Časopis za kritiku STAV prenosi pogovor Željke Lovrenčić knjizi Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI

S osobitim veseljem prenosimo objavu pogovora Željke Lovrenčić iz upravo objavljene zbirke pjesama Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI u časopisu za kritiku STAV i zahvaljujemo na uvrštenju:

Željka Lovrenčić: IZMEĐU TRADICIONALNOSTI I MODERNOSTI / Božica Brkan

BOŽICA BRKAN (business.hr)

BOŽICA BRKAN: NEMOJ MI TO GOVORITI, Acumen, Zagreb, 2019., 176 str.

Božica Brkan široj je javnosti poznata kao vrsna novinarka koja je u novinarstvu radila trideset godina (dobitnica je nagrade HND-a „Marija Jurić Zagorka“). Nadalje, autorica je vrlo zapaženih etno-kuharica – primjerice Enciklopedije špeceraja ili Oblizeki – Moslavina za stolom, uspješna spisateljica ljubavnih romana te „blogerica“, urednica, nakladnica… Jednom riječju, vrlo svestrana i uspješna moderna žena.

Kao književnica ističe se romanom Ledina u kojemu govori o sudbini žena u moslavačkom dijelu Vojne krajine i na zanimljiv način rekonstruira život obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Od proze treba izdvojiti njene suvremene priče objavljene u zbirci Umrežena.

Među rijetkim je autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga joj mjesta Okešinca u moslavačkome kraju. Na tom je narječju 1990. objavila pjesničku zbirku Vetrenica ili Obiteljska arheologija, a zatim još nekoliko zbirki među kojima se ističe Pevecov korak (kajkavski osebušek za eu) popraćen uvodom i rječnikom kajkavskoga moslavačkog narječja. Tom knjigom čitatelj ne upoznaje samo suvremeno moslavačko kajkavsko pjesništvo nego postaje svjestan činjenice kako svojom dijalektalnom poezijom – i jezikom i tematikom – Brkanova vrlo uspješno čuva jezično nasljeđe jednoga kraja. Svoj suvremeni jezik obogaćuje arhaizmima, a slike djetinjstva i Moslavine vrlo su plastične. Iz njenih se tema nazire poistovjećivanje s krajolikom. Jasnim, gipkim i čistim jezikom te pjesmama bez rime, dječjim igrama, razgovorima likova iz uže i šire obitelji, opisima djetinjstva te sjećanjima na pretke uspješno isprepleće sadašnjost i prošlost, tradiciju i moderno doba. Pjesničkim poigravanjima i blagom ironijom opisuje život svojih roditelja, tradiciju svoga sela, hodočašća, ali i suvremenost. Svi ti elementi bude želju za čitanjem i uranjanjem u književni svijet vješte spisateljice.

Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom… Tematika majke u domaćoj i svjetskoj književnosti nije nova – rabi je, primjerice, Charles Dickens koji se u djelima često obračunava s roditeljima, Jane Austen u knjizi Ponos i predrasude ili pak Louise May Alcott u djelu Male žene. Majčin lik i majčinska ljubav u hrvatskoj se poeziji opisuju od davnine do današnjih dana. Ali, dakako, svaki je pristup temi jedinstven i izvoran. Pogledajmo što nam novom knjigom „poručuje“ Božica Brkan…

Na prvi pogled možemo zaključiti kako se zbirkom – koja se sastoji se od tri cjeline: Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti i Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak – pjesnikinja bavi temama koje je inače zaokupljaju. Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkanova ništa ne prepušta slučaju, pa u uvodima knjigama često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom. Ovdje uvrštene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno su preispitivanje njihova odnosa kojim se pjesnikinja u manjoj mjeri bavila, rečeno je, u ranijim zbirkama. Pjesme su, kako zapisuje, „nastavak razgovora sa ženom koja joj je bila roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica“, a možemo dodati to da je riječ o zapisima o jednome životu te, ponekad, o bilježenju majčinih misli i savjeta.

