, ali ne vjerujte Abadžiću kada u geslu knjige navodi: Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram. Odnosno: I don’t have a message. I don’t question anything. I just take photographs.

Više informacija o knjizi (cijena 150 kn):
www.abadzicphoto.com
abadzicphoto@gmail.com,
mob. 098 9232530

20190401 – 20190405 – 20190406  

Tošo Dabac ili umjetnik u industrijskoj revoluciji – Umjesto kave 13. studenoga 2018.

Razmišljala sam da li da ugnjavim oduševljenjem izložbom Toše Dapca posve nemaštovito i nemarketinški nazvanom Industrijska fotografija, ili ne. Gnjavim. Izravan poticaj je reagiranje na post mojega Miljenka Brezaka na fejsu Nikole Šimića-Tonina: Ono što je Krleža u našoj književnosti to je Tošo u našoj umjetničkoj fotografiji.

Na klupici iz Tošinog vremena?: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Još imate vremena pogledati je, pa nije naodmet. Sentimentalna sam, nego što, jer sam kao djevojčica 1968. na ferju kod tetke u Zagrebu odabrala Dapčevu izložbu u Lapidariju, socijala prije Drugoga svjetskog rata u sepiji. Prva izložba u životu koju sam sama odabrala da je baš želim vidjeti.

Zaokupljena Tošinim “primijenjenim” fotografijama: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

A u nedjeljnom prazno-praznom Muzeju suvremene umjetnosti pitam se kako to u nas ide da izložbu iz jedne države desetljećima kasnije gleda druga država i koliko me relativno mala, koncepcijski skladno zaokružena (k tome i besplatna!) izložba rastužuje kao da gledam predratne jadničke na zagrebačkoj Ilici, sirotinju i prosjake ispruženih ruku? A prikazuje uslikanu po zadatku vedru i uznositu socijalističku industrijsku revoluciju po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, što građevine, što strojeve, a što ljude! Vrijeme.

Izložen je i dokument kojim Dabac na godinu dana obustavlja obrtnicu postavši samostalnim umjetnikom. I snima otprilike od 1949. do 1960. ili možda i nekoliko godina kasnije, kad jedva da sam i rođena a i moji jedva da su od seljaka postali proleteri u drvnoj industriji. Gdje li je Dabac pa da ustane iz groba i pofotka ponovno, svejedno da li crno bijelo ili u koloru, redom gotovo sve te uništene industrijske divove, ne samo teške industrije (mlađi pojme to tek kao glazbeni sastav!): Prvomajska, Rade Končar, Pliva, Tvornica parnih kotlova iz Zagreba, Bojadisaona tekstila Varteks iz Varaždina, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda, Torpedo iz Rijeke, Brodograđevna industrija Split, Željezara Zenica, Jugovinil Split, HE Nikola Tesla sad Vinodol Novi Vinodolski, Institut za nuklearne nauke Boris Kidrič Vinča, Fabrika stakla i staklene vune u Skopju Makedonija, Svilarski kombinat Nonča Kamišiva Titov Veles, Tvornica čarapa Ključ, Tekstilna industrija Kosovka Priština Kosovo…

Dapčeva fotografija s potpisom: Radnica u Tvornici električnih strojeva “Rade Končar”/ Zagreb 1949./ autorsko povećanje iz vremena nastanka rada / vintage print

Nema kataloga, ne navode tko je izložbu osmislio i dao si toliko truda. Srami li se to autor ili MSU? Odnos jednak prema toj kreaciji i trudu kao prema onome što još postoji uglavnom samo na umjetnikovoj fotografiji. Kao dokument našega vremena. Kako gdje, nekad autorovo povećanje, mat, a negdje digitalni ispis. Sve do onovremenih popratnih dopisivanja s administracijom, primjerice obračun prvog putnog naloga u inozemstvo, ako sam dobro upamtila, na izložbu u Torino. Po zidovima, po podovima na više jezika: Je li radnik tek mala karika u procsu moderne proizvodnje? Is the worker only a small link in the proces od modern production? Pa onda udarac u pleksus: Koja su tvoja prava u proizvodnji? Prava? Čija? Ovo danas gledat će netko poslije nas, ako tko posnimi osim za Facebook i Instagram i slično. Možda još neki Haludizam Damira Fabijanića?

Industrijska fotografija Toše Dapca u MSU / Fotografija Miljenko Brezak

Tošo Dabac svoje je vrijeme, svoja vremena preciznije, ostavio zbilježeno, a i izrečeno u intervjuu Nikici Petraku za Panoramu Radiotelevizije Zagreb, 14. 4. 1968. (baš godini kada sam vidjelu prvu od njegovih izložaba!):

Ljudska lica me naročito interesiraju, kad ih portretiram onda nastojim da ih uhvatim, da ih nekako uhvatim iz zasjede kako bi se reklo. Snimam dotle dok ne dobijem onaj izražaj za kojeg mislim da je za njih tipičan. Pa bilo to 50 snimaka i šta ja znam koliko.

20181111 – 20181112

Link

http://www.bozicabrkan.com/haludizam-damira-fabijanica-umjesto-kave-21-kolovoza-2018/