Prva cjelina haljina za snove sadrži 19 pjesama. U njoj se izmjenjuju pjesme na kajkavskome i štokavskom narječju. I one i naslovi pisani su malim slovom. Misli teku spontano, u jednome dahu. Ciklus započinje istoimenom pjesmom, svojevrsnom baladom i odom mladosti koja u sebi nosi nostalgiju za prošlim vremenima kad je moja haljina iz snova / mirisala lavandom / mirisala je smiljem / mirisala je horizontom / čak i onime iz njega / prema šnitu iz burde (str. 8). Sada, dok ista haljina najbolje čisti prozore na jugozapad / zagledane u oblake, pjesnikinji ostaje sjećanje na jedan lijep dio života. No, sve završava, doba mladosti je iza nas i dolazi vrijeme kada sređujemo životne „bilance“. Pitanje ima li još mjesta za snove nameće se samo po sebi. Druga pjesma koju valja istaknuti, jer u njoj do izražaja posebice dolazi zrelost autoričina stiha, misaonost i toplina, nosi naslov zelena. U njoj je pjesnikinja poput vješte čarobnice izmiješala razne sastojke među kojima prevladavaju sjećanja. Još jedna haljina iz mladosti u Lorkinoj boji, koja je zauvijek ostala negdje na dnu ormara, haljina odjevena jednom za maturalnu zabavu i zatim zaboravljena, motiv je oko kojega se isprepliću slike prošlosti i sadašnjosti. Ali, ova pjesma nije samo vješt splet sačinjen od nekada i sada – leksik kojim je napisana također je zanimljiva kombinacija narječja i standarda.

Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma, što je razvidno u pjesmama krijesnica II, krijesnica I ili, pak, u onoj naslovljenoj rebra. Odlika čitava ciklusa igre su riječima, toplina koju bude sjećanja, opisi svakodnevice. Božica Brkan je pjesnikinja koju nadahnjuju male, obične, svakodnevne stvari. U pjesmi vuha govori o načinu čitanja knjige, a iz one naslovljene zalogaji saznajemo koliko je bitno znati uživati u samome postojanju, u hrani i sitnicama koje nam život čine ljepšim. (Tu mi pada na pamet njezina pjesma vermut koja je jasnoćom i blagošću oduševila čitatelje u Kolumbiji).

Druga cjelina naslovljena je nemoj mi to govoriti. Sastoji se od 39 pjesama te također započinje istoimenom pjesmom koja je u ovom slučaju interpretacija razgovora, odnosno autoričine rasprave s majkom jednoga bezbrižnog ljetnog poslijepodneva dok sunce prži. No, više nije doba djetinjstva i mladosti; majka je sada u staračkome domu i više nije onakva kakva je nekad bila. I okus kave i kolačića nekako je drugačiji jer život ide svojim tijekom i nesmiljeno prolazi. Pjesnikinja i ovdje umeće elemente prošlosti – nekad bismo se toliko sporile / sve dok se ne bismo rasplakale / kadkad jedna katkad druga katkad katkad obje – koji se stapaju s prizorima sadašnjosti: sad se samo ne mi za povedati / rasplačem ja / poslije / kao da sam ja tebi mama / kako me sve češće predstavljaš ljudima koji nas obje znaju (str. 20). Ovoga je puta posrijedi bolna stvarnost u kojoj spoznajemo da su nam roditelji stari te da smo mi, nekadašnja djeca, u zrelim godinama. Polako postajemo svjesni da je vrijeme starosti blizu, iako bismo opet rado bili djeca. U ovim stihovima naviru sjećanja na trenutke kad su majka i kći bile zajedno, kad su razgovarale o aktualnim temama. Dakako, neizbježne su rasprave, ali i svađe (u jednoj pjesmi pjesnikinja opisuje kako je nakon svađe s majkom pobjegla na snijeg u čarapama). U dužoj pjesmi naslovljenoj dijanovec, koju bismo mogli nazvati ispovjednom, osim o jednoj simpatičnoj zgodi, Brkanova piše o običajima svoga rodnog sela. To je topla priča o putovanju koja se, osim životopisnih slika, ističe bogatstvom jezika. Slično je u pjesmi pile tatine posvećenoj ocu Ivanu koji je godinama radio u pilani.

U ovome ciklusu ima još pjesama što podsjećaju na djetinjstvo, na vrijeme kad se skupljao novac u kasicu i kad se na televiziji prikazivala poznata serija bonanza. Pogled u prošlost otvara i pjesma prsne karamele. Pjesnikinja kaže: imaš bombonov kakve ti srce želi i karamelov sekojake / ali one prsne karamele / bolše neg gda bi nam za lečiti kašel rastopili v limenomu teneru cukor / i zalejali ga z mlekom (str. 36). Karamele su, kao i „volovsko srce crleno i rozo“ odnosno, prema Božičinu objašnjenju, vrsta rajčice, mesnata i krupna ploda, te salata i jabuke, odraz jednoga razdoblja, bljesak sjećanja. To je i pjesma ule za noč te ona naslovljena rinčice.

U ovome ciklusu (i u čitavoj zbirci) posebnu pozornost izaziva pjesma lafre (maske) u kojoj pjesnikinja u krležijanskome stilu govori o „fašniku“ i tradicionalnim običajima vezanima uza nj. No, ovi stihovi nose puno dublju poruku – metafora maske može se primijeniti i na naš (ne samo današnji) svijet: lafre lafre sekojake / i lepe i grde lafre / čim grdeše tim lepše / tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju (str. 43).

Ni u ovoj cjelini Brkanova ne zanemaruje povijest svoje obitelji (pjesma prezamnica). Vezano uz majku i njezinu starost, ovdje čitamo niz ganutljivih pjesama (ponekad prožetih blagom ironijom) u kojima se govori o uobičajenim i svakodnevnim stvarima poput zubā u starih osoba, bolnica, otpusnih pisama, dijagnoza, pelena, masti, torbi, lijekova i, konačno, odlaska s ovoga svijeta. Pjesme za putom i košula za noč nisu samo „biseri“ kekavskoga narječja nego i kajkavske lirike općenito. U njima do izražaja dolazi sva raskoš jezika i stila Božice Brkan koja od jednostavne teme uspijeva stvoriti pravu malu sagu. Obična spavaćica iliti košulja za noć poveznica je između pjesnikinje i njezine majke krojačice, ali također između ovoga što se događa danas i onoga što je nekoć bilo. Primjerice, u jednostavnoj se pjesmi ehoton zrcali sva ljubav koju dijete može osjećati prema roditeljici koje više nema: tvoja je kosa bila vrlo kratka i vrlo vrlo meka / i tako srebrna baš kako si priželjkivala / ni ehoton ti više nije trebao / ništa ti nije trebalo (str. 63). Da, znamo da nakon smrti ništa više nije potrebno, ni rupčeki ni križi; ali u boli i tuzi koju pjesnikinja odlaže kao rupčić platneni obrubljen crnim / samo za sprovode (str. 66), dok ne možemo plakati jer suza nema i jer smo iscijeđeni zbog patnje, u srce pohranjujemo djeliće uspomena na naše najdraže.            

Treća cjelina zbirke naslovljena je Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak i sastoji se od 21 pjesme pisane većinom kekavskim narječjem. Tematika je opet zavičaj: jabuke i zvijezde, košare, ljubav ali i jezik, odnosno pjesnička (i ina) riječ koja je poput vrta (reč je moja vrčak). A u vrtu, znano je, ima puno boja i ljepote te prekrasnoga mirisnog cvijeća. Riječ ovdje predstavlja bogatstvo, puninu, boju i zvuk.

U ovome ciklusu valja istaknuti pjesmu gda si ležem na zemlu u kojoj se pjesnikinja vraća u dane mladosti, ali također razmišlja o planetu i poistovjećuje se njim, s našom majkom Zemljom. Uz svakidašnje motive kao što je, primjerice, talog kave (pjesma soc) tu su i stihovi u kojima se opjevava suhozid ili oni posvećeni graničarima (baltica i sol). Pjesnikinju nadahnjuju životinje (kurtasti pes i pesji svati, na rubu gnezda), kiša, led… Uz tradiciju rodnoga kraja, njegov jezik i krajolik, roditelje te obitelj, razvidno je zanima priroda, odnosno sve što se događa oko nje.

Pjesma kej da jes dirljiv je oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu.

Svi ćemo jednoga dana otići; stvaralaštvo vječno traje. Možda baš stoga ova knjiga književnice Božice Brkan završava pjesmom naslovljenom najljepše je pisati pjesme. Jer njene pjesme sočne te dovoljno kisele i dovoljno slatke, osim što život čine vedrim i optimističnim, kao da nemaju rok trajanja.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